Samo činjenice, komentara nema

Jesu li tužbe za klevetu zaista neizbježna sudbina novinara i napast od koje nema odbrane?

Piše: Mehmed Halilović, analiziraj.ba

Gotovo da nema dana kada novine i online mediji ne objave informacije o sudskim postupcima za klevetu. Tužbe podnose uglavnom javne i političke ličnosti, a tuženi su u pravilu novinari i urednici. Političari od toga prave pritisak na medije i reklamu sebi, ali i novinari se katkad hvale brojem tužbi. Kao, “nisi pravi novinar ako nemaš bar nekoliko tužbi”. Istina, takvih je pohvala sada manje nego prvih godina.

BH novinari, kao najveća i najaktivnija novinarska organizacija u zemlji, i Vijeće za štampu redovno se oglašavaju ovim povodom i upozoravaju na alarmantno stanje u medijima koje nastaje kao posljedica tužbi za klevetu. Ove dvije organizacije to su učinile zadnji put na press konferenciji u decembru prošle godine.

Tom je prilikom objavljeno da je samo u sarajevskom Općinskom sudu registrovano 700 tužbi protiv medija i u ostalim sudovima u BiH još najmanje 300. Rečeno je i da je protiv Oslobođenja bilo najmanje stotinu tužbi, a protiv Slobodne Bosne 50. Iako se u ovim informacijama ne precizira na koji se period ti podaci odnose, niti kakav je bio ishod sudskih postupaka, očigledno je da ukupni broj tužbi nije mali.

Uprkos nastojanjima BH novinara, Vijeća za štampu i drugih organizacija, do preciznijih podataka o ovim postupcima gotovo je nemoguće doći. Zašto? Objašnjenje je jednostavno: razlog tome je način sudskog vođenja evidencije i statistike. Ovi se sudski postupci naime vode kao parnični postupci za naknadu štete. Kao i svaki drugi sličan postupak za štetu na imovini. Kao kad vam neko ošteti auto ili motocikl, napravi štetu u njivi ili u vašoj kući… Evidencije se ne vode kao postupci za klevetu.

Ovakav način vođenja sudskih postupaka nije dobar. On ih svodi na “naknadu štete”, iako to nije suština zakona po kojem se ovi postupci vode. Koji se, uostalom, i zove – zakon o zaštiti od klevete. Ako ste i površno upoznati s ovim zakonom (u BiH postoje tri, po jedan u svakom entitetu plus Distrikt Brčko, ali bez suštinskih razlika među njima), biće vam jasno o čemu govorim. Nije glavni cilj zakona da se dobije novčana odšteta, već zaštita od klevete. Dakle, zaštita ličnog dostojanstva i ugleda svake osobe koja trpi štetu. I, s druge strane, zaštita profesionalnog novinarstva.

Ali, nije to jedini nedostatak koji se u primjeni ovog zakona pojavljuje. BH novinari i Vijeće za štampu naveli su u citiranim upozorenjima još nekoliko: sudovi ne provode postupak medijacije, ne traže podnošenje ispravki, ne primjenjuju na adekvatan način standarde Evropskog suda, ne poštuju neimenovane izvore…

Svi su ovi i drugi primjeri dobar razlog da se upozori na nedostatke sudske prakse u postupcima za klevetu. Ali, to nije dovoljno. Sasvim bi bilo očekivano i logično da novinarske organizacije s istom pažnjom, ako ne i većom, raspravljaju i o profesionalnim propustima i nedostacima koji novinare i medije dovode na sud. Ili bar da afirmiraju pozitivne primjere u medijskoj zajednici.

Jesu li tužbe za klevetu zaista neizbježna sudbina novinara i “napast” od koje nema odbrane? Novinari s bogatim vlastitim dosjeima tužbi bez sumnje bi mogli dati pozitivan odgovor. Nema ozbiljnog istraživačkog novinarstva, reći će, bez tužbi.

Nipošto! I u BiH postoji medijska organizacija koja se neuporedivo najviše oslanja na istraživačko novinarstvo a ne može se „pohvaliti“ tužbama za klevetu. Ali može mnogo čime drugom. Najviše time da njihove priče imaju rezultat. Da i ne spominjem brojna domaća i međunarodna priznanja i nagrade… To je Centar za istraživačko novinarstvo(CIN).

Ogromna je frustracija svih dobrih novinara ako nakon njihovih istraživanja i priča sve ostaje isto. Kaže se, ne bez razloga, psi laju – karavani prolaze. Ovdje to nije slučaj: ovi novinari mogu se pohvaliti činjenicom da su neke od njihovih priča uticale da se stvari u zemlji promijene i da karavani ne prolaze nezapaženo. I da Tužilaštvo pokrene krivične istrage i postupak protiv osoba koje su se bavile kriminalom, da sudska praksa natjera državne organe da poštuju zakone koje donose.

Objavili su dosad na stotine i hiljade istraživačkih priča o kriminalu, korupciji, nezakonitom bogaćenju, uzurpaciji društvenih dobara, zloupotrebama i za deset godina imali tek jednu(!) tužbu za klevetu. Koju je sud odbacio!

CIN je prvi “prokazao i dokazao“ nezakonitosti kojima se bavio bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje Kemal Čaušević, zloupotrebe bivšeg premijera i ministra Nikole Špirića, kriminal Keljmendija i Turkovića, objavio detaljne baze podataka o imovini političara, o bijelom hljebu, o državnim tenderima, o političkim partijama…

Toliko istraživačkih priča i toliko kriminala, a samo jedna tužba protiv CIN-a? A i ona odbijena na sudu. Kako je to moguće?

Kad sam u jednom krugu novinara spomenuo CIN, dobio sam „na prvu“ ovakav odgovor: „Lako je njima, imaju strane donacije.“ To je, naravno, velika zabluda. Ne čine strane donacije CIN profesionalnijim od drugih medija; kvalitet novinarstva ne mjeri se novcem, već profesionalnim odnosom prema poslu i svakoj priči zasebno. Uostalom, strane donacije ne padaju s neba, za njih se valja boriti i svake godine iznova dokazivati.

Ali, ostavimo tu vrstu odbrane. Do najboljeg odgovora na pitanje kako je to moguće možemo doći upravo na primjeru te jedine tužbe. Ta je priča objavljena još 2006. godine i, ako je pročitate vidjećete da govori isključivo jezikom činjenica. Zaključci koji se nameću su porazni, iako nema komentara. Kao i sve druge njihove priče – to su samo činjenice, činjenice, činjenice… Provjerene najstrožim kriterijima, o kojima vrijedi govoriti. Ali o tome drugom prilikom.

Tužba u ime pet restorana čija je hrana podvrgnuta analizi zasnivala se na ovim tvrdnjama: analizu je uradila laboratorija Veterinarskog fakulteta „na komercijalnoj“ osnovi, koja „nema ovlaštenje da radi poslove inspekcijskih organa“; novinari su, „bez predstavljanja“ uzimali uzorke hrane i nosili u laboratoriju, „što je svakako nedopušteno“…

Kakva odbrana?! Fakultetska laboratorija nema ovlaštenja inspekcije, novinari se nisu predstavili i nisu kazali da će kupljenu hranu dati na analizu (ali, mogu jesti na vlastiti rizik)…

Sud je, naravno, odbacio ovakve argumente.