Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović: Anđela

Tvrdoglavost i nepopustljivost zvanične berlinske politike i briselske birokratije, insistiranje na rokovima, pedanteriji, perfekciji a sve i samo u svrhu sopstvene zarade izlaže Njemačku da ponovo postane mjesto na koje će dobar dio Europe upirati prst. Ustvari čitava južna Europa, do sada u historiji prilično indiferentna prema njemačkoj politici (za razliku od npr. Istočne Europe ili Zapadne Europe) postaje iznimno germanofobna.

Uobičajeno je mišljenje u našoj javnosti kako je Njemačka najbolji dio Europe. I takav stav je otprilike postao „matrica“ razmišljanja, a Angela Merkel se predstavlja kao „nepogrešivo božanstvo“. U dosta toga ima i istine, Njemačka je nesumnjivo najvažniji član Europske Unije, njena u dobroj mjeri i pokretačka mašina. Nijemci su inače, zbog svoga mentaliteta, veliki narod. Nekada (uključujući i Austrijance čiji je identitet do kraja II. svjetskog rata bio poglavito njemački, da bi se odmah nakon rata diferencirali u posebnu naciju) su bili i najkulturnija i najrazvijenija nacija čitave Europe. Toliko su toga stanovnici Njemačke dali čovječanstvu i njegovoj civilizaciji da bi bili potrebni čitavi tomovi da se o tome piše. Nema toga područja znanosti i umjetnosti u kojoj stanovnici Njemačke nisu dali nemjerljive, nekada i suštinske doprinose. Njemačka filozofska škola je nakon helenske, najvažniji segment razmišljanja čitave Zapadne civilizacije. I u mojoj znanosti, na samome vrhu stoje ljudi porijeklom iz Njemačke i to Johann Joachim Winckelmann i Christian Matthias Theodor Mommsen. Njemačka je u razdoblju Belle Époque bila svjetionik znanstvenog razvitka (posebno u vidu institucionaliziranja nauke u Kaiser-Wilhelm-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften) i nesumnjivo najbolja uređena i funkcionalna država tadašnje Europe. Na ramenima te naučne zaostavštine Njemačke iz ovoga perioda stoji dobar dio sadašnjeg naučnog potencijala i razvitka. Njemačka je razvila i svoj posebno obrazovni sustav, koji je preko Habsburške Monarhije prenesen i na Zapadni Balkan i u Istočnu Europu. Taj prilično dobar, istina dosta strog i detaljan, obrazovno – vaspitni sustav se održao u ovim područijima sve dok nije zamijenjen anglo – američkom inačicom obrazovno – odgojnog sustava dobro zamaskiranog pod nazivom „Bolonjski proces“. Njemačka je stvorila kod svojih stanovnika i radišni, marljivi mentalitet, uključujući i disciplinu i poštivanje institucija i zakona, nešto što esencijalno treba npr. Balkancima. Zanimljivo je da se Njemačka dva puta faktički u historiji uspješno i to relativno brzo izgrađivala sa samoga dna, istina na koji je sama sebe dovela. Prvi put nakon razornog 30godišnjeg rata kada su se njemački protestanti i rimokatolici istrebljivali međusobno (otprilike između 1/3 i ½ stanovnika je izgubljeno u ovom ratu), uz pomoć i drugih europskih „zainteresiranih država“. Drugi put nakon II. svjetskog rata kada je bila na kraju i razrušena i okupirana i podijeljena. I svaki put je izgrađena bolja i savršenija nego što je bila.

Međutim, postoji i druga strana medalje…Takva Njemačka je dva puta krenula da vojnički i politički podjarmi Europu, pa su oba puta zijanili i to uz vrlo teško plaćenu cijenu, sa golemim materijalnim i ljudskim gubitcima. Sada su najjača ekonomska sila Europe, a ova Europa grca u ekonomskim problemima (a sukladno tome i u političkim, sada i vjerskim i nacionalnim sukobima) i krizama i nikako da se izvuće iz ovoga „vrzinog kruga“. Hajde da obratimo pažnju na neke detalje iz historije zadnjih 100 godina, pa bi nam se mogao ponuditi odgovor. U toku I. svjetskog rata, Njemačka je komunicirala sa svojim ambasadama u USA i Latinskoj Americi preko telegrafskih atlanskih linija i to preko kodiranih poruka. Britanska obavještajna služba je jednostavno hakirala te linije, i dolazila u posjed svih poruka. Kodirali su ih vrlo jednostavno. Pošto su znali da su Nijemci perfekcionisti i pedanterija do tvrdoglave krajnosti, posebno u oficijelnoj komunikaciji, Britanci su shvatili da u potpisu svake poruke mora stajati „Njegova ekselencija, ministar vanjskih poslova Arthur Zimmermann“. Tako su vrlo lako provalili njemački šifrarnik i onda su između ostalog dešifrirali i čuveni Zimmermanov telegram, koji je u priličnoj mjeri doprinio ulasku USA u rat na strani Antante i na kraju porazu Njemačke. U II. svjetskom ratu, Nijemci su izumili savršenu mašinu za šifriranje, zvanu Enigma. Naravno, uvijek oficijelna i do u tančine precizna njemačka služba je tu mašinu diplomatskom poštom slala u sve ambasade, pošto su razumijevali da se diplomatska pošta ne može otvarati. Naravno, Poljaci su otvorili tu diplomatsku poštu, uzeli Enigmu, iskopirali je, ponovo zamotali i poslali u njemačko poslanstvo u Varšavi. Tu mašinu su Poljaci predali svojim saveznicima i ona je na kraju završila u čuvenom britanskom obavještajnom centru Bletchley Park, gdje je genijalni Alan Turing sa suradnicima napravio prvi kompjuter nazvan Ultra koji je trebao razbiti sustav šifri Enigme. Trebala im je samo jedna riječ koju mogu otkriti i odgonetnuti da Ultra može razbiti stotine hiljada poruka koje je kompletna njemačka vojna i diplomatska mreža slala iz dana u dan. I to je probijeno, zahvaljujući skoro smiješnoj proceduralnosti njemačkih vezista. Oni su svaku poruku završavali sa „Heil Hitler“. Na istočnom frontu, veliki problem Wermahta i SS jedinica je predstavljao sovjetski tenk T-34, za koji je njemačka vojna industrija očajnički tražila odgovarajuće rješenje. I našli su ga u svojoj perfekciji, to je bio tenk zvani „Tigar“. Riječ je o perfektnom tenku, superiornom i preciznom. Ali, taj tenk se zbog upravo te perfekcije sporo i u malim kočinama proizvodio, mogao se kretati na dobrim putevima (ne na istočnoeuropskim kaljužama), i jednostavno nije odgovarao stvarnim potrebama na terenu. Za razliku od njega, T 34 se proizvodio znatno brže i znatno masovnije, bio je znatno jeftiniji, bio je u operativnoj funkciji čim je sišao sa fabričke trake i bio je savršen za blato, kišu, sve vremenske uvjete. Kako bi dohakali tigrovima, sovjetski tenkisti su umjesto borbe sa njima jednostavno birali da svoj T 34 tenk sudare sa njemačkim tigrom i u toj ga „saobraćajnoj koliziji“ onesposobe. Dokazati krivicu za Holokaust, Porajmos i druge genocide i zločine širom Europe, koje je počinio hitlerovski nacionalsocijalistički režim uopće nije predstavljao nikakav problem za tužilaštva pobjedničkih saveznika. Birokratski pedantni i disciplinirani SS i drugi državni službenici III. Rajha su iza sebe ostavili kompletnu dokumentaciju o svemu što su činili do u najmanji detalj. Oni su rukovodili npr. Aušvicom na isti način kao da je riječ o nekoj običnoj tvornici. Njemačke državne željeznice su npr. naplaćivale karte svima onima koji bi bili slani u „logore smrti“ željezničkim transportima, i to je naravno uredno evidentirano. Njemačka nema ni ono što se zove „imperijalno iskustvo“, a to je kako biti hegemon ili vladati nad drugim zemljama, narodima, etničkim kompleksima. I u one dvije decenije svojih malih kolonijalnih posjeda za vrijeme cara Willhelma II. se nisu proslavili, pa su tako u današnjoj Namibiji poradi situacije koju bi britanski ili francuski administratori na drugi način riješili, oni skoro istrijebili Hotentote i Herere. Njemačka politika jednostavno rečeno nema razvijen osjećaj za globalno upravljanje.

Jedan od razloga propadanja Europske Unije, jeste upravo i politika Angele Merkel, koju pojedini krugovi i kod nas doživljavaju kao neko polubožanstvo. A ustvari, njeno tvrdoglavo insistiranje na austerity politici i primarno njemačkom guranju EU već sada pokazuje kontraefekt. Europska Unija nije izgrađena samo radi „ekonomskih statističkih pokazatelja“ (kako bi to voljeli tumačiti raznorazni priučeni ekonomski i drugi stručnjaci i analitičari koji osim šuplje priče, „prodavanja magle“ i financijskih špekulacija u privrednom pogledu nisu ništa doprinijeli Europi, i koji nisu ni do članaka jednome socijalističkom privredniku kao što je bio Emerik Blum) nego i poradi Demokratije, Solidarnosti i Socijalne pravde. Tvrdoglavost i nepopustljivost zvanične berlinske politike i briselske birokratije, insistiranje na rokovima, pedanteriji, perfekciji a sve i samo u svrhu sopstvene zaradeizlaže Njemačku da ponovo postane mjesto na koje će dobar dio Europe upirati prst. Ustvari čitava južna Europa, do sada u historiji prilično indiferentna prema njemačkoj politici (za razliku od npr. Istočne Europe ili Zapadne Europe) postaje iznimno germanofobna. Valjda je kada želite da budete hegemon cilj da stvorite što više prijatelja, saveznika i lojalnih saradnika a ne neprijatelja. Angela Merkel, kojoj se svijet izgleda vrti samo u brojkama, je postala majstor stvaranja neprijatelja. Naravno, sasvim je jasno da je zbog ovakvog razvoja situacije najradosnija britanska dominirajuća elita, koja se kroz historiju uvijek suprotstavljala ideji da „samo neko“ upravlja europskim kontinentom. Ako je ko pratio britansku javnost povodom pobjede Syrize, mogao je primijetiti vrlo veliku slogu u podršci i čestitkama u medijima (bez obzira na njihovu profilaciju). Zanimljivo je da je jednu od prvih čestitki Alexisu Tsiprasu uputio francuski predsjednik Hollande. Ništa se u svijetu ne dešava slučajno niti kurtoazno, sve ima svoju svrhu i svoje zakonitosti. Ako se nastavi ovakav trend, zvanični Berlin i birokratski Brisel će se vrlo brzo naći u velikim problemima, jer će za sugovornike sa druge strane imati ne benevolentnu Syrizu ili španski Podamos, nego možda čak i maligni Nacionalni front Francuske (što je vrlo, vrlo realna opasnost) ili britanski ksenofobni UKIP ili cirkuski pokret koji vodi Giuseppe Piero “Beppe” Grillo. A da su administracija Angele Merkel i briselska birokratija obični tigrovi od papira potvrđuje slučaj vladavine Orbana u Mađarskoj, kojem godinama ništa ne mogu.

Uostalom, USA i ostatak Europe su bili i prilično solidarni sa Njemačkom u decenijama nakon II. svjetskog rata, posebno po pitanju obnove. Iskreno rečeno, bez „Maršalovog plana“ teško bi bilo zamisliti „njemačko gospodarsko čudo“. Uostalom, europski bankari i briselske jalove birokrate su dobro znali da davanje kredita nepouzdanima nosi određene rizike, a ovo je tržišna utakmica gdje je rizik normalna stvar. Pa ne može se živjeti samo od uzimanja kamata i akcionarskih dividendi, a ništa proizvoditi, odnosno proizvodnju prebaciti u Kinu i Indiju i tako faktički ove zemlje dovesti na sam vrh svjetske ekonomske i političke moći. Izmještanje proizvodnje iz Europe je strateški promašaj koji se više ne može ispraviti. Sve navedeno ukazuje da perfekcija ili birokratska pedanterija shvaćeni u svojim krajnostima nisu uopće dobra stvar. Mora se nekada biti i dovoljno elastičan i prilagodljiv, a „statističko savršenstvo“ ne znači da je automatski riječ o stvarnom uspjehu i stvarnim mogućnostima i potencijalima pojedinca ili neke zajednice u cjelini.

Sa poštovanjem,

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović

„Moj je mač moje pero, moj je štit moje mastilo“
tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close