Preko Brazila i Venezuele do Kube i Nikaragve – Obamina ofenziva na Latinsku Ameriku
Latinska Amerika je odlučila da ne želi biti ničije „dvorište“, krenula je putem neovisnosti i čini se da je riječ o nepovratnom procesu. Međutim, da sve neće ići tako lako vidi se iz pokušaja američke administracije da se destabiliziraju ključne zemlje za integracijski proces latinoameričkih zemalja, među kojima su trenutno na najvećem udaru Venezuela, Brazil i Argentina. Iako ne manje opasni, tihi procesi podrivanja vlasti kontinuirano traju i u Ekvadoru, Boliviji, Nikaragvi, na Kubi i gotovo svim zemljama koje se suprotstavljaju kolonijalizmu i stranom patronatu.
Argentina se drznula suprotstaviti financijskoj oligarhiji i u dugogodišnjem je sukobu s Washingtonom i Međunarodnim monetarnim fondom, ali predsjednica Cristina Fernández de Kirchner, unatoč brojnim neutemeljenim optužbama na njem račun, ne posustaje i smjelo odrađuje svoj drugi mandat
Venezuela je stalna meta američkih obavještajnih službi koje nasljednike Huga Chaveza pokušavaju svrgnuti na sve načine. No, Nicolas Maduro i vlada u Caracasu uspijevaju držati korak i oduprijeti se tim napadima, koji u posljednje vrijeme postaju sve naglašeniji i imaju prizvuk izravne vojne intervencije. Srećom, vlada u Caracasu ima podršku svih zemalja Latinske Amerike, pa čak i nekih otvorenih američkih saveznika.
Brazil je najveća zemlja Latinske Amerike, članica je skupine BRICS, čvrsto se veže za druge centre moći kao što su Kina i Rusija i svi pokušaji da se svrgne predsjednica Dilma Rousseff su bili bezuspješni. Podsjetimo da se u Sao Paolu prosvjedovalo zbog cijene gradskog prijevoza, potom protiv Svjetskog prvenstva u nogometu, kasnije su ujedinjeni „socijalisti“ Marine Silve i ekstremni desničari Aécia Nevesa (koji se službeno također zovu socijaldemokratima PSDB) ujedinili snage, ali su svejedno izgubili predsjedničke izbore i predsjednica Dilma Rousseff je 1. siječnja 2015. službeno započela svoj drugi mandat.
Trenutno se u Brazilu skandal oko korupcije u državnoj kompaniji Petrobras pokušava iskoristiti protiv predsjednice Rousseff, od koje prosvjednici traže neopozivu ostavku, a posve sigurno slijedi i burna 2016. godina, kada će se u Rio de Janeiru održavati Olimpijske igre, što će se iskoristiti kao povod za „masovne demonstracije nezadovoljnih Brazilaca“.
Svrgavajući barem jednu od ključnih vlada Latinske Amerike, stratezi u Washingtonu se nadaju da će uzrokovati domino-efekt i da preostaje samo čekati da jedna za drugom padaju progresivne i socijalističke vlade „odmetničkih zemalja“.
Napetosti oko Venezuele i prijetnje toj zemlji su za mnoge analitičare uvertira u izravnu američku intervenciju, a State Department, umjesto da smiruje napetosti, šalje nekoliko tisuća pripadnika specijalnih postrojbi u Peru.
Izgovor za slanje američkih trupa u Peru je borba protiv trgovine drogom, ali je jasno da je stvarni cilj ove odluke zauzimanje strateških pozicija u regiji zbog „eventualne vojne agresije u Južnoj Americi“, kaže Tany Valer, glavni tajnik Komunističke partije Perua.
„U Peru je došao američki vojni kontingent pod krinkom pomoći u borbi protiv trgovine drogom, ali znamo da je ovo samo još jedan izgovor za nastavak vojne ofenzive američkog imperijalizma koji prijeti svim narodima svijeta, a osobito Latinskoj Americi“, u intervjuu za Radio Nacional de Venezuela (RNV) je izjavio Tany Valer.
Peruanski komunistički političar tvrdi kako je američka odluka da se broj njihovih vojnika u Peruu poveća za još 3200 ljudi, tako da će ih ukupno biti 4000, „testiranje popustljivosti vlade predsjednika Ollanta Humala i peruanskog Kongresa, jer Washington želi vidjeti hoće li Peru dozvoliti prisutnost stranih trupa koje tamo nemaju što tražiti“.
Sjedinjene Države osjećaju da moraju reagirati i zbog jedne duge činjenice. Naime, financijsko, gospodarsko i vojno povezivanje Latinske Amerike s Kinom i Rusijom je, po mišljenju Washingtona, prešlo sve granice. Krajnje je vrijeme da se nešto učini, jer kasnije više neće biti prilike. Dakle, mogu se očekivati svi mogući scenariji.
Godina 2014. će ući u povijest kao godina jačanja odnosa Latinske Amerike s Rusijom i Kinom, a taj se trend nastavlja. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je trenutno u službenoj posjeti Kubi, Kolumbiji, Nikaragvi i Gvatemali.
Kina je na summitu skupine BRICS u srpnju prošle godine u Fortalezi u Brazilu pokrenula niz inicijativa jačanja odnosa sa zemljama Latinske Amerike, a jedina je zemlja kojoj se zemlje s financijskim poteškoćama mogu obratiti za zajam, ali bez lihvarskih kamata kao što to čini MMF. Konačno, SAD se također zadužuju kod Kine zbog povoljnijih uvjeta i zašto bi to onda bilo zabranjeno drugim narodima.
Što se tiče Rusije, Aleksandar Schetinin, direktor Odjela za Latinsku Ameriku Ministarstva vanjskih poslova Rusije, kaže da je 2014. bila „godina u kojoj su latinoameričke zemlje suradnju s Rusijom podigle na najveću razinu u proteklih nekoliko desetljeća“.
U intervjuu za časopis International Affaires Schetinin je podsjetio i na slične stavove zemalja Latinske Amerike i Rusije u većini međunarodnih poslova, uključujući i događaje u Ukrajini i na Krimu.
Očekivati da nakon svega neće biti nikakve reakcije od strane Washintona bi bilo infantilno i, kao što kaže analitičarka Lilya Khusainova, „takav razvoj događaja je za Sjedinjene Američke Države tempirana bomba“.
Kao što smo rekli na početku, trenutno su na udaru Argentina, Venezuela i Brazil, a posljednja zemlja, kao jedna od najvažnijih karika u lancu, zaslužuje posebnu pažnju. Kome, dakle, treba skandal oko kompanije Petrobras da ugrozi vladu Dilme Rousseff? Nitko razuman ozbiljno ne doživljava slogane prosvjednika koji se protive „korupciji“ i „diktaturi“, jer isti ti slogani kao eho odzvanjaju iz Tripolija, Kaira, Damaska, Kijeva i svih glavnih gradova zemalja u kojima je „rušen režim kako bi se uspostavila demokratska vlast“.
Desničarska oporba u Brazilu vrlo vješto instrumentalizira zgražanje stanovništva nad korupcijom u državnoj naftnoj kompaniji Petrobras i to uz veliku pomoć iz inozemstva.
Na stotine tisuća ljudi je u nedjelju 15. ožujka u raznim gradovima Brazila izašlo na ulice. Ovi prosvjedi su samo nastavak mobilizacije protiv predsjednice Dilme Rousseff koja traje već godinu dana, a iznova je intenzivirana nakon njene pobjede na prošlom predsjedničkim izborima.
Skandal u Petrobrasu je neke ponukao da traže opoziv čelnice države. Istina da ekonomska situacija ne pomaže predsjednici i nagađanja oko kompanije Petrobras mogu zakomplicirati početak drugog mandata Dilme Rousseff.
Međutim, Brazilci su podijeljeni u procjeni skandala, što je bilo i vidljivo tijekom posljednje izborne kampanje. Radnička stranka (PT), iz koje dolazi Dilma Rousseff, treća je po broju osumnjičenih u skandalu. Dakle, nije istina da je korupcija kriminalno djelo vladajuće stranke i predsjednice osobno. Prije Radničke stranke na listi po broju osumnjičenih su Napredna stranka (PP/desni centar) i Stranka demokratskog brazilskog pokreta (PMDB/lijevi centar). Pravosuđe je u više navrata u potpunosti isključilo predsjednicu iz istrage. To su pravne činjenice. No, politički?
Njeni klevetnici ustraju na tvrdnji „kako Dilma nije mogla ne znati što se događa oko nje i što rade ključni ljudi iz vlade, parlamenta i stranke koju vodi“. Istraga se, između ostalog, odnosi na razdoblje u kojem je predsjednica bila u Upravnom odboru Petrobrasa i tadašnja ministrica energetike.
Ona i njezini pristaše su također izašli na ulice i poručili da je ovo prvi put od devedesetih da se protiv vladajuće stranke vodi istraga koju nitko ne želi spriječiti. Sve prethodne vlade su obustavljale istrage, ali se to više ne događa, što je istina.
Isto tako, Dilma Rousseff je rekla: „Da se kojim slučajem 1996. ili 1997. provela istraga i da su kažnjeni krivci, sigurno ne bi imali ljude u Petrobrasu koji su ostali u uredu više od 20 godina i nastavili praksu korupcije!“
Obrazac korupcije je jednostavan. Petrobras je davao unosne ugovore privatnim kooperantskim tvrtkama za obavljanje poslova (14 njih je uključeno u istragu). Te tvrtke su fakturirale veće iznose od realnih i od viška stvarale crne fondove. Novac se dijeli među upletenima u aferu, lobistima i političarima koji su sa svoje strane odlučivali tko će biti u vrhu naftne kompanije.
Istraga započinje u ožujku 2013. godine, kada se dogodila jedna od ‘isporuka’ mita i kada je bivši direktor Petrobrasa Paulo Roberto Costa dobio luksuzni automobil koji je od Savezne policije praćen još od 2006. zbog nepravilnosti u kupovini jedne rafinerije u Teksasu.
Pritisnut dokazima, Costa ubrzo počinje surađivati s istražiteljima, što dovodi do ubrzanja istrage. Nakon samo nekoliko tjedana je predstavljen cjelovit popis političara koji su uključeni u korupcijski skandal.
Ukupno je 50 osumnjičenih, uključujući predsjednika oba doma Kongresa – Eduardo Cunha (PMDB) i Renan Calheiros (PMDB). Osumnjičeno je 22 zastupnika, 12 senatora, guverneri, zamjenici guvernera i bivši ministri.
U tom trenutku je stanovništvo eksplodiralo, ali je više nego očito da se ljutnjom masa upravlja iz oporbenih krugova koji žele iskoristiti nerede i svrgnuti predsjednicu Rousseff.
Međutim, ovdje se ne radi o pukoj želji za preuzimanjem vlasti od strane oporbe, nego interesi izvan zemlje određuju strategiju brazilskih protuvladinih tvrdolinijaša.
Strategija proširenja prema Srednjoj Americi, koju s nizom investicija i diplomatskim aktivnostima pokrenuo bivši brazilski predsjednik Lula da Silva, trajno je oslabila položaj Sjedinjenih Država u cijeloj Latinskoj Americi, a da ne spominjemo bliski ekonomski odnos Brazila i Kine.
Između 2003. i 2010. godine Brazil je otvorio 8 novih veleposlanstava u Srednjoj Americi i na Karibima: Antigva i Barbuda, Bahami, Belize, Dominikanska Republika, Grenada, Saint Lucia, Saint Kitts and Nevis, Saint Lucia i Saint Vincent and the Grenadines. Brazilija je također potpisala 139 međunarodnih ugovora sa zemljama u Srednjoj Americi i 144 ugovora sa zemljama Kariba. U godinama predsjedništva Lule (2003. – 2010.) izvoz u to područje je porastao je za 66%, a uvoz za više od 600%.
Rafinerija u Pasadeni (Texas), od koje je krenula istraga brazilske Savezne policije u Petrobrasu, jedna je od tri točke koje zajedno tvore trokut strateških ulaganja u ključna anti-američka područja.
Struktura koju je kupio Petrobras se nalazi na obali kanala Houston Ship, riječnog kanala koji vodi do srca Meksičkg zaljeva, više ili manje na pola puta između luke Mariel na Kubi i kanala u Nikaragvi koji je trenutno u izgradnji.
Kubansku luku financira Brazilska razvojna banka sa 700 milijuna dolara, a Nikaragvanski kanal će biti alternativa Panamskom kanalu, a izgradit će ga, koristiti i razvijati, barem prvih 50 godina (iako se govori da je taj rok 100 godina), kineska kompanija Hong Kong Nicaragua Canal Development (HKND).
Tranzit nafte iz Venezuele i Brazila do kineskog kanala u Nikaragvi i dalje prema Pacifiku ili do luke na Kubi i dalje u smjeru Atlantika je neprocjenjiva šteta za SAD i američke naftne kompanije. S druge strane, svrgavanjem Dilme Rousseff i Nicolasa Madura i luka Mariel na Kubi i kanal u Nikaragvi gube na značaju, što bi ujedno bio veliki udarac i za vlade Raula Castra i Daniela Ortege, a cijela regija bi se ubrzo našla u opasnosti da opet postane „američko dvorište“.
Jačanje antagonističkog bloka u Latinskoj Americi je za Washington kontraproduktivno u svakom smislu. Nije slučajno da je, prema podacima koje je iznio Edward Snowden, NSA od svih zemalja najviše špijunirala Brazil, a pod nadzorom je bila i osobna pošta predsjednice Dilme Rousseff. Nije slučajno ni da se Obama nakon dugog razdoblja izolacije pokušava otvoriti prema Kubi i to otprilike u istom razdoblju otvaranja luke Mariel. Dakle, lako je zaključiti kako Obami nije nimalo stalo da se pokaže kao predsjednik koji će „okončati dugogodišnju izolaciju Kube“ i omogućiti Kubancima koji žive u SAD-u da se slobodno viđaju sa svojim bližnjima na Kubi, nego pokušava omesti zajednički projekt Brazila i Kube. Naime, kubanska Nacionalna skupština je 29. ožujka 2014. izglasala novi zakon o stranim ulaganjima koji je korak prema potpunoj reintegraciji zemlje u globalni financijski sustav, ali je Havana za glavne partnere odabrala Brazil, Rusiju i Kinu i ostale zemlje Latinske Amerike, prije svega iz skupina ALBA, CELAC i Petrocaribe, dakle, mahom zemlje koje se suprotstavljaju američkoj hegemoniji.
„Sve dok se investitori ne protive ili ne miješaju u revolucionarne procese i politiku Kube, te nisu povezani s terorističkom mafijom iz Miamia, mogu slobodno ulagati i poslovati u zemlji“, prije godinu dana je izjavio kubanski ministar za inozemnu trgovinu i ulaganja Rodrigo Malmierca Díaz.
Sada je priča oko Petrobrasa udar ne samo na Brazil i vladu Dilme Rousseff, nego se događaji u Brazilu pozorno prate u Venezueli, na Kubi i Niakaragvi. Mediji iz Sjeverne Amerike šire gomilu kontroverznih tvrdnji.
Isto tako je i real (brazilska valuta) pod stalnim napadom, a rejting agencije zbog skandala i dalje revidiraju i snižavaju svoje procjene dionica Petrobrasa. Trenutno se naveliko špekulira s dionicama brazilske državne naftne kompanije i onih 30% koje je vlada Fernanda Henriquea Cardosa krajem devedesetih pod pritiskom morala ponuditi privatnim ulagačima su u nemilosti burzovnih lešinara.
Privatizacija Petrobrasa kao „rješenje protiv korupcije“ je na samom vrhu u popisu prioriteta protivnika Dilme Rousseff, mahom desničara, konzervativaca i liberalne pro-američke elite. Oni znaju da je taj scenarij moguć samo njenim odlaskom s političke pozornice. Od privatizacije će imati koristi poduzetnička elita i brazilski bankari, kao i multinacionalne naftne kompanije koje su otvoreno poticale izlazak prosvjednika na ulice i financirale medijsku kampanju protiv Dilme Rousseff.
Danas je američki predsjednik Barack Obama pozvao brazilsku predsjednicu da se „predomisli i ipak posjeti Washington“, nakon što je Dilma Rousseff otkazala planirani službeni posjet kada se otkrilo da je američka NSA špijunirala njenu osobnu komunikaciju, prenosi Reuters.
Brazilska predsjednica je službeni posjet Americi najavila u listopadu 2013. godine, a sada je američki potpredsjednik Joe Biden u ime Obame i cijele administracije još jednom pozvao Dilmu Rousseff u Washington.
Biden kao da zaboravlja da je oko milijun ljudi na ulice brazilskih gradova izašlo u režiji Washingtona i američkih marioneta u Brazilu, tako da se ovaj poziv ne može nikako drugačije protumačiti nego kao provokacija.
Joe Biden se dobro sjeća da je Dilma Rousseff 2009. odbila postupiti pod pritiskom i promijeniti zakon o nafti na način da on pogoduje Washingtonu i američkim naftnim kompanijama. Kada se nekoliko dana nakon posjete Bidena Brazilu 2013. godine pojavio Snowden i pojasnio na koji je način NSA špijunirala predsjednicu Rousseff i visoke dužnosnike iz Petrobrasa, ona je bila izvan sebe od bijesa. Prije održavanja Glavne skupštine UN-a je Obaminu administraciju optužila za kršenje međunarodnog prava i potom otkazala planirani posjet Washingtonu.
Prije posjete Bidena u svibnju 2013. Dilma Rousseff je imala rejting popularnosti 70%. Manje od dva tjedna nakon što je Biden napustio Brazil diljem zemlje su započeli prosvjedi dobro organizirane skupine pod nazivom Movimento Passe Livre, koji su se navodno bunili zbog „nominalnog povećanja cijene autobusne karte za 10 centi“. Prosvjedi su imali tipično obilježje Obojene revolucije ili Twitter destabilizacije (kako hoćete), koji kao da u stopu prate Bidena gdje god se pojavi. U samo tjedan dana je popularnost Dilme Russeff pala na 30%.
Washington je ovim prosvjedima jasno poslao signal Dilmi Rousseff da mora promijeniti smjer ili će se suočiti s ozbiljnim problemima. Sada kada je ponovo osvojila predsjednički mandat i porazila dobro financirane desničarske oligarhe i oporbu, američka administracija će se s obnovljenom energijom probati osloboditi jednog od lidera skupine BRICS, što je u stvari posljednji očajnički pokušaj da u regiji barem zadrži “status quo”.
Teško je pomisliti da su u Brazilu zaboravili što su SAD činile proteklih nekoliko desetljeća i koja je američka agenda. Svjesni su da će 2015. godina biti godina u kojoj će se od nasrtaja morati braniti ne samo Brazil, nego i cijela Latinska Amerika, a ishod te borbe je važan i za cijeli svijet.
Vezano za temu:
Odgovor na Obamine prijetnje Venezueli neviđena mobilizacija i zajedištvo Latinske Amerike
UNASUR traži od SAD-a i EU da se ne upliću u unutarnje poslove Venezuele
Demokratski prosvjedi u Brazilu i zahtjevi za vojnim udarom
Deset milijardi dolara Caracasu odgovor Kine američkim sankcijama Venezueli
Lilya Khusainova:La unión de Rusia y América Latina, una bomba de tiempo para EE.UU.
Brasil: Derrotar a la extrema derecha representada por
