Provincijalizmi etno-religijskih nacionalizama razorili su solidarnost na ovim prostorima

Razgovor sa članicama Feminističkog antimilitarističkog kolektiva iz BiH…

Autor: Buka intervju

Feministički antimilitaristički kolektiv (FAK) formiran je u BiH sa ciljem promjene današnjeg sistema koji počiva na kapitalističkoj/neoliberalnoj ideologiji prožetoj fašizmom, mizoginijom, nacionalizmom, šovinizmom, homofobijom, ksenofobijom i drugim pojavama štetnim po naše društvo. Sa osam članica ovog Kolektiva za BUKU smo razgovarali smo razlozima okupljanja, feminizmu, društvu u kojem živimo i drugim temama.

Možete li nam reći nešto više o Feminističkom antimilitarističkom kolektivu koji je osnovan prošle godine? Koje ideje zastupate, koje ciljeve želite da ispunite?

Feministički antimilitaristički kolektiv (FAK) je stvoren s ciljem rada na (ponovnoj) izgradnji vrijednosti koje su narušene u našem društvu, kao i izgradnji solidarnosti. Kolektiv polazi od feminističkih i socijalističkih principa jednakosti i solidarnosti, njegujući ideje humanih i održivih modela življenja. Poštujući ove principe, radimo na promijeni današnjeg sistema koji počiva na kapitalističkoj/neoliberalnoj ideologiji prožetoj fašizmom, mizoginijom, nacionalizmom, šovinizmom, homofobijom, ksenofobijom i drugim pojavama štetnim po naše društvo.

Žene su u takvom sistemu potlačene, iako se nivo njihove potlačenosti razlikuje u zavisnosti od brojnih društveno-ekonomskih aspekata. S toga je naš trenutni fokus okrenut direktnom radu na jačanje žena čija su marginalizacija i obespravljenost rezultat direktnog mizoginog nasilja tokom rata, ali i tranzicije u Bosni i Hercegovini, kao i traženje načina da one, i njihove porodice, (ponovo) postanu aktivni i politički svjesni subjekti u društvu. Međutim, mi takođe smatramo da nisu samo žene potlačene u patrijarhalnom sistemu, već i sve one grupe i osobe koje ne predstavljaju hegemoni maskulinitet u datom društvenom okruženju.

Feminističke političke agense vidimo kao one koji se aktivno bore protiv nejednakosti i potlačenosti uzrokovane patrijarhatom koji djeluje u sinergiji sa kapitalističkim režimom. Aktivističkim pristupom odgovaramo na hitne probleme na koje nailazimo u bosanskohercegovačkom društvu te radimo na izgradnji povjerenja i jačanju i širenju već postojeće mreže svjesnih ljudi.

Ko su članice Kolektiva i na koji način radite na ostvarivanju zajedničkih ciljeva?

Članice kolektiva čine osobe iz različitih oblasti. Pokušavamo djelovati lokalno (od najmanje odrednice), ali i globalno, uz isticanje važnosti direktnog uključenja u društvene i ekonomske tokove. Fokus nam takođe leži i na kontinuiranom feminističkom obrazovanju nas samih, ali i društva u kojem živimo, kao i na istraživanju, kritičkom promišljanju, saznavanju i kreiranju otvorenog i obuhvatnijeg znanja o društvu, kulturi i sredini u kojoj živimo. Aktivno radimo i na istraživanju i izgradnji solidarnosti i kreiranju novih društveno-ekoloških modela koji bi svima garantirali društvenu i ekonomsku jednakost i ravnopravnost.

Šta je po Vama feminizam danas? Koliko je on evoluirao, koliko se promijenio kroz godine i decenije?

Feminizam se danas, nažalost, ponovo suočava sa problemima koji su u ne tako dalekoj prošlosti bili riješeni kontinuiranim ženskim zalaganjima. Današnje društvo, kako se čini, uzima zdravo za gotovo dostignuća koje je ženski pokret osvojio napornim radom za bolju budućnost i bolje društvo, te se njihov rad majorizira i zanemaruje. Na primjer, Jugoslovenske žene su dobile pravo glasa 1945. godine, mnogo ranije nego što je to bio slučaj u Švicarskoj gdje je pravo glasa ženama omogućeno tek 1971. godine. Nadalje, napredan nivo feminističkog pokreta i emancipacije žena u socijalističkoj Jugoslaviji u odnosu na neke od zapadnih zemalja se takođe mogao primijetiti i na međunarodnoj konferenciji „Drug_ca žensko pitanje novi pristup?“ održanoj u Beogradu 1978. godine, gdje se pokazalo da mnoga ženska pitanja, koja su tada u Evropi bila aktuelna, su u Jugoslaviji već bila riješena.

Kasnih ‘80-tih i ranih ‘90-tih godina prošlog vijeka počelo je pozivanje na tradiciju koja nikada kao takva nije ni postojala; pozivanje na tradiciju koja se, paradoksalno, upravo tada i stvarala kroz ugrožavanje položaja žena te njihovim ponovnim vraćanjem u privatni prostor, utišavanjem njihovog glasa i spriječavanjem da budu aktivne sudionice u društveno-ekonomskim odlučivanjima, kao i stvaranjem narativa o ženskoj primarnoj ulozi majke, odgajateljice i njegovateljice i one kojoj je primarna funkcija reproduciranja nacije. Tako se savremeni feminizam ponovo bavi podizanjem svijesti i borbom protiv nasilja nad ženama, dvostrukim obavezama i preopterećenosti žena, diskriminacijom te opstajanju patrijarhalnih vrijednosti koje direktno utiču na obespravljenost žena. Kao primjer navodimo pitanja prava na abortus ili plaćeno porodiljsko odustvo, za čije očuvanje se danas treba nanovo boriti.

Međutim, današnji feministički ciljevi, kao što je već navedeno u odgovoru na prvo pitanje, zasnivaju se i na borbi za solidarnost, humanije (jednakije) društvene vrijednosti te na jačanju i inkluziji svih manjinskih i obespravljenih grupa i pojedinaca/ki – kako žena tako i svih ostalih koji/e se ne uklapaju u dominantnu patrijarhalnu matricu, kao i njihovo podsticanje na aktivnu ulogu u društvu i borbu za svoja prava.

Kako Vi gledate na društvo u kojem živimo, društvo u regionu, u kojem caruju mit, ideologija, kič. U kojem se prepliću religijska ikonografija sa turbofolkom?

Stvaranje Feminističkog antimilitarističkog kolektiva je i nastalo kao odgovor na današnje društvene prilike u kojima živimo, prvenstveno u Bosni i Hercegovini, ali koje su vidljive i u ostalim zemljama regiona. Mit, ideologija, kič, preplitanje religijske ikonografije sa turbofolkom označavaju samo neke vidljive elemente partrijarhalnog društva u procesu tranzicije iz socijalističkog u neoliberalni/kapitalistički sistem, a koje radi na uštrb žena i obespravljenih grupa za dobrobit manjeg broja pojedinaca/ki koji/e profitiraju iz ovakvog uređenja.

Unutar neoliberalne/kapitalističke ideologije povećalo se prisustvo mizoginije i šovinizma u medijima, što opet utiče na cjelokupno društvo koje potpuno nekritički prihvaća i oponaša ono što mu mediji serviraju. Preko pretjeranog i nekontrolisanog konzumerizma cijelo društvo, uključujući i djecu preko igračaka, odjeće, pa čak i hrane, izloženo je normalizaciji stereotipa o rodnim ulogama u društvu. Takođe smo kontinuirano izloženi/e nasilju i normalizaciji nasilja, od zagađenja okoline, npr. neplanskom izgradnjom objekata, do kontinurianog promoviranja nesigurnosti u svakodnevnom životu. Korist od toga imaju samo privilegovani pojedinici/ke kojima ovakav haos i omogućava da zadrže pozicije moći.

Koliko je feminizam „vječna borba“, ne samo zbog toga što se i dalje treba raditi na pravima žena, nego i zbog stalnog podsjećanja na prošlost, na ono sa čim su se žene morale suočavati i načine njihove borbe pri ostvarivanju osnovih ljudskih prava?

Umjesto klasifikacije u „vječna borba“ možda je efektivnije feminizam nazvati kontinuiranim naporima za stvaranje boljeg, inkluzivijeg i jednakog društva, boljeg kvaliteta života za sve građane/ke. Podsjećanje na prošlost, bližu i malo dalju, u smislu ženske borbe za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava, bitni su elementi tih napora koji ukazuju da ženska ljudska prava nisu samo dodijeljena ženama, već da su se one za njih izborile svojim zalaganjima, trudom, radom i hrabrim istupima iz „tradicionalno“ određenih uloga koje im je patrijarhalno društvo odredilo. Pri tome je bitno naglasiti da ženski napori nisu bili isključivo u svrhu ostvarivanja ženskih prava i jednakosti bijelih žena iz više i srednje klase nego i za bolju budućnost generacija koje dolaze i društvo koje ne diskriminira niti jednu grupu ljudi, niti jedno ljudsko biće. To su izuzetne i posvećene žene, od kojih su neke dale i svoje živote za bolje društvo, jednako za sve. Iz tog razloga smatramo da je iznimno važno podsjećati na njihove napore, zalaganja i dostignuća.

Kako komentarišete društvo u BiH, društvo koje je već odavno u okovima nacionalističkih priča, „narcizmima malih razlika“, prenaglašenim etničkim razlikama iako svi isto izgledamo i pričamo istim jezikom…?

Pojava ‘narcizma malih razlika’ primjetna je u onim društvima u kojima se javljaju političke elite koje svoje vođstvo grade obraćajući se isključivo jednoj identitarnoj, u slučaju Bosne i Hercegovine etno-religijskoj skupini. Da bi se ta skupina izdvojila i prepoznala od ostalog stanovništva na jednom prostoru, ona se mora identifikovati kroz razliku što ‘nas’ dijeli od ‘njih’. U posljednjih 25 do 30 godina na našim prostorima je na snazi identitarna ideologija koja smatra da je samo identitent, i to isključivo etno-religijski identitet, politički i da jedino on zaslužuje ući u domen politike. Kod nas je politika svedena samo na raspravu o tome sta znači biti ‘Bošnjak’, ‘Hrvat’ ili ‘Srbin’, i to naravno isključivo u muškom rodu. U tom procesu pored tzv. političkih, ključnu ulogu imaju i vjerske elite, koje na našim prostorima pokreću ideološke poluge ovog mehanizma, evo već treću deceniju. Na žalost Ustav BiH koji su u nekoj vojnoj bazi čak na drugom kontinentu ‘dogovorili’ muškarci koji su iza sebe imali naoružane vojne sile samo je dodatno doprinjeo institucionalizaciji etno-religijskog identiteta i, lažući nas da živimo u ‘demokratskom’ društvu sa mogućnošću izbora, natjerao da budemo saučesnici/e u kreiranju ovog haosa koji iz godine u godinu samo pomaže opstanku samokreiranih elita. Zato i nakon februarskih protesta i majskih poplava, koje su nas (ponovo) suočile sa socijalnom, ekonomskom i razvojnom krizom u zemlji, mi opet u tzv. post-izbornom, završavamo unutar diskursa etno-narcizma. Osvrćući se na događaje u ovom periodu smatramo poraznim to što vlastoljublje i samoljublje  ovih elita, i njihovih interesnih skupina, drže bosanskohercegovacko društvo okovano u deprivaciji, ali i apatiji.

Globalno gledajući, neoliberalni kapitalistički poredak počiva na identitarnoj politici unutar kojeg se prave sukobi između određenih identitarnih skupina i preko korporacija, a sve u korist bogaćenja 1% stanovništva planete. Razlika je u tome što je to na našim prostorima izraženo daleko brutalnije, jer nam je oduzeto svako dostojanstvo, sloboda kretanja i odlučivanja.

Vidite li šansu za normalizaciju društva u kojem živimo, a samim tim i poboljšanje života svakog čovjeka, građanina?

Nasuprot ovom pesimističkom komentaru na bosanskohercegovacko društvo, smatramo da šansa uvijek postoji. Prvo, jako je bitno osvijestiti ljude da je ustvari naš svakodnevni život politika, a ne pripadnost nekoj grupi (ili barem ne samo pripadnost nekoj grupi). Politika je to što nemamo jesti, što nemamo univerzalan pristup kvalitetnoj i sveobuhvatnoj zaštiti – zdravstvenoj, socijalnoj, u stanju elementarne nepogode, politika je trenutno stanje u obrazovnom sistemu, pristup pitkoj vodi, krov nad glavom. Raspolaganje javnim prostorom i dobrima je takođe politika i moramo tražiti načine da svi imamo jednak pristup njima i da svi zajedno odlučujemo sta će se desiti sa tim javnim prostorima i dobrima (npr. da li želimo da naši nacionalni parkovi budu izbušeni da bi neko dobio pravo da izrabljuje priodna bogatstva ili želimo sačuvati čistu vodu za buduće generacije?).

Kada je riječ o osobama koje se prepoznaju kao pripadnici/e neke manjinske i/ili ranjive grupe u pitanju je priznanje postojanja, potreba, te traženje načina ne samo da ne budu diskriminirani/e već da budu jednaki/e u društvu sa svima, neophodno je i u sferi je političkog. Međutim, moramo osvijestiti da se potpuna jednakost ne može ostvariti bez redistribucije moći i sredstava. U Bosni i Hercegovini trenutno preko 80% stanovništva pripada nekoj od ranjivih grupa, a to se dogodilo zbog zlonamjernog i smišljeno nepravednog društvenog i pravnog redistribuiranja. Pitanje koje se nameće je da li možemo nekako napraviti novu, humaniju redistribuciju?

Šansu takođe vidimo u jačanju i izgradnji solidarnosti. Provincijalizmi etno-religijskih-nacionalizama su razorili solidarnost na ovim prostorima. Umjesto onog što nas razlikuje, postavimo pitanje iz drugog ugla i sagledavamo šta je to što nam je svima zajedničko, svakom čovjeku, svakom građaninu i građanki koji nastanjuju ovu zemlju. Čini se da treba poći od toga da nam je svima jednako loše, da to jedni drugima priznamo i iz te realnosti tražimo šanse i rješenja.

Koji su, po Vama, najveći problemi društva u kojem živimo i kako se suočiti sa njima?

Nije moguće ponuditi precizan odgovor na to pitanje, posebno kada je uvriježeno mišljenje da je BiH propala država (failed state), tj. zemlja koja se definiše kao poseban slučaj. Sama ta klasifikacija zahtijeva sagledavanja problema iz mnogih uglova. O problemima smo govorile u odgovorima na prethodna pitanja.

Mislimo da se  u pogledu nekih pitanja već počelo suočavati sa problemima, na koje su nas na žalost doveli glad i potreba za golim opstankom. Trenutno su to još uvijek pomalo neartikulisani momenti u kojima grupne pripadnosti i dalje preovladavaju. Međutim, gladno, obespravljeno, marginalizirano i/ili zastrašeno ljudsko biće baš i nema vremena da razmišlja. Iz tog razloga je jako bitno osnažiti sve ljude i dati im mogućnost za stvarnu političku participaciju. Trenutno su u našem fokusu prvenstveno žene kojima preko različitih oblika osnaživanja pomažemo da se bore za jednakost kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Sa kim god komuniciramo, radimo i sarađujemo, bitno nam je da pričamo i podstičemo potrebu za jednakošću svih u društvu. Cilj nam je da od apolitičnog i politički zapuštenog društva napravimo društvo u kojem će sve osobe biti jednake i politički aktivne.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno radimo na planiranju aktivnosti za ovu godinu i kreiranju kalendara događaja koje želimo i trebamo obilježiti, kako u samostalnoj organizaciji, tako i pridruženo sa drugim inicijativama i aktivističkim grupama. Važno nam je da interno napravimo platformu aktivnosti da bismo mogle ravnomjerno rasporediti snage – svaka od nas ima poslovne i privatne obaveze koje usklađuje sa aktivizmom. Nastavljamo raditi na ispunjavanju hitnih potreba za koje čujemo, u smislu podrške i pomoći osobama koje se nalaze u nekom vidu ugroženosti (finansijskoj, stambenoj, pravnoj, itd). Razgovaramo i o razvijanju modela političke participacije koji bi mogli uticati na emancipaciju društva u kojem živimo.

Možete li nam reći nešto više o budućem radu Kolektiva. Sa kojim temama planirate da se suočite i na koji način.

Budući rad će imati svoju planiranu i ad hoc komponentu. Pod planiranom mislimo na aktivnosti obilježavanja nekih važnih datuma, mapiranje neformalnog ženskog poduzetništva i njegovo usklađivanje sa potrebama društva i životne sredine. Takođe, planirane su i  aktivističke akcije, proširivanje kruga solidarnosti i uzajamne pomoći uz političku emancipaciju.

Pod ad hoc komponentom mislimo na reagiranje na hitne potrebe u društvu zbog kojih se i jesmo odlučile neformalno organizirati – da bismo što prije mogle neposredno reagirati u nepredviđenim situacijama u kojima se osobe, koje su u fokusu našeg djelovanja, nađu. Takođe planiramo nastaviti raditi na promoviranju antimilitarizma, antifašizma i feminizma, kroz tekstove, u javnom prostoru i kontinuirano druženje.

Razgovarala Maja Isović

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close