Said Šteta: Deset u cijeloj

Kada bi ovako poručili u Sarajevu, na Baščaršiji i još dodali ono „s kajmakom“ bilo bi taman. U Travniku bi ova porudžbina bila malo. No kada u cijeloj Hercegovini, vlast uradi deset kilometara autoputa, to bi trebalo da se upiškimo od sreće, aplaudirajući im i uvjerljivo klimajući glavom da će i ove godine dobiti glas.

(Said Šteta – dnevno.ba)

Hoće! I to prosvjedni…

Naime, neki dan je svečano da svečanije nemere bit, puštena u promet, izgrađena dionica autoceste od Međugorja do Bijače, graničnoga prijelaza prema Hrvatskoj. U svome dijelu ima tri mosta i vijadukt, jedan tunel te petlju Međugorje-Zvirovići. Deset kilometara je evidentno i to niko ne spori, samo i 83 milijuna eura također je utrošeno, evidentiranih sredstava, Banke za obnovu i razvoj, koje treba vratiti. Svakako! A kako?

Možda najskupljom putarinom u Europi, samodoprinosom kako su to radili nekad čelnici komunističke partije. Trebamo li, ako već nismo likovali nad kamenom temeljcem Edhema Bičakćića, koji bi samo kamen spoticanja, sada svi likovati, nad deset kilometara autoceste. Trebamo li skladati pjesme aktualnoj vlasti i zaokružiti ih u svom unutarnjem poretku prije ulaska u kabinu. Izbornu, naravno!

Iako aktualni direktor Cesta Federacije BiH, Emsad Karić, javno kara, one što otvaranje novih kilometara ceste koriste u predizborne svrhe, to mu ne prolazi. Nakon što se i sam uslikao u onom crvenom šljemu (boja je sasvim sučajno asocijativna op.a.) ne jednom nego li nebrojeno puta, sada je ofiran do bola.

No, zabavimo se malo novootvorenom cestom. Čija bi gradnja, kao i gradnja svakog drugog dijela, trebalabi biti sastavni dio aktivnosti poduzeća, na čijem je čelu Karić. Ne samo u mjesecu izbora nego li svih dvanaest mjeseci u godini i svih godina, preduge gradnje. Tako se ova dionica mogla otvoriti i prije makar deset dana ili pak 14. listopada, eto da ne bude onaj baksuzan broj nakon izbora. Mogla je a nije. A onda i pitanje?

Trebamo li postati ptice, kako bi odletjeli na jug, ovoga puta Hercegovine, da se provozamo novom rutom. Ili ćemo se nadati, kako to reče, presjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Vjekoslav Bevanda: “Živim u nadi da je ova dionica početak Jadransko-jonske ceste, da će se koridor Vc završiti te da će BiH postati važno prometno čvorište.” Na ovim prostorima život u nadi sveo se na život u hali. Isto si gladan!

I šta je sa ostalim cestama koje bi trebale a nisu, da se održavaju iz izdvajanja za gorivo i naknade za registraciju. Već sam pisao o jedinom putu koji vodi od M17 preko Svitave do Neuma, jedinog BiH gradića na Jadranskom moru. Zašto se gospoda nije uslikala na tom dijelu i pustila državnu himnu. Ne! Za te zaboravljene puteve koji su također, moram li napomenuti, sastavni dijelovi teritorija Bosne i Hercegovine, gospoda pušta vjetrove. Sramotno!

Za tri godine koliko je aktualna vlast na kormilu, urađeno je 65 kilometara auoceste. To ovih dana bruje svi dirigirani mediji. I to je evidentno. Naravno, radovi na spomenutim kilometrima počeli su ranije, što nije evidentirano, jer bi to bilo da je neko drugi zamahnuo lopatom. A to onda nije poen. Ne pika se. U mjesecu izbora, koji po svim kakrakteristikama sliči na „zečiju logu” da ne upotrijem grublju riječ, treba stvar napuhati do te mjere da nam se kilometar puta čini sto puta većim. Augmentativ rezultata vladajuće kaste, mora nadvisiti ono, što mi, obični mali smrtnici, u mašti nosimo dugi niz godina. I nadamo se!

Zato se nemojte čuditi ako za svaki zavrnuti šaraf, bude se puštala državna himna jer se drugačije ne može naglasiti. To što, do onih deset kilometara autoceste možemo doći lakše, ako u Bosanskom Brodu pređemo u R Hrvatsku pa se vozimo autocestom susjedne zemlje, koja je ove „trogodišnje dužine” gradila za manje od godinu. Onda se spustimo dole prema jugu i sa graničnog prijelaza Bijača dođemo u Međugorje.

Poznato svetište ali i mjesto koje ovih dana slovi kao rasadnik tenisača jer se upravo jedan od njih, Marin Čilić, popeo na svjetski tron. A je li Međugorje u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini? Ja se počeša po ovoj svojoj tintari, rekoh da se nisam zajebo iz geografije. Ma ne bi trebao, imao sam uvijek peticu. Evo pitam se, poput lika iz filma „Kod amidže Idriza” kada je pitao za Rovinj.

Kako mi nakon svih nedoumica ostaju samo pitanja evo i jedno široj javnosti. U pionirskoj dolini, sretni par, lav Rily i lavica Sarajčica dobili prinovu. Ko će iz reda vladajućih stranaka upisati poen? Po običaju uzimajući sebi u korist i radnje koje su prethodile ovom zaista divnom činu, koji se nije mogao desiti u bolji vakat.

Za njih bezbeli!

I još nešto. Evo, ako skucam para od ove dobro podašišane penzije za jednu „desetku” ćevapa, bez kajmaka, bezbeli, onih će mi deset kilometara asfalta ogaditi ćeif. Ništa, ostaje samo ono, „čuna u po somuna”.

Izbori su!