Said Šteta: Moja susjedo Kolinda

bulle 2015-02-23

Vjerujem da će i ovoga puta zli jezici tražiti, ne samo dlaku u jajetu nego li i jaje u dlaci. No to me neće sputati da progovorim, sa koji dan odgode, da se ne bih nadglasavao, dojmljivo kako je i ljudski o prvoj predsjednici Republike Hrvatske, Kolindi Grabar Kitarović.

Podjeljenost u mišljenu koja je bliska čovjeku, nije izostala ni ovaj put. Tako se i sa javnog servisa HTV, mogle čuti narcisoidno obojene rečenice Elizabete Gojan što ću staviti u rubriku zavisti i neka tamo i ostanu. Posmatrajući inauguraciju sa klupe koja je sa druge stane tarabe ali iz koje se jasno vidi susjedino dvorište, nisam imao potrebu reagirati previše srcem. Ali nisam niti dao, samo razumu da drži dizgine za vrijeme pomenutog događaja. Zašto?

Ne zanemarujući ni partiju iz koje dolazi, kao ni djelovanje te stranke u prošlosti, pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, ožiljke koje i sam nosim, niti glasove koji su i iz moga dvorišta prevagnuli u izboru gospođe Kolinde za predsjednicu. Bio bih nekorektan i ponovio bih grešku novinarke Gojan, ako ne bih samo potvrdio ono što se širokim narodnim masama dalo na očigled.

Vidjelo se da je gospođa Kolinda izabranica većine. Vidjelo se da je na inauguraciju došla sa svojim životnim suputnikom, ostavljajući djecu u toplini doma samo zato jer su još maloljetni. To me potače na razmišljanje da je gospođa Kolinda i majka, čini se jako odgovorna. Za razliku od nekih koje na društvene mreže isturaju i nerođeni fetus, ili još nake kuce i mace, jer su im djeca teret, kako bi bile zapažene u isturanju bezbeli, gospođa Kolinda, već je u prvom koraku prve žene R Hrvatske, pokazala kako je ispravno. Kako se treba biti majka.

Vidjelo se i kako pušta suzu zaklinjući se na odanost svojoj državi i svojim građanima.

Kada je neko zanji put kod državnika vidio suzu???

Vidijelo se, da je, izvan protokola, pohrlila među građane. Kada su je predstavnici medija upitali zašto, samo je uz osmjeh, onaj baška ženstveni, rekla kako je i ona samo jedna od njih. Vidjelo se, da se prvo sastala sa „trojicom veličanstvenih” iz BiH (sreća da ih nije sedam kao u onom kaubojcu,op.a.). Mladen, Dragan i Bakir. Suprotno abecedi, bili su prvi koji su osjetili stisak ruke žene i prve dame susjedne zemlje. Ma koliko se muški šovinizam upinjao kao, nije to ništa, šta je to, cijenim da je to itekako važno.

Bilo je tu i falinke. Recimo na inauguraciju nije došla Angela Merkel, kancelarka Njemačke. Došao je Aleksandar Vučić iz R Srbije. Dok se u posljednjim probama pred snimanje, zatezao osmijeh, Vučić je sa vitezom iz povjesne viteške brigade razgovarao o njegovu oruđu koje je nosio, štap sa dvosjeklim nožem. Dobro podešene kamere uhvatile su i trenutak kada je gospođa Kolinda penjući se u uspinjači na Gornji grad popravljala cipelu pa malo više zadigla nogu.

No ništa nije moglo zasjeniti plavetnilo njezina kraljevskog kostima, boje tepiha po kojem je hodila a od kojeg se vidno razlikovala. Modni kreator Krešimir Stolnik pobrinuo se da bljesne u toj jednostavnosti bez onog napadnog broša koje su nosile neke predhodnice u povijesti svjetskih liderica. Narod je, onako ushićen, prozva „hrvatska kraljica.”

Poštovana susjedo Kolinda!

Vjerujući da ćeš veoma brzo posjetiti i prve susjede, kakav je i red, moram ti uputiti nekoliko dobronamjernih rečenica. Kako sam rođeni Hercegovac i naknadni Bosanac, počet ću odozdo. U Hercegovini od davnina žive ljudi i magarci. Ranije bi, među ljudima, rijetko se rodio i pokoji izrod a među magarcima samo magarac. Da nosi teret i šuti. Onda su vremenom počeli se rađati magarci među ljudima a opet među magarcima, počela se prepoznavati ona ljudska dobrota koju Bog podari samo čovjeku. Ni jedna ni druga skupina nije više bila sretna. Niti je čovjek čovjek niti je magarac, načisto magarac.

Tako već neko desetljeće onaj moj krš pati od pasjaluka koja mu nanesoše oni što bi da su ljudi a gori su od magaraca. Izgubljeni u svome ljudskom nesnalaženju podsjećaju me vječito na onu priču Nasrudin-hodže, kada je izgubio magarca a govorio „Hvala Bogu izgubio sam magarca”. Ljudi se čudili pa upitaše hodžu kako može biti zahvalan Bogu što je izgubio magarca a u isto vrijeme ga traži.

„E hvala Bogu pa ja nisam bio na magarcu, inače bih se i ja izgubio”, odgovori zbunjenom narodu Nasrudin-hodža.

I ja, iako nosim bolne ožiljke prošlosti, moja porodica posebno, zahvalan sam Svemogućem Bogu da nisam magarac.

Ali nisam ni plaho sretan među ljudima koje svako malo uhvate magareće godine.

Zato te molim susjedo Kolinda, kada budeš dolazila u Bosnu i Hercegovinu, znam da će protokol nalagati da ruku pružiš Hrvatu, Bošnjaku, Srbinu. Kojim redom nije sada bitno. Ne gledaj na te protokole, molim te susjedo. Gledaj, ako ikako možeš, a možeš ti, da ruku pružiš čovjeku. Ovdje su greške u čovjeku i magarcu toliko česte, pazi da se ne prevariš.

I pomozi poštovana susjedo, da i na ovaj bosanski ćilim zakoraci žena. Jedna, a ne kao sad trojac, tri u jedan, instant predsjedništvo. Troglavi zmaj u glavama i fukarli situacijom u gaćama. Pomozi da i mi s druge strane tarabe čujemo taktove one tvoje omiljene pjesme „Dream for the future”. Da zajedno tražimo bolji život u budućnosti a ne u prošlosti.

Ovdje se, poštovana susjedo Kolinda, tako silno želi budućnost a živi se ispod barjaka prošlosti. Čak i onda kada na jarbolu visi samo komadić krpe, otimajući se hercegovačkoj buri, oslikavajući sav naš jad i fukarluk onaj duhovni. Zato te molim susjedo Kolinda, dođi prvom prilikom i pokaži da si žena i majka. Ne samo čovjek. Jer ako bi došla samo kao čovjek, začas se omakne i u Bosni, a u Hercegovini baška, da se ispadne i magarac. Već smo isuviše namagrčeni.

Sretno nam došla susjedo Kolinda!