Putinofilija kao fašizam najodvratnije vrste

Uz nekoliko ozbiljnih propusta, Rusija je posljednjih godina učinila neke važne stvari kada je riječ o globalnoj politici i zoni konflikta. Ogroman propust bio je dopuštanje UN rezolucije 1973 na temelju koje je brutalno napadnuta Libija koja se danas nalazi u stanju kojeg ne moramo uopće ni opisivati.

Sile koje su preuzele ulogu agresora u Libiji najveći su i direktni krivci za tragediju te zemlje, ali Rusija će svoju odgovornost također snositi jer su mogli – i morali – uložiti veto na rezoluciju UN Vijeća Sigurnosti.

To je nedvojbeno najveći ruski propust u zadnjih nekoliko godina. Po tom pitanju su se iskupili u Siriji zauzevši puno čvršći stav i isključivo zbog Rusije je izbjegnuta još jedna u nizu tzv “humanitarnih” intervencija NATO pakta. Posljedice tih intervencija možemo vidjeti ne samo u Libiji, već i u Afganistanu i Iraku.

Za široke mase na Zapadu ovo su ipak sve sukobi “negdje daleko”, ali tada dolazimo do Ukrajine, a s Ukrajinom sukob postaje sve bliži.

Razmontiravanje, da ne kažemo razjeb*vanje, ukrajinske nesvrstne pozicije između Rusije i Zapada nije se moglo završiti nego tragedijom. Da su obje strane krive za ovu tragediju, Rusija i Zapad, već smo intenzivno pisali u ranijim tekstovima.

No, ovaj konflikt dobio je jednu sasvim novu dimenziju 17. srpnja 2014. kada je iznad istočne Ukrajine srušen putnički zrakoplov malezijske aviokompanije Malaysia Airlines

Taj događaj je štošta okrenuo naglavačke. Na površinu je izvukao neke od njodvratnijih ekstremizma i ne samo da je potvrdio kako su međusobno sukobljene strane često slične, već je otkrio i čistu fašističku hordu koja je u ovim trenucima samovoljno angažirana kao zadnja linija propagandne obrane jedne strane koju zastupa ruski predsjednik Vladimir Putin.

Pristranost kao ljudska slabost je općepoznata, ali ovdje govorimo o nekim sasvim višim razinama pristranosti koje prelaze okvire zdravog razuma i ulaze u domenu genocidne pristranosti, one koja predstavlja realnu opasnost za opću, globalnu, stabilnost.

Oni koji su s pravom isticali na opasnost od fašizma u Ukrajini nisu ni primijetili da su i sami postali fašisti najgore vrste. Zadnja četiri dana bila su posebno mučna jer je ta sumnja eksplodirala u jednu toliko očitu manifestaciju, da su čak i najveće sumnje izgledale kao naivni optimizmi.

Ako je Rusija spala na to da ju od silnog medijskog napada, linča zapravo, moraju braniti sulude i zločinačke teorije zavjere i njihovi pobornici, onda je takvoj Rusiji najbolje da odmah kapitulira i okani se bilo kakvog bavljenja globalnom politikom.

Ta njena žestoka “obrana” potpuno je kapitulirala u svega četiri dana, raspala se, transformirala u nešto toliko ogavno da čak i imperijalističke “humanitarne akcije”, genocidni zločini nad narodima i zemljama diljem svijeta, danas ne stvaraju toliku muku u želucu dok ih se promatra.

Jačanje Rusije, što je trebao biti ključni korak u stabilizaciji globalnih pitanja, linija kontroliranja ekspanzije rata, pretvorilo se u jedno veliko orgijanje i priprosto slavljenje lika i dijela Vladimira Putina.

Te manifestacije su podjednako ogavne kao i najvjerniji nacisti koji su si smještali metak u čelo čuvši da je njihov vođa u bunkeru kapitulirao na isti način 30. travnja 1945. Putinomanija počinje i poprimati brojne elemente nacističkog fanatizma, nerijetko su najveći obožavatelji ovog ujedno i obožavatelji onog. Neki od najžešćih Hitlerofila danas su novi Putinofili, što se očituje i u njihovim izjavama.

Ali tek tragedija zrakoplova MH17 globalno otkriva njihovo pravo lice, neumoljivi fanatizam, sve ono što tipičnog ekstremista čini ekstremnim. Grčevito posezanjem za najčudnijim i najluđim teorijama kako bi se spasilo “voljenog vođu” od neizmjerno gadne situacije doseglo je razine kakve se ne bi posramili ni fanatični teroristi iz ISIL-a.

Nema tih argumenata kojima bi se moglo iz glava fanatika izbiti čelično uvjerenje i volju da za cilj idu do kraja, svim sredstvima, svim raspoloživim tvrdnjama. Ako ovo nije fašizam, onda što jest? To je ujedno i najgori oblik fašizma, onaj koji čak nije utemeljen niti na ideologiji, niti na “principima”, samo na čistom primitivnom svrstavanju na jednu stranu bez pogovora.

Sve će u tom kontekstu proći. Da taj isti obožavani Vladimir Putin danas javno potvrdi kako su pobunjenici srušili zrakoplov MH17, njegovi fanatični obožavatelji bi rekli kako to nije on. To nije Putin, Putina su oteli, drže ga u nekoj tamnici, ovo je dvojnik, lažnjak, izdajnik.

Po istom ključu ni libijski predsjednik Muammar Gaddafi nikada nije stvarno mučki ubijen, to je isto bio lažnjak, sve je bila laž. Tako otprilike djeluje taj potpuno razbijeni mentalni sklop koji se slomio pod težinom stvarnosti, koja je svakako okrutna i nepravedna. Taj jedini segment koji uistinu čovjeka čini čovjekom, ta sposobnost da razmišlja, procjenjuje, razmatra i donosi realne zaključke, toliko je slomljen i sveden je na mentalno vegetativno stanje.

Neki će reći kako je u nedostatku konkretnog otpora to također jedan oblik “obrane”. Ne, nije, tu nije riječ o obrani, riječ je o mentalnoj deformaciji najgore moguće vrste, riječ o brzoj liniji prema stvaranju nove generacije fašista ovog ili onog predznaka. Riječ je o proizvodu općeg stanja u kojem pojedinac brzo zastrani od pravilnog proučavanja “sivog” svijeta i upada u jednostrani, striktno “crno-bijeli” svijet izvan kojega više ne postoji ništa, niti slučajnosti niti nedorečenosti.

Biti u nekom obliku direktnog kontakta s dotičnim pojedincom može djelovati krajnje pesimistično, na jednoj općoj razini, mogli bismo čak reći i na ljudskoj razini. Jer on je dokaz da stvari ne mogu krenuti na bolje, on ne samo da nije rješenje, on je najveći problem, fanatik koji ako dođe u poziciju moći će biti teritorijalno, regionalno i u konačnici globalno opasan.

Koliku sama Rusija snosi odgovornost za stvaranje ovakvih hordi? Zapravo poprilično, o njenoj je obrani riječ, tako da ni ne iznenađuje. Između dvije propagande jedan dio se opredijelio za onu koja nije svakidašnja, nije “mainstream”, i sada je vjerno nadograđuje, spaja se s njom i zajedno tvore jedno neopisivu grotesku koja buja i hara poput smrtonosnog virusa.

Prava meta je bio Putinov zrakoplov koji je upravo tada prelazio preko baš tog dijela Ukrajine? Ne čini li se nekome pomalo prokleto apsurdno da ruski predsjednik svojim zrakoplovom leti iznad ratne zone u koju je i sam duboko upleten? Kasnije je, razumljivo, potvrđeno da se Putin u Moskvu vraća zaobilazeći pritom cijelu Ukrajinu.

Otkuda uopće stižu ovakve sulude informacije i truju informativni prostor? Informaciju je, na temelju nekakvog “neimenovanog izvora”, objavila ruska državna televizija RT, koja nakon ovih sramotnih i jeftinih pokušaja zasluženo nosi naziv “Kremljska propaganda”. Možda strani novinari zaista bježe s RT-a jer im je neko ponudio dobre novce za to, ali vrlo je vjerojatno da bježe i zbog te neizdržive mučnine u želucu.

Ista propagandna stanica raspačava bolesnu priču o nekakvom navodnom španjolskom kontroloru leta u Kijevu koji je navodno svjedočio kako su dva ukrajinska lovca poslana na MH17 te su ga oborili nakon čega su njega napali jer je, eto, svemu svjedočio. Uskoro su se po pitanju ove priče angažirale i španjolska ambasada i druge službe. Ispostavlja se da misteriozni “Carlos” nikada nije niti postojao, nikakav Španjolac nikada nije radio u bilo kakvoj ukrajinskoj kontroli leta.

Razgovori u kojima pobunjenici potvrđuju da su greškom srušili putnički zrakoplov? Montirani su, lažni su, objavljeni su dan ranije. Jučer su pak objavljeni dodatni razgovori u kojima ovi pričaju kako Moskva od njih traži da se hitno dočepaju crne kutije. Jutros će krenuti opet ista priča – Montirani su, lažni su, objavljeni su dan ranije.

Što je tu toliko fašističko? Zar konkretni razgovori teoretski ne mogu biti montirani? Naravno da, teoretski, mogu i baš ta činjenica nam otkriva taj opasni ekstremizam. Normalna i još uvijek u glavi zdrava osoba, koja je uspjela ostati u zoni izvan dometa umnog silovanja žestoke propagande s obje strane, konstatirati će – u najmanju ruku – da snimka može biti ili stvarna ili fabricirana. Ekstremist neće doći do takvog zaključka, on će će i prije nego samu snimku posluša zaključiti da je lažna, a svi dokazi koji bi sugerirali drugačije ne samo da neće slomiti njegovo stajalište, još će ga i pojačati. Zavjera tada buja, raste, ograničenja više nema, a on plovi sve dublje i dublje u jednu opasnu političku psihozu i sa svojim “stavovima” postaje sutrašnji izvršioc etničkog čišćenja, ratnih zločina i genocida najstrašnije vrste.

Svjedočimo jednom monumentalnom ispiranju mozga. Pojedinac koji misli da je umaknuo orkestriranoj propagandi, što ona i jest, sam sebe uvaljuje u iste, ako ne još i gore, nove “stvarnosti”.

Ovo se pretvorilo u jednu grotesknu lakrdiju proizašlu iz jedne strašne tragedije u kojoj je stradalo 298 civila, u kontekstu jedne još veće tragedije u kojoj su mrtvi civili danas, njih stotine, diljem do nedavno mirnog Donbasa.

I pretvorilo su u ono najgore – dvije fašističke struje koje će nas, možda ne danas, možda ne sutra, ali jednog od ovih dana zasigurno sve odvesti dođavola.

Nitko ne može podignuti glas i osuditi moćnike kao što su Obama i Putin, osuditi ih što se igraju bogova s narodima. Nitko ih ne može osuditi, jer gotovo da više nikoga tu niti nema. Ili si s nama ili si protiv nas, poručuju nam pristrane horde kojima više ništa ne znači niti život niti razum niti bilo kakva neugodna istina.

Vrijeme je da ona manjina koja je u stanju prepoznati pravila ove vrlo opasne igre, jasno zauzme stav i podjednako osudi fašizam Zapadnog intervencionizma kao i degutantnu Putinofiliju koja se nameće kao inkubator nove vrste fašizma, a bilo kakav ratni sukob u koji nas ove dvije struje mogu uvući, u potpunosti odbaci.