Said Šteta: Papirnate kreature

bulle 2015-01-30

Prateći dešavanja u susjednoj Republici Hrvatskoj, koja, iako je ugrijala gnijezdo u okrilju EZ, nije imuna na probleme kupljenih diploma i onih stečenih brzinom, za koju je brzina svjetlosti, tek zastarjela tehnologija. Naime, istražni organi su samo u „Zagrebačkom holdingu“ otkrili, 306 nevažećih diploma. Ni tu nije kraj.

Prijave dolaze, da se ima što provjeriti i u kabinetu, sada već odlazećeg, predsjednika R Hrvatske?
Otom potom. Nevažeće diplome i svjedodžbe potiču iz škola i fakulteta R Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. I ko kaže da nemamo izvoza. Izvoz budalastoće je u ekspanziji, to pokazuju činjenice. U pravno uređenoj zemlji još se možemo i ponadati da će se stvari istjerati na čistac.

Ali valja nam se zapitati koliko nataloženog javašluka, kupljenih diploma i „školovanih budala,” ima u našim, mahom državnim preduzećima i institucijama. U zemlji gdje je pravo i pravda samo imaginacija za ojađene.

O ovom problemu sam pisao više puta, jer sam svjedočio o lažnim diplomama kod nas još prije osam-devet godina, za što i danas čuvam dokaze. Na žalost, ti lažnjaci, danas imaju promaknuća u svojoj nezaustavnoj karijeri. Govorim konkretno o pripadnicima Oružanih snaga, koje su zbog prevelikog broja žalbi i prepiski otpustili kao „lažnjake” da bi ih kada se prašina slegla, vratili ponovo u svoje redove i dali im promaknuća. I još gore, potom nastavili primati i druge.

Greška je postala pravilo.To što od svoga umijeća znaju gurnuti kažiprst u nos do sinusa, valjda je poslodavcima dosta. Obrazovanje je samo jedan segmet onoga što bi se trebalo zvati poziv časnika i dočasnika. Koristim namjerno tremin hrvatskog jezika koji slikovito naglašava potrebnu moralnost samog poziva. Ako su takvi na braniku domovine, što je tek unutar iste, pitanje je za dalekosežniju istragu.

Zato se vraćam ovoj tematici s nadom da će konačno nekom od nadležnih a koji su još i vlast, doći odozdo-gore da se pozabavi pomenutim. Tu na prvom mjestu mislim na glavnog federalnog inspektora za obrazovanje Aldina Međedovića, jer očito je, od drveta ne vidi šumu, pa se oglašava samo po prijavama koje su kap u moru gluposti kojom je država Bosna i Hercegovina zatrpana a Federacija BiH posebno.

Evo i zašto. Kada se krenulo sa tim diplomama pokrivati radna mjesta, išlo se u Mrkonjić Grad i Široki Brijeg za srednju školu a u Banja Luku, Bosansku Gradišku, Bijeljinu, Doboj i Istočno Sarajevo za fakultetsku. I iste su po „žurnom postupku” završavale u F BiH.

Danas je sutacija mnogo gora. Filijale „blic” fakulteta otvaraju se u mjestima koja ni po čemu nemaju temeljne uslove za posjedovanje takve obrazovne institucije, kako zakonske tako i infrastrukturne. Ali to je svakako pogodno tlo na kojem se veoma brzo i veoma uspješno uzgaja korov. Čak je postalo trend da se kaže, kako se „studira” u Travniku ili još gore, u nenaseljenim mjestima koja zarad kulture govora neću spomenuti. Prije toga isti već „rade” posao i primaju platu za ono za što se „obrazuju” (čitaj obrezuju, jer je samo bit u iznosu novca za koji će biti tamo obrezani, op.a.). Što bi rekli po onoj narodnoj vo u Rim vo iz Rima.

Kako reče jedan uvaženi sarajevski profesor čije ime iz poštovanja neću spomenuti u ovoj priči, u Travniku prolazeći autom ne smijete otvoriti prozor, da vam ne „uleti” kakva diploma. Još veli, kako je gledao magistarski rad na temu „Uticaj šljive na džem od šljiva.”

Sadržajnost se vidi u samom naslovu i svaka dalja diskusija značila bi samo potvrdu širenja „La Bobere” u slobodnom prijevodu, budalastosti. Po već utvrđenom cjenovniku,od maturskih radova za srednju školu do doktorskih disertacija, svi se radovi dobijaju za pare. Tvornice budalastoće tako posluju da su kao finalni proizvod maturanti-hajvani, diplomanti-hajvani, magistranti, doktoranti i tako unedogled, hajvani. Jebote pameti!

Na biroima za zapošljavanje, koji su očito postali samo sebi svrha, završavaju redovni svršenici, najčešće državnih škola i fakulteta i njihove diplome vrijede samo na tom mjestu da budu broj. Taj broj je narastao na pola miliona sa tendencijom daljeg rasta.

Oni imaju znanje, imaju svjedočanstva, imaju diplome ali nemaju papir. Za poziciju, na dobro plaćenim državnim jaslama, (ko je pričao o poslu) dolazi se po babu i po stričevima, partijskoj i drugoj liniji. Kao u onom filmu „Glup, gluplji” poredani su privilegovani. Fali im samo papir.

E, zato su naprijed pobrojane institucije za „obrezivanje” i momci koji rade „copy-paste” potrebne radove kako bi „znanja željni” polaznici svršili nad svojom naobrazbom.Ako bi se provela temeljitija istraga u državnim preduzećima, ustanovama i organizacijama, skoro da ne bi imao ko da pogasi svjetla na tim „radnim mjestima”, jer ih se toliko namnožilo.

Primjerice u jednoj državnoj osiguravajućoj kući, zaposlena da vedri i oblači, ljubavnica bišeg kantonalnog ministra kome se i očni kapci dižu samo ujutro,trenutno „studira” u Travniku. Ex ministar zaboravi i kući otići dajući joj cjelovečernje instrukcije, nakon kojih ona zrači intelektom da je malo reći „glupa ko noć.” Ona je glupa ko polarna noć! Sin sudinice „studira” pravo na jednom od pobrojanih privatnih fakulteta i vjerujem da ga već čeka posao u sudu. Možda dok ovo pišem, već je svršio „studij”. Napredna djeca.

Kao bolest „La Bobera” koja hara u kolumbijskom selu, samo sa drugim i dalekosežnijim posljedicama po društvo i državu u cjelosti, jer se ukorijenjena budalastost neće iskorijeniti za još jedan ljudski život a to je priznat ćete dugo za čekati. Sve je onih koji se pokrivaju pomentim, postajući papirnate kreature na bitnim mjestima državnih preduzeća i institucija. Hoće li papirnate kreature, čiji IQ ne nadilazi broj obuće koji nosi, ovladati društvom?

Jer samo rijetki se odlučuju na put, znanjem do diplome. U zemlji apsurda, poremećenog sistema vrijednosti, gdje su i oni na ministarskim pozicijama od značaja za kulturu i obrazovanje, jedva pročitali dvije lektire, pitanje postaje sve izvesnije. Za one koji su nepotizmom ili na sličan način uhvatili radno mjesto a fali im samo papir, zidne novine su „Rat i mir.”

Više rat nego mir!