Prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina: Istina o NDH i Hitleru

Feljton: Istina o NDH i Hitleru

HITLEROVA NJEMAČKA, MUSSOLINIJEVA ITALIJA I USTAŠE DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

(Članak NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U HITLEROVOM OSOVINSKOM SUSTAVU Prof.dr.sc. Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljen je u monografiji ”Spomen područje Jasenovac – Memorijalni muzej”, Jasenovac, 2006.)

Hrvatska stranka prava, jedva primjetna u Kraljevini SHS, čiji je skupštinski zastupnik u Beogradu od 1927. bio zagrebački pravnik dr. Ante Pavelić rodom iz Bradine kod Konjica, bila je nositelj ideja o hrvatskoj samostalnosti. Pravaši su držali da je jugoslavenska država nastala 1918. pogubna za hrvatski opstanak.

 

Ante Pavelić je iz Zagreba i zemlje otišao nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra u siječnju 1929. U izbjeglištvu najprije u Sofiji s vodstvom Vnatrešnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) Vanče Mihajlova zagovara otcjepljenje Hrvatske i Makedonije. Tamo sklapaju i ”Sofijsku deklaraciju” o zajedničkim revolucionarnim metodama borbe za nacionalne ciljeve (Jelić-Butić 1977.:20; Kisić-Kolanović 2002.:113-114).

 

Zbog toga je u Jugoslaviji Pavelić osuđen na smrt. Povukao se u Italiju, gdje njezinom fašističkom vodstvu predaje Promemoriju o spremnosti uklapanja Hrvatske u talijanski interesni krug u gospodarskom, političkom i vojnom pogledu.

Pavelić je, također, obećao mogućnost revizije Rapallskog ugovora iz 1920., kojom je razgraničena Kraljevina SHS i Kraljevina Italija.

 

Oba kontakta bivšeg zastupnika u jugoslavenskoj skupštini bila su važna za hrvatsku budućnost. Najprije je Pavelić počeo okupljati emigrante, pa je uskoro osnovan Ustaša – hrvatska revolucionarn organizacija (UHRO) (Jelić-Butić 1977.:21).

 

Godinu dana kasnije formira se logor za obuku u Bovegnu (Brescia), a potom logor Lipari i neki drugi (Kisić-Kolanović 2002: 114-115). Ukupan broj okupljenih ustaša u Italiji brojao je tek nekoliko stotina ljudi. Punktovi su osnovani i u Berlinu, Belgiji, Latinskoj i Angoamerici, Madžarskoj, s posebno važnim logorom Janka Pusta kod Nagy Kanizse.

 

Ustaški ustav objavljen je 1932. godine. U njemu se zaziva revolucija i oružani ustanak, a 1933. je u Načelima ustaškog pokreta Pavelić svoju ulogu izjednačio s totalitarnim vođama onodobne Europe. U budućoj Hrvatskoj samo Hrvati po krvi imat će pravo na odlučivanje.

 

Diverzantske akcije ubačenih ustaša na prostoru Hrvatske nisu bile česte. Jedini ozbiljniji, mada beznadni i loše pripremljeni pokušaj podizanja ustanka dogodio se u Lici. Tamošnji glavni ustaški pouzdanik bio je odvjetnik Andrija Artuković, ali se on prije pokušaja napada na žandarmeriju u Brušanima povukao u talijanski Zadar.

Akcija, u emigraciji nazivana Velebitskim (Ličkim) ustankom, izazvala je oštre reakcije vlasti (Matković 1994.:32-33). Ustaše su u Zagrebu 1933. pokušale atentat na kralja Aleksandra. U jesen 1934. atentatori pripremani u Madžarskoj prebačeni su u Francusku, gdje je član VMRO-a Veličko Kerin ubio je jugoslavenskog kralja i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua.

 

Italija je nakon toga morala internirati oko 500 ustaša na Liparima, a Pavelić je prebačen u Torino, a potom u Sienu. Stalno loši odnosi Beograda i Rima u vrijeme vlade Milana Stojadinovića 1937. popravili su se. Mussolini se privremeno, ali ne posve, riješio dotadašnjih suradnika.

 

Internirani, koji su ionako bili razmjerno pasivni, često su izgledali neuredno i podvojeno (Kisić-Kolanović 1997.:18-19). Kako se Beogradskim sporazumom Italija obvezala spriječiti ustaško djelovanje na svome prostoru, Kraljevina Jugoslavija imala je omogućiti povratak u zemlju onima koji to požele.

 

Promidžbeno i organizacijsko djelovanje ustaša u Hrvatskoj nakon toga jača. Mnogi se okupljaju oko Mile Budaka, Slavka Kvaternika i drugih (Isto:25; Matković 1994.:39). Ipak, riječ je bila o maloj i politički ne posebno utjecajnoj skupini.

 

Nakon što je u Kraljevini Jugoslaviji 27. ožujka 1941., kako se Kraljevina SHS zove od 1929., dva dana po pristupanju zemlje Trojnom paktu, izvršen prevrat i na vlast doveden Petar II Karađorđević umjesto namjesnika kneza Pavla, Hitler je započeo s provođenjem Poduhvata 25.

Od 6. do 17. travnja njemačke, talijanske, mađarske i bugarske snage zemlju su podijelile. Vlada, zajedno s ministrima Hrvatima, članovima Hrvatske seljačke stranke, povukla pod okrilje Ujedinjenog Kraljevstva. Predsjednik HSS-a i potpredsjednik Vlade Vladko Maček vratio se u Hrvatsku, odbijajući ponude Nijemaca za stvaranjem hrvatske vlade. Maček je zapravo bio zadovoljan federalizacijom Jugoslavije i 1939. stvorenom Banovinom Hrvatskom.

 

Konačno, vjerovao je u konačni uspjeh liberalnih demokracija, pa onda i obnovu Jugoslavije. Tek tada je talijanski kandidat i vođa malobrojne ustaške emigracije Ante Pavelić došao u prvi plan.

 

Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. je travnja proglasio Slavko Kvaternik, a Pavelić se 15. travnja 1941. preko Sušaka i Karlovca konačno vratio u Zagreb (Kisić-Kolanović 1997.:27-32; Jelić-Butić 1977.:61-82. Kvaternik je preko radija rekao: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.”

 

Činjenica da je travanjskim ratom 1941. zamijenjena uglavnom posve nepopularna vlast Karađorđevića, komplicirala je odnose na prostoru NDH, a u prvo vrijeme i bitno odredila ponašanje dijela stanovništva.

 

Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) bila je jedna od zemalja Novog poretka koji je u Europi stvarao Treći Reich. Nastala je u dogovoru dva totalitarna vođe, talijanskog Mussolinija i njemačkog Hitlera u svijetu u kojem su međudržavne veze bile najlakše usporedive s japanskom Dalekoistočnom koprosperitetnom sferom.

 

Hitlera je prije svega zanimala puna njemačka vojna, gospodarska i rasna dominacija nad sjeverom i istokom kontinenta. Cilj je bio postaviti granicu Europe i Azije, a to je značilo između Slavena i Germana na crti koju će odrediti nadmoćnija, arijevska, rasa.

Hitlerova Europa bila je područje odvojeno od stranih utjecaja – amerikanizacije, dolarskog imperijalizma i boljševizma Sovjetskog Saveza (Burleigh 2000.:426-428). Kako je istok kontinenta bio glavni pravac širenja, politika prema drugim Slavenima, bila je blaža.

 

Jugoistok Europe u njemačkim je planovima imao perifernu ulogu (Connelly 1999.:9, Ristović 1995.:169). Balkan je, kao uži prostor od Jugoistoka, bio simbol svega negativnog. Njegovi stanovnici u različitim su analizama, opisivani kao šizofreni, zagonetni, politički i biološki nestabilan čimbenik (Ristović 1995.:171. (Razmišljanja Ruperta von Schumachera).

 

Granično područje Mittleeurope prema Balkanu, tamo gdje je na Jugoistok još primjetno djelovala Srednja Europa, bila su hrvatska i mađarska područja (Isto:172). Hitlerova politika prema Slavenima nije bila tako elaborirana kao prema Židovima, pa se prilagođavala prilikama i ratnoj sreći.

 

Fürer je imao duboke ograde prema mogućnosti njihove germanizacije i asimilacije, držeći da se to može primjeniti na prostor, nikada na ljude, ali su postojale iznimke. Bugari, Slovaci i Hrvati bili su saveznici, imali su najveći stupanj samostalnosti, pa su među Slavenima i bili na vrhu rasne ljestvice (Connelly 1999.:10, 19. Tako su primjerice Górale u Tatrama (Gorštaci, Gorales) smatrani sličnijim Južnim Slavenima, a ne Poljacima, pa i sličniji Bugarima, Slovencima i Hrvatima).

 

Stoga im je dopušteno i naglašavati vlastitu rasnu nadmoć. Tako je postupno jačala ideja da se neki Slaveni mogu asimilirati. Uz Čehe, bili su to prije svega Hrvati (Isto: 14, 17. Germanizacija Hrvata bila bi, držao je Hitler, posve opravdana s rasnog gledišta, ali ne i političkog).

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – TAKOZVANA ILI STVARNA?

 

Međunarodno priznanje NDH je dobila od Trećeg Reicha, Italije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Slovačke, Japana, Španjolske, Nacionalne Kine, Danske, Finske i Mandžurije. Bile su to isključivo zemlje potpisnice Trojnog pakta, kojem je NDH pristupila 15. lipnja 1941. U studenom je NDH pristupila i Antikominterna paktu. Švicarska je u Zagrebu ostavila konzula, a Vatikan je držao apostolskog legata, a ne nuncija.

 

Za novu su državu bili ključni odnosi s Berlinom i Rimom, iako u utvrđivanju granica NDH nije bila uspješna ni u pregovorima s Budimpeštom. Mađarska je anektirala Baranju i zauzela Međimurje, što nije priznato, ali je ostalo mađarsko do kraja Rata. Njemačka se u razgraničenje nije uplitala, a talijansku prednost u Hrvatskoj prihvaćala je i prigodom bolnog Pavelićevog pregovaranja s grofom Cianom, talijanskim ministrom vanjskih poslova.

 

Među ustašama postojale su već od ranije razlike između onih koji su držali da je bolje vezati se uz Njemačku i protalijanski raspoloženih, uglavnom najodanijih Pavelićevih pristaša.

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. fašističkom je susjedu ustupljen veći dio Dalmacije. Zadar postaje sjedište guvernera Guvernatorata Dalmacija. Na svom obalnom prostoru NDH nije smjela držati ratnu mornaricu ni podizati vojne instalacije. Hrvatska je proglašena Kraljevinom, a kruna kralja Zvonimira ponuđena vojvodi od Spoleta. Iako ju je prihvatio kao Tomislav II, nikada nije došao u Zagreb. NDH objavila je rat i Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama.

 

Treći Reich i Kraljevina Italija podijelila je NDH na interesne sfere. Sjeverno od crte Samobor-Glina-Dvor-Jajce-Bugojno-Goražde bilo je njemačko područje. Predstavnik njemačkog Vrhovnog zapovjedništva i vojni izaslanik veleposlanstva Trećeg Reicha u Zagrebu bio je Edmund Gleise von Horstenau, koji je kasnije unaprijeđen u Njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj.

 

Talijanska zona  dijelila se na tri područja. U prvu su ulazila anektirana područja, u drugoj, do crte Ogulin-Slunj-Udbina-Kupres-Mostar-Nevesinje NDH isprva nije smjela držati vojsku, pa se nazivala demilitariziranom.

 

Treća je, najsjevernija, zona graničila s njemačkom. Talijani su na svome području bili blagonakloni prema četništvu koje se tu slobodno organiziralo i teroriziralo hrvatsko stanovništvo.

 

Vojnu silu NDH činilo je redovita vojska ili Domobranstvo, Oružništvo, stranačka Ustaška vojnica i legionarske postrojbe. Neprestano se nastojalo ujediniti ustaške i domobranske snage.

 

Od 1942. sve do kraja rata partizanski je pokret na prostoru NDH bio snažan, a veliki dijelovi zemlje zapravo uopće nisu bili pod nadzorom vlasti u Zagrebu. Plan da se u Njemačkoj obuče tri vojne postrojbe popunjene Hrvatima, a potom pošalju na Istočno bojište, promijenjen je, pa su se one borile protiv partizana.

Dio muslimana u Bosni i Hercegovini organizirani su u dvije divizije Waffen SS-a, ”Handžar” i ”Kama”. Ovisnost vojne sile NDH o njemačkim savjetima i časnicima bila je skoro potpuna.

 

U NDH isključivu je vlast imao Poglavnik, koji je bio na čelu Glavnog ustaškog stana (GUS), formalno vrhovnog upravljačkog tijela, mada se ono uopće nije sastajalo.

 

Društvo je imalo proći kroz punu ustašizaciju, pa su ukinute brojne do tada aktivne i uspješne organizacije. Mladež se uključuje u Ustašku mladež, koja se dijelila se na Ustašku uzdanicu (7-11g.), Ustaške junake (11-15 god.) i Ustašku Starčevićevu mladež i Sveučilištarce (do 21. godine).

 

Puni nadzor nad sigurnošću države, redarstvom, obavještajnom službom, upravom logora i uhićenjima, tjelesnom stražom Pavelića, imala je Ustaška nadzorna služba (UNS).

 

Na lokalnoj razini ustaški se pokret dijelio na rojeve, tabore, logore i stožere, ovisno o tome jesu li okupljali ljude u selima, općinama, kotarevima ili župama. Ustrojbeno, NDH se dijelila na 22 velike župe, koje su namjerno spajale hrvatske i bosanskohercegovačke krajeve.

 

Sve ostale političke skupine na području NDH izgubile su mogućnost djelovanja. Osnivani su Izvanredni narodni sudovi s posebnim ovlastima. Mediji su isključivo u službi režima. Javnost se tek obavještavala o Poglavnikovim odlukama. Ustav nije postojao, već su ga činile različite državnopravne izjave Poglavnika, međunarodni ugovori NDH, Ustav Ustaše, Načela ustaškog pokreta itd.

 

Iako je Pavelić smatrao da je parlament izraz deklamatorne demokracije, vjerojatno je stoljetna tradicija Sabora i njegovo simboličko značenje u hrvatskom povijesnom državnom pravu, bila razlogom što je 24. veljače 1942. donešena Zakonska odredba o Hrvatskom državnom saboru. Unatoč činjenici da je sastav HDS-a predložio osobno Pavelić i da je ionako bila riječ o tijelu bez mogućnosti odlučivanja, sastao se svega tri puta tijekom 1942. godine.

Vojskovođa Slavko Kvaternik, šef redovite vojske Domobranstva do kraja 1942., Hitlera je posjetio 22. srpnja 1941. godine. Führer mu je rekao da će Staljina zadesiti sudbina Napoleona. Sebe je usporedio s Robertom Kochom. Koch je otkrio bacil tuberkuloze, Hitler je otkrio da su Židovi uzroci društvenog raspada i da stoga trebaju biti uništeni.

 

Bez obzira što su Nijemci znali izjavljivati da hrvatske vlasti nisu dovoljno antisemitske, u Holokaustu je na teritoriju NDH nestalo preko 80% židovske zajednice. Od ukupno 38.000 ljudi rat je preživjelo 9.000. Romi su gotovo posve nestali. U skladu s temeljnom orijentacijom ustaškog pokreta, najviše stradalih bili su Srbi, iako su oni mogli prijeći na katoličanstvo i spasiti se, jer njihov položaj nisu regulirali rasni zakoni donešeni već 30. travnja 1941. Srbi s nešto manje od dva milijuna ljudi, bli su trećina stanovništva NDH.

 

Poglavnik ipak, već 25. travnja 1941. zabranio uporabu ćirilice, ukinuo srpska društva, a naziv ”srpsko-pravoslavna” promijenjen je u ”grčko-iztočna” vjera.

 

Masovna ubojstva Srba počela su već krajem travnja u Gudovcu kod Bjelovara, nastavljena u kordunskom Veljunu i Glini, potom Hercegovini. Dio ih je iseljen, dio pokatoličen, a deseci tisuća stradali su u logorima. Dijelovi stanovništva otišli su u partizane, a neki su jednostavno uspjeli ostati pošteđeni.

 

Najstariji logor u NDH ”Danica” kod Koprivnice nastao je je još 15. travnja 1941. Najveći je bio Jasenovac u kojem su zatočeni bili i brojni Hrvati, primjerice i Vladko Maček.

 

Doglavnik Mile Budak bio je primjer ustaškog intelektualca, koji su veličali seoski ambijent i patrijarhalni ustroj nekadašnjih kućnih zadruga. Kulturna politika imala je pomoći duhovnu i moralnu obnovu NDH pa joj je, barem u javnim izjavama, posvećivana velika pozornost. Uveden je korijenski pravopis i osnovan Hrvatski državni ured za jezik, a iz jezika su čišćene tuđice, prije svega srbizmi. Osnovana je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), koja je preuzela imovinu Jugoslavenske.

 

Baš kao i u ostalim područjima djelovanja, vlastima NDH nedostajali su intelektualci spremni provoditi ustaška načela. Nositelji ”ustašizacije” kulture bili su okupljeni oko predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa, Katoličke akcije itd. Kazalište je, smatrao je novi intendant HNK dr. Dušan Žanko, trebalo djelovati odgojno i promidžbeno, baš kao što je književnost imala oblikovati ”veličanstvenu hrvatsku današnjicu”.

Zagrebačko sveučilište preimenovano je u Hrvatsko, a njegova autonomija ukinuta. Poglavnik je imao ovlasti postaviti dekane i rektora. Ukinuta su i studentska društava i klubovi, a brojni nepoćudni nastavnici otpušteni su.

 

Glavno ravnateljstvo za promičbu bila je središnja cenzorska ustanova. U NDH je postojao popis zabranjenih pisaca, zabranjena je sva marksistička, projugoslavenska i anglofilska literatura, ćirilićne i srpske knjige.

 

Unatoč ratnim uvjetima, kulturna proizvodnja pokazivala je određene znake vitalnosti. Isto tako, najugledniji zagrebački glumci već su u travnju 1942. otišli u partizane. Krajem godine iz Zagreba su otišli i književnici Ivan Goran Kovačić i, što je posebno odjeknulo, Vladimir Nazor.

 

Katolička crkva u Hrvatskoj pozdravila je stvaranje države. S razumijevanjem je dočekala i izjave o borbi protiv komunizma, što je u osnovi svim kolaboracionističkim režimima Trećeg Reicha davalo dodatno moralno opravdanje postojanja.

 

Srpska pravoslavna crkva uspostavom NDH ukinuta je, a 1942. osniva se Hrvatska pravoslavna crkva na čelu s ruskim svećenikom Germogenom. Granično je to značilo ublažavanje politike terora prema Srbima, u nastojanju da se ograniči snaženje protuustaške pobune.

 

Islam je, naglašavanjem stava da su muslimani u osnovi čuvari iskonske hrvatske krvi, posebno afirmiran. U središtu Zagreba stoga je od Meštrovićeva Umjetničkog paviljona napravljena džamija. Postojale su zamisli o seljenju glavnog grada bliže zemljopisnom središtu države, u Banja Luku. Nakon što je 8. rujna 1943. Italija kapitulirala, dotadašnje prostore na obali zauzeli su Titovi partizani, a potom ih brzo preuzimaju Nijemci. Edo Bulat imenovan je državnim ministrom za oslobođene krajeve NDH, koji su, u dogovoru s Berlinom, uključivali hrvatske prostore ustupljene Italiji Rimskim ugovorima.

 

Rijeka i Istra s dijelovima slovenskih i sjevernih talijanskih područja postali su njemačka operativna zona Jadransko primorje. Zadar također nije pripao NDH. Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika nije priznala gubitak istočnojadranske obale.

Mada je iz ratnih ciljeva Saveznika bilo jasno da se nikakve promjene europskih granica osovinskim osvajanjem neće prihvatiti, a takve su bile i poruke predstavnika HSS-a u Londonu, dio stranke prišao je ustaškom pokretu. Dio se pasivizirao čekajući konačni rasplet, a skupina je otišla u Narodnooslobodilačku borbu (NOB).

 

Tako je hrvatski korpus bio podijeljen na tri skupine, od kojih su dvije bile antifašističke, iako s različitim pogledima na demokraciju. Bilo je više različitih redom neuspjelih pokušaja da se domobranstvo i simpatizeri HSS-a prevedu u partizane koji su jedini ratovali protiv Osovine. Na taj se način mogla “razvodniti” komunistička dominacija u partizanima, koje u Hrvatskoj vodi Glavni štab narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske (NOV i PO).

 

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) osnovano na Plitvičkim jezerima sredinom lipnja 1943., formalno barem, postaje najviše političko tijelo NOB-a u Hrvatskoj. GŠ Hrvatske bio je podređen Vrhovnom štabu maršala Tita. Tako je u političkom smislu uz ustašku vlast u Zagrebu, kraljevsku vladu u Londonu u kojoj sudjeluju članovi HSS-a i Titovu partizansku Hrvatsku postojale tri vlasti koje su promišljale ili pretendirale napunu vlast nad hrvatskim prostorima.

 

Odnos vojnih snaga partizana i NDH sve se više ujednačavao, a stvarna je ustaška vlast izvan većih naselja bila slaba. Svejedno, za milijune ljudi na prostoru NDH, pa i onim područjima Bosne, gdje su ustaše i četnici dijelili vlast, u nastojanju da se ne troše ljudski životi, bila je stvarna. Opće nezadovoljstvo nije se ogledalo samo u sve većem odlasku u partizane ili apatijom.

 

Gospodarske su prilike bile sve slabije, trgovina nesigurna, inflacija je rasla, masovno se krijumčarilo. Hrvatska je, kao i neke druge satelitske zemlje, imala manje kruha po glavi stanovnika no većina okupiranih zemalja. Na rad u Njemačku odvođeni su deseci tisuća ljudi. Teški životni uvjeti uzrokovali su i veća poboljevanja. Mnogi su građani Hrvatske bili nezadovoljni Poglavnikom i funkconiranjem vlasti, ali ne nužno i činjenicom da je stvorena samostalna država.

 

Dio zastupnika zapravo nepostojećeg Hrvatskog državnog sabora krajem 1943. napisalo je kako je narod nezadovoljan i da ne vjeruju u budućnost postojećeg sustava. Također su tražili da se ratna bogaćenja, pljačka srpske i židovske imovine, stave van snage. Muslimanski intelektualci još su krajem 1942. tražili od Hitlera stvaranje posebne države pod okriljem Trećeg Reicha. Teško stanje na europskim bojištima i zemlji dovelo je do jedinog nešto ozbiljnijeg pokušaja da se promijeni politički smjer države.

OD PROPALOG PUČA DO POGLAVNIKOVOG BIJEGA (srpanj 1944.-svibanj 1945.)

 

Najozbiljniji pokušaj atentata na njemačkog Fürera izvršio je pukovnik Klaus Stauffenberg 20. srpnja 1944. Istoga ljeta skupina nezadovoljnika ukupnim smjerom politike NDH, njezinim bezuvjetnim vezanjem za sudbinu Trećeg Reicha i ustaški pokret, često nazivanih ”anglofilima”, povezali su se s dijelom političara HSS-a.

 

Pokušaj prevrata, nastojanje da se Hrvatska prebaci u tabor Saveznika, organizirali su ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH, krilnik i domobranski general Ante Vokić. Jedan od onih koji je predlagao kontakte s Britancima bio je i Gleise von Horstenau, a kontakti su išli preko Švicarske.

 

S operacijom tijekom koje je trebalo razoružati njemačke snage i pozvati saveznike da se iskrcaju na Jadranu, ali i smjeniti Pavelića i radikalne ”rasove”, bio je upoznat i – Poglavnik. On je krajem kolovoza o detaljima izvijestio Siegfrieda Kaschea, poslanika Reicha u Zagrebu, a 30. kolovoza nastojanja Lorkovića i Vokića bila su završena njihovim uhićenjem.

Iako je od samog početka rata bilo jasno da Saveznici ne pristaju na promjene granica u Europi, kao i da su nositelji prevrata bili posve neprihvatljivi kao sugovornici Saveznicima, jedini ozbiljniji pokušaj prevlačenja osovinskog satelita na pobjedničku stranu propao je. Njemačka, suočena s uspješnim iskrcavanjem Saveznika u Normandiji i neprestanim sovjetskim napredovanjem, bila je iznimno osjetljiva na bilo kakve slične poteze.

 

Nezdravo stanje apatije i iščekivanja nakon kratke vijesti da su Vokić i Lorković smijenjeni, postalo je još napetije. Ustaški pokret, jedini saveznik koji je do zadnjega bio spreman ostati uz Hitlera, više iz Reicha nije dobivao nikakve prigovore na upravljanje državom. Vlast je sada još čvršće uz Pavelića preuzela ”klika zloglasnih pukovnika” Luburića, Lisaka, Moškova, Sertića, Bobana, Rukavine itd. Pavelića je Hitler posljednji, četvrti, puta primio nekoliko dana kasnije u Glavnom stanu u istočnoj Pruskoj.

 

Početkom 1945. ukupan broj pripadnika Vojske NDH bio je oko 150.000 ljudi, ali se neprestano smanjivao. Oružane su snage od jeseni 1944. reorganizirane, pa je Ustaška vojnica spojena s Domobranstvom, koje je neprestano optuživano zbog slabog borbenog elana, u Hrvatske oružane snage (HOS).

 

Njemački su zapovjednici imali ovlasti sami odvoditi postrojbe i uključivati ih u svoje jedinice, tako da je ionako upitno nastojanje ka poboljšanju borbene spremnosti često bilo neizvedivo. Dijelovi domobranskih postrojbi i dalje su prilazili partizanima. Bosna je uskoro evakuirana, a Srijemski je front uz pomoć sovjetske Crvene armije Jugoslavenska armija, u koju su prerasle partizanske jedinice, probijen 12. travnja 1945. Do tada je već Sušak bio u okruženju partizana. Odmah je napuštena Slavonija, Lika, Kordun i Gorski kotar. Planovi organiziranja Zvonimirove linije kao posljednje obrambene crte od Varaždina do Koprivnice, Siska, Petrinje i Karlovca, pokazali se kao opsjena.

Izvještavanje u vodećim dnevnim i tjednim listovima NDH bio je podređeno uzorima iz njemačkog tiska. Isprva je snaga njemačkog ratnog stroja nekritički slavljena. Kasnije se ton mijenjao, a u posljednjim mjesecima rata postajao i suzdržan.

 

Ustaše su se ponovo nastojale prikazati kao isključivo nacionalni pokret. Hitlerova smrt u jednim je novinama tek notirana, uz opis da je riječ bila o borcu protiv boljševizma. Tisak NDH, baš kao i onaj u Trećem Reichu, smatrao je da Zapad neće dozvoliti boljševizaciju Europe, pa je stoga prekid saveza s Moskvom pitanje dana. Tada će Njemačka biti nužna Londonu i Washingtonu za zajednički otpor.

 

Slične su se nade širile i u NDH, zanemarujući sve vojne i diplomatske uspjehe Vlade Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije maršala Tita.

 

Moral stanovništva pokušavao se održavati i širenjem vijesti o tajnom oružju kojeg imaju Nijemci, pokretanju gerilskog otpora na izgubljenim područjima Reicha.

 

Primjerice 5. veljače 1945. tjednik Novine javljao je o ustaljivanju obrambene crte njemačkih jedinica uz tok rijeke Odre, priznajući da je i ona već na mjestima probijena. Istoga dana iz talijanske Caserte visoki je američki diplomat prenosio Washingtonu informacije o razgovorima s formalnim prvim diplomatom u Beogradu Josipom Smodlakom. Tito je vjerovao da je američko-sovjetsko savezništvo ključno za svijet u nastajanju.

 

Iz Jalte na Krimu, konferencije koja je označila vrhunac suradnje Istoka i Zapada, 12. veljače 1945. od Tita je zatraženo da u duhu dogovorenog na Visu i Beogradu s predsjednikom Kraljevske vlade i bivšim hrvatskim banom, HSS-ovcem Ivanom Šubašićem, stvori zajednički kabinet. Za daljnja zbivanja i sudbinu velikog broja Hrvata, Srba, Rusa i ostalih koji su se borili protiv Tita i uz Nijemce, ključni je bio i dogovor koji se odnosio na ratne zarobljenike i civile. Svi su se imali izručiti zemljama podrijetla.

U isto vrijeme kada se širila promidžba o kvarenju odnosa Moskve i Zapada, u Beograd je došao feldmaršal Alexander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju. Razgovarao je s Brozom, bez ostatka slaveći uspjehe NOB-a. Alexander je nazočan i proslavi dana Crvene armije u Beogradu, gdje su mu se pridružili i britanski predstavnici, prije svega Randoph Churchill, sin premijera. Sedmog ožujka 1945. u Beogradu je konačno stvoren zajednički kabinet Demokratske Federativne Jugoslavije Josipa Broza Tita i kraljevskog premijera Ivana Šubašića. Vlada Federalne Države Hrvatske s dr. Vladimirom Bakarićem stvorena je u Splitu 14. travnja 1945.

 

O beznadnom raspoloženju u Zagrebu gdje se ne postavlja pitanje budućeg pobjednika, već tek propituje budućnost Hrvatske u svijetu bez Hitlera, Titu je iz Zagreba javljao član Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar još u ljeto 1942. Očajničke političke kombinacije odvijale su se već mjesecima ranije. Crnogorski nacionalist Sekula Drljević slobodno je na prostoru NDH okupljao crnogorske četnike u povlačenju. Četnički vojvoda Draža Mihailović je najmanje u dva navrata pokušao pregovarati s HSS-om, ali i ustaškim vlastima predlažući stvaranje antikomunističkog bloka.

 

Slično je predlagao i slovenski general Leo Rupnik, razmišljajući čak i o slovensko-hrvatskom povlačenju u Istru, kako bi se stvorilo okruženje za zapadno iskrcavanje na sjevernom Jadranu. Tek posljednjih dana rata pokušalo se učiniti nešto konkretnije.

 

Početkom svibnja 1945. Vladimir Košak, poslanik NDH u Berlinu pokušao je u trenutku kada Hitlerov nasljednik admiral Doenitz pregovara o Reichu, tamo zastupati hrvatske stavove, ali je onemogućen. Ministar Vjekoslav Vrančić u Casertu je pokušao dostaviti Memorandum hrvatske vlade u kojem se NDH stavljala na stranu Britanaca i Amerikanaca, pozivajući se na načela Atlantske povelje. Tekst je došao do Alexandera, a on ga je odmah dostavio Titu. Pavelić je, opet, nekoliko dana prije Vrančićeve misije dao ubiti Vokića, Lorkovića i ostale sudionike neuspjelog puča iz ljeta 1944.

 

Očito ne vjerujući vlastitoj promidžbi, pa ni u mogućnost u preokreta, Pavelić je 6. svibnja 1945. otišao iz Zagreba. Na Zapad je otišao i do tada pasivni predsjednik HSS-a Vladko Maček, koji se uspio povezati s Amerikancima.

Partizanske jedinice Glavnog štaba Hrvatske u grad su ušle 8. svibnja 1945. Srce Europe nalikovalo je zatvorenoj ampuli u koji se slio, kako su govorili zapadni izvori, sav europski otpad; feldmaršal Löhr i njegova grupa armija E, srpski i crnogorski četnici, različite ruske formacije, Slovenci. Povlačenje prema Austriji preko Rogaške Slatine, Celja i Dravograda do Bleiburga, bilo je kaotično.

 

Oko 140.000 ljudi uskim je prometnicama koje su ponekad ugrožavali slovenski partizani krenulo na Zapad s ciljem predavanja Amerikancima (ili Britancima). Neki su bježali ustrašeni stvarnim ili fabriciranim glasinama o partizanskoj osveti i odmazdama, neki iz posve realnog straha i razloga, neki su bili natjerani.

 

Nada i propaganda je govorila da će se ovako spasiti životi i organizirati borba protiv boljševika. U dvorcu kod Bleiburga 15. svibnja 1945. britanski general Scott priopćio je pregovaračima u ime HOS-a, generalu Ivi Herenčiću i pukovniku Danijelu Crljenu da se svi, baš kako je u Jalti i zaključeno, moraju predati onima protiv kojih su se borili. U dvorcu su bili i predstavnici Jugoslavenske armije. Britanci su bili u strahu od mogućeg ulaska u sukob s Titovim partizanima (operacija Pčelinjak), ukoliko bi oni doista inzistirali na vlastitoj zoni u Austrjii i širenju jugoslavenskih granica. Tako je ”čiščenje palube” od desetaka tisuća ljudi bilo brzo i uspješno, unatoč jasnim signalima da bi sve moglo biti, kako je u Caserti rekao feldmaršal Alexander, ”fatalno za njihovo zdravlje”.

 

Tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije poginulo je na stotine tisuća ljudi. Deseci tisuća, oko 50.000 ljudi, ubijeno je kasnije, u miru, odmah po povratku u Sloveniju ili na Križnim putovima koji su se protezali sve do Makedonije.

 

Posljednji organiziraniji otpor snaga NDH bio je kod Odžaka 25. svibnja 1945. godine. Njemačka manjina s područja Slavonije uglavnom je otišla u Njemačku, preostali su velikim dijelom stradali. Židovi su uglavnom posve nestali.

 

Godine ratnih uništavanja, poremećaja tržišta, odvođenje radnosposobnih u Njemačku, preorjentacija gospodarstva na opskrbu Trećeg Reicha, jednopartijska diktatura ustaškog pokreta i nepostojanje bilo kakvih parlamentarnih mehanizama, bitno su olakšali uspostavu (nove) jednopartijske vlasti nakon kratkog i zapravo lažnog višestranačkog intermeca do studenog 1945. godine. Nezadovoljstvo običnih građana ustaškim režimom dijelom se ogledalo i u razmjerno mirnom prihvaćanju nove vlasti.

NAKON BLEIBURGA

ODLAZAK U EMIGRACIJU, TITOVA JUGOSLAVIJA I NDH U REPUBLICI HRVATSKOJ

 

Od svibnja 1945., u Federalnoj, Narodnoj, pa onda Socijalističkoj Republici Hrvatskoj četrdeset je godina bilo uobičajeno da svi rođeni 10. travnja glasno ne slave svoje rođendane jer nerijetko je policija mogla provjeriti stvarne razloge slavlja toga dana. Svi koji su imali bilo kakve veze s NDH, koji su bili na bilo koji način aktivni u njezinom sustavu, o svojim sjećanjima nisu glasno govorili.

 

Na toj je razini sve bilo prepušteno zaboravu. Posebno se to jasno vidjelo kada se početkom devedesetih godina 20. stoljeća niz ljudi koji su bili u Križnim putovima, počeli iznositi svoja sjećanja. Neke se riječi u vokabularu za vrijeme NDH, iščezle ili su ostale trajno obilježene. Samo oni umjetnici i profesori koji su nakon rata prošli provjere ili su se preodgojili, ponekad i boravcima u drugim dijelovima zemlje, nastavili su stvarati.

 

Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine djelovali su odredi Križara, ostataka ustaških postrojbi i različitih nezadovoljnika novim poretkom. Najviše ih je bilo u Lici i Zapadnoj Slavoniji. Križarski je pozdrav bio “za Krista – protiv komunista” i “slava Kristu – smrt komunistu”.

Vodstvo ustaškog pokreta u emigraciji posve je krivo ocjenjivalo prilike u zemlji, ali i odnose među suprotstavljenim ideološkim blokovima. Stoga su neprestano slali skupine koje su trebale izviditi stanje na terenu, ali i koordinirati navodne gerilske akcije.

 

Najpoznatija je bila križarska akcija Plan 10. travanj, odnosno Operacija Gvardijan, kako ju je jugoslavenska tajna policija nazvala po nadimku Božidara Kavrana. Tada je na Papuku u ljeto 1947. najprije uhićen Ljubo Miloš, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, a godinu dana kasnije Kavran, koji je mislio da je u Hrvatskoj nezadovoljnika dovoljno za osvajanje Otočca ili Požege.

 

Zamišljeni je cilj bio Hrvatsku, koja će se ponovo osamostaliti, dovesti na stranu Zapada u očekivanom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Udba je od samog početka imala doušnike u vrhu organizacije Akcije 10. travnja, pa je po njezinom razbijanju 10. srpnja 1948. poslala nešifrirani tekst: “Idite u pi materinu. Mi smo vas zajebali. Stop. Svi ste u našem zatvoru. Stop. Ha-ha-ha! Opet ćemo uspostaviti vezu preko “tete Ane”. Ona će vam se javiti! Idite u p materinu!” Radelić 2002.: 116-119; Krizman 1986.:192-194. Ukupno je u slamanju Operacije Gvardijan uhićeno 96 ljudi. Radelić 2000.:19.

 

Komunikacija ubačenih skupina išla je preko Austrije, ali i Madžarske. Nakon zamiranja koordiniranih akcija pojedinci, “bunkeraši”, skrivali su se u različitim dijelovima zemlje još godinama. Kasnije se jedina ozbiljnija operacija ubacivanja naoružanih gerilaca dogodila nakon slamanja Hrvatskog proljeća.

 

Ponovo krivo procjenjujući da je nezadovoljstvo Hrvata i Muslimana toliko da bi bila dovoljna iskra za opći ustanak, u ljeto 1972. iz Austrije je na prostor planine Raduše kod Bugojna došlo 19 gerilaca. Svi osim jedog člana “Hrvatskog revolucionarnog bratstva”, ubijeni su tijekom obračuna s 18.000 pripadnika policije i JNA ili kasnije osuđeni na smrt.

 

U emigraciju je krajem rata otišao znatni dio nezadovoljnika i suradnika ustaškog režima. Pavelić se najprije sklonio u Austriju, a potom u Rim. Na eksteritorijalnom prostoru s lijeve obale Tibera, prema izvorima američke tajne službe, boravio je tijekom 1947.

Početak Hladnog rata očito je utjecao na određeno nećkanje zapadnih saveznika pri uhićenju. Američki potpukovnik G. F. Blunda smatrao je da britanski plan da Amerikanci same uhite Pavelića ”ne bi bio u najboljem interesu” SAD-a, jer ”brojne Hrvate koristimo kao doušnike američkih obavještajnih službi”, pisao je.

 

Iako je kasniji dogovor bio da se Pavelića pokuša izvući na talijanski teritorij i potom uhititi uz pomoć karabinjera, američkom se agentu činilo da sve opstruiraju Britanci.

 

Konačno je Poglavnik otišao u Argentinu, gdje je popunio sastav svoje vlade. Javljao se u ustaškim glasilima, osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP).

 

Nakon atentata 1956. Ante se Pavelić povukao u frankističku Španjolsku. Nakon njegove se smrti 1959. godine, HOP podijelio na više skupina. Dio ih je zagovarao diverzantsku borbu i terorističke akcije, dio je bio za političko djelovanje. Pokušaji povezivanja različitih opcija koje su se naslanjale na tradiciju NDH bile su neuspješne.

 

U isto vrijeme, jugoslavenske vlasti jednako su neprijateljskim smatrale i one koji su bili za demokratizaciju prilika unutar zemlje i skupine one koji su spremne terorističkim akcijama zagovarati hrvatsku neovisnost. Na taj je način veliki broj hrvatskih emigranata odbijan od zemlje čijim je dijelom Hrvatska bila i predstavljali su trajni problem za vanjsku politiku Titove Jugoslavije.

 

Odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama dugo je vremena opterećivao slučaj Andrije Artukovića, koji je u Kaliforniju došao još 1948. godine. Opetovani su zahtjevi za izručenjem i postupci pred apelacionim sudom vodili su se više puta. Zahtijev za izručenje odbijen je i početkom 1959. godine. Iako su neki visoki jugoslavenski dužnosnici govorili kako je takvo razrješavanje jugoslavenskog ”slučaja Eichmann” posljednje što bi tada trebalo Jugoslaviji, jer bi samo mogli razbuktati ratne uspomene, Artuković je SR Hrvatskoj izručen i osuđen na smrt 1986. godine. Jakovina 2001.:157. Andriji Artukoviću sudilo se u Zagrebu. U njegovom odvjetničkom timu bili su Srđa Popović iz Beograda, Silvije Degen i Olujić iz Zagreba. Artuković je umro u zatvorskoj bolnici u Zagrebu 1988. godine.

U lipnju 1998. godine, a nakon interviewa u kojem je govorio o vlastitoj povijesnoj ulozi i zapovjedništvu nad logorom Jasenovac, Argentina je Republici Hrvatskoj izručila Dinka Šakića. Šakiću je tijekom 1999. zagrebački sud dodijelio 20 godina robije. Slični se slučajevi vode i kasnije. Primjerice Milivoja Ašnera na Okružnom sudu u Požegi itd.

 

U historiografiji i publicistici u vrijeme socijalističke Hrvatske/Jugoslavije o NDH se pisalo puno, često dobro, nerijetko posve neobjektivno. Pojedine se teme, brojke i stavovi nisu znanstveno propitivali, držeći se neupitnima. Svako odstupanje od tabuiziranog pristupa problemu NDH bilo je podložno diskvalifikacijama, pa i mogućnosti kaznenog progona.

 

Iako je s protokom godina bilo sve više objektivnijih publikacija i hrabrijih povjesničara, broj propagandističkih i politikantskih rasprava rastao je u trenucima političkih napetosti. Optužbe o genocidnosti Hrvata i tvrdnje da je NDH ubijala samo Srbe, nastavljajući stoljećima staru hrvatsku politiku, davale su kvazi-znanstvenu argumentaciju pojedinim političarima. Do krajnjih granica takva manipulacija i revizionizam postali su vidljivi u vrijeme anti-birokratske revolucije u Srbiji krajem osamdesetih godina i priprema za vojno preuređenje Jugoslavije.

 

Nakon 1990. slike Ante Pavelića, do tada prisutne tek u povijesnim knjigama, sporadično su se sve češće mogle vidjeti na javnim mjestima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nekoliko su ih godina u svojim prostorijama isticale i neke parlamentarne političke stranke.

 

S dolaskom višestranačja buknulo je i zanimanje za sve teme vezane uz NDH. Tiskani su publicistički radovi o najznačajnijim ličnostima NDH, zločinu kod Bleiburga, Jazovki, kao i niz, iako ne i obilje, dobrih povijesnih studija.

 

Kako je prevladavajući narativ u zemlji koja je početkom devedesetih bila u ratu sa Srbijom i nastojala dobiti puno međunarodno priznanje bio da je Hrvatima u Jugoslaviji neprestano i stalno o glavi radila velikosrpska politika, onda je kratka epizoda Drugog svjetskog rata s kakvom-takvom vladom u Zagrebu morala barem po nečemu biti pozitivna.

 

Takva je racionalizacija bila samo korak do opravdavanja i same politike ustaškog režima. Rečenica Franje Tuđmana s Prvog općeg sabora HDZ-a često je uzimana kao dokaz ambivalentnog odnosa prema NDH u Hrvatskoj. U najspornijem i najcitiranijem dijelu govora Tuđman je rekao kako:

”Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja vide u programskih ciljevima HDZ ništa drugo do zahtijeva za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versailleskog tvorila Novi europski poredak, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih cilja već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.” (Glasnik HDZ-a, Zagreb, ožujak 1990, broj 8. Govor Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a).

 

U istom je govoru, međutim, istaknut i niz pohvalnih sudova o partizanskom pokretu i važnosti zavnohovske Federalne Države Hrvatske, ali one nikada nisu isticane ni od pozicije, niti opozicije.

 

I neke su druge izjave, napisi i postupci visokih dužnosnika, katkada pruveličani, katkada stvarni, izazvali duboko podozrenje prema novoj hrvatskoj vlasti.

 

U istom je govoru, gotovo u istom dahu, Franjo Tuđman rekao i: ”Riječ je naime o tome, da se sa zavnohom utemeljnom federalnom državom Hrvatskom, hrvatski narod na koncu Drugoga svjetskoga rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila, a to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža..”. Jedan od najkontroverznijih prijedloga iz toga vremena bila je i ideja o općehrvatskoj pomirbi, miješanju kostiju poginulih ustaša i partizana itd.

 

U takvoj je atmosferi i uvođenje nacionalne valute kune, nakon što se odustalo od najavljivane krune, primano negativno, a Hrvatska je u nedobronamjernoj promidžbi prikazivana kao nastavak ustaške NDH.

 

Tijekom devedesetih preimenovana su imena nekoliko trgova i ulica. Najpoznatije je bilo micanje imena Trga žrtava fašizma iz središta Zagreba, koje je vraćeno 2000. godine. Brojni su gradovi dobili ulice Mile Budaka, ili su nazvane po nekim drugim, lokalnim ustaškim dužnosnicima. Iako takavih primjera nema puno, pa je Mile Budak zapravo najvažnij primjer preimenovanja, postoje i drugi. Primjerice, u Davoru postoji Ulica Vladimira Krena, zapovjednika zrakoplovstva NDH.

Posebnu je napetost izazvalo postavljanje spomen obilježja Budaku u Svetom Roku financiranog od skupine kanadskih Hrvata, koji je uklonjen 2002. godine. Istu je sudbinu doživjelo i obilježje Juri Francetiću, zapovjedniku ustaške Crne legije, u Slunju, kojeg je financirao Hrvat iz Švicarske. Do toga je dana minirano stotine partizanskih obilježja iz Drugog svjetskog rata.

 

Ambivalentan odnos prema ustaškoj tradiciji bio je primjetan i u nekim udžbenicima u hrvatskim školama, kada su naglašavani uspjesi u izdavaštvu, dok se zločinima posvećivala znatno manja pozornost. Brojne navijačke skupine i publika pojedinih folk-pjevača bez posebnih zapreka, ali bez odobravanja vlasti i većine novinstva, ističu ustaška obilježja.

 

S približavanjem Hrvatske Europskoj Uniji pojave veličanja nacističke i ustaške simbolike i ličnosti sve više ostaju vezane uz marginalne pojedince ili skupine, pokazujući koliko su duboki povijesni ožiljci vremena Dugog svjetskog rata i koliko je teško, ali i nužno, objektivno i detaljno suočavanje s tim dijelom hrvatske prošlosti.

 

Članak NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U HITLEROVOM OSOVINSKOM SUSTAVU Prof. dr. sc. Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljen je u monografiji ”Spomen područje Jasenovac – Memorijalni muzej”, Jasenovac, 2006.

 

IZVORI

1. NATIONAL ARCHIVES AND RECORDS ADMINISTRATION (NARA), College Park, Maryland, SAD; RG319, 270 A 6 6 5, IRR Personal File, Pavelić (Box 173).
2. FOREIGN RELATIONS OF THE UNITED STATES, Diplomatic Papers, The Conferences at Malta and Yalta 1945, United States government Printing Office, Washington 1955.
3. FOREIGN RELATIONS OF THE UNITED STATES, Diplomatic Papers, Europe 1945, United States government Printing Office, Washington 1967.

LITERATURA

 

KNJIGE

1. ANIĆ, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing/Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Zagreb 2005.
2. BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999.
3. BOBAN, Ljubo, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Školska knjiga/Stvarnost, Zagreb 1990.
4. BRAJOVIĆ Aleksa/ MIJALKOVIĆ Sava, Gosti socijalističke Jugoslavije 1944.–1980., Privredna štampa, Beograd 1980.
5. BURLEIGH, Michael, The Third reich, A New History, Hill and Wang, New York 2000.
6. DALLAS, Gregor, Poisoned Peace, 1945 – The War That Never Ended, John Murray, London 2005.
7. GOLDSTEIN, Ivo, Holokaust u Zagrebu, Novi liber, Zagreb 2001.
8. JAKOVINA, Tvrtko, Socijalizam na američkoj pšenici, Matica hrvatska, Zagreb 2001.
9. JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada liber i Školska knjiga, Zagreb 1977.
10. JUG, Damir, Oružane snage NDH sveukupni ustroj, Nova stvarnost i HINUS, Zagreb 2004.
11. KERSHAW, Ian, Hitler 1936-1945: Nemesis, Penguin books, London 2001.
12. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Vojskovođa i politika, Sjećanja Slavka Kvaternika, Golden marketing, Zagreb 1997.
13. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Ministar urotnik, Mladen Lorković, Hrvatski državni arhiv/Golden marketing, Zagreb 1998.
14. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Zagreb-Sofija, Prijateljstvo po mjeri ratnog vremena 1941-1945, Hrvatski državni arhiv/Dom i svijet, Zagreb 2003.
15. KRIZMAN, Bogdan, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb 1986.
16. LUCAS, James, Last Days of the Reich, The Collapse of Nazi Germany, May 1945, Casell, London 2002.
17. MATKOVIĆ, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Kratak pregled, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994.
18. OVERY, Richard, The Dictators, Hitler’s Germany and Stalin’s Russia, Allen Lane, London 2004.
19. RADELIĆ, Zdenko, Križari, gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Hrvatski institut za povijest/Dom i svijet, Zagreb 2002
20. ŽARIĆ, Slobodan, Četnički pokret u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Doktorski rad, Zagreb 1998.(neobjavljeno).

ČLANCI

1. ARALICA, Višeslav, Platonova ”Država” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ideja, stvarnost i cenzura, Zagreb 2005. (neobjavljeno).
2. BARIĆ, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1934.-studeni 1944.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 31, Zagreb 1998.
3. BARIĆ, Nikica, Odnosi oružanih snaga Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945., Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Odsjek za povijest FF-a, FF press, Zagreb 2003.
4. BAŠIĆ, Petar, KEVO, Mario, O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945., Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 30, Zagreb 1997.
5. BEKIĆ, Darko, Verzija Cowgillova izvještaja, Otvoreni Dossier Bleiburg, Start, Zagreb 1990.
6. CONNELLY, John, Nazis and Slavs: From Racial Theory to Racist Practice, Central European History, Vol.32, No.1, Humanities Press 1999.
7. DIZDAR, Zdravko, Ljudski gubici logora ”Danica” kraj Koprivnice 1941.-1942., Časopis za suvremenu povijest, God.34, br.2, Zagreb 2002.
8. GEIGER, Vladimir, Osvrt na važniju literaturu o Bleiburgu 1945., Časopis za suvremenu povijest, God.35, br.1, Zagreb 2003.
9. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Hrvatski državni sabor Nezavisne Države Hrvatske, Časopis za svuremenu povijest, God. 32., br.2, Zagreb 2000.
10. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Makedonski revolucionar Ivan Vanča Mihajlov, Časopis za suvremenu povijest, God. 34., br.1., Zagreb 2002.
11. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Povijest NDH kao predmet istraživanja, Časopis za suvremenu povijest, God. 34, br.3, Zagreb 2002.
12. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Muslimanska inteligencija i islam u NDH, Časopis za suvremenu povijest, God. 36, br.3, Zagreb 2004.
13. KOVAČIĆ, Davor, Zapovjednici i dužnosnici jasenovačke skupine logora 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 32, br.1, Zagreb 2000.
14. LABUS, Alan, Tisak NDH o svjetskim ratnim zbivanjima, 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 36., br.2., Zagreb 2004.
15. MARĐETKO, Aleš, Predstavništvo NDH u Mariboru 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 35, br.3, Zagreb 2003.
16. RADELIĆ, Zdenko, Križari: ustaška gerila 1945.-1950. – problemi istraživanja, Časopis za suvremenu povijest, God. 32, br.1., Zagreb 2000.
17. RISTOVIĆ, Milan, The birth of ”Southeastern Europe” and the Death of ”The Balkans”, Thetis, Mannheimer Beiträge zur Klassischen Archäologie und Geschichte Griechenlands und Zyperns, Band 2, Mannheim 1995.
18. RYCHLIK, Jan, Odnosi Slovačke i Nezavisne Države hrvatske, 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 36, br.3, Zagreb 2004.

(Kraj feljtona. Zahvaljujemo se prof. Jakovini).