‘Pravda’ ili pravo za Zvornik
Možemo vidjeti razmišljanja kako je ubojstvo policajaca u Zvorniku opravdano. Druga sablasna pojava koja kruži internetom je “Spisak ratnih zločinaca koji rade u policiji”. Ovo dvoje možda i najbolje pokazuje koliko smo zaostali plemenski divljaci. Zašto?
Zato što se zagovara koncept ‘pravednosti’, ‘pravde’ umjesto prava, neprimjeren za civilizirano društvo i državu. Neprimjeren i neprimjenjiv. Jedino „zlatno doba“ takvog koncepta u novom dobu su ratovi – divljanje, krojenje „pravde“ puškom, „tko je jači više je upravu“. Pravo se može definirati zakonom. To je pravna država, sud, pošteno suđenje, pravo na žalbu. Po pravu ubijen je nevin čovjek, a ubojica je zločinac. Pravo nije ideal, nikad nije ni bilo, ali boljeg koncepta nemamo. Slično kao Churchillovo tumačenje demokracije: „Demokracija je najgori sustav vladanja, osim svakog drugog do sad pokušanog.“
Šta je ‘pravda’? ‘Pravda’ je samo ono što mase u datom trenutku misle i osjećaju. Drugačija je za svakog, manipulatori je zloupotrebljavaju i slobodno se može reći kako je praveda izgovor i krinka za opravdavanje iracionalnog postupanja. Po pravdi sve može biti i nevino i krivo. Pravda ne postoji.
“Spisak ratnih zločinaca koji rade u policiji” je direktan atak na te ljude koji nisu ratni zločinci. Koji je sud to utvrdio? Da su optuženi i presuđeni, ne bi radili u policiji. Radi se samo o nastavku principa pravde i slobodnoj iracionalnoj procjeni zasnovanoj na emocijama i onom najgnjusnijem što u čovjeku može postojati,procjeni koja ima potencijal da dovede do novih žrtava. Kada osobe koje opravdavaju ubojstvo počnu dijeliti takve spiskove to je ništa drugo nego poziv na likvidaciju i progon prozvanih, moderna varijanta žute trake za Jevreje.
Ponovno smo pokazali koliko smo blizu plemenskom konceptu države u kome sude mase po svom nahođenju, gdje su sve varijacije moguće. Ubijen čovjek koji je radio na očuvanju zakona i zaštiti građana postaje zločinac, a mladić koji ubije policajca je nevina žrtva i heroj. Etničke tenzije su nevjerojatnom brzinom nabujale, uslijedila je salva krvavih prijetnji osvetama, vrijeđanje i pozivi na progone, s obadvije strane. Ozbiljnost situacije najbolje su pokazale zadrte nacionalne političke elite koje su uplašene razvojem situacije naglo prestale „dolijevati ulje na vatru“ i počele pozivati na mir. I opet se pokazalo da jedino što nas sprječava da se međusobno ne poubijamo nakon 4 godine rata i 20 godina propadanja zbog rata nisu ni naša pamet ni naše sigurnosne službe nesposobne nositi se i sa socijalnim nemirima, a kamoli nacionalnim, već međunarodna zajednica. Koncept „mi“ koji smo uvijek dobri i „oni“ koji su oličenje zla na zemlji UNIŠTIO je ovu zemlju i uništavat će je još jako dugo. I nakon 25 godina od eskalacije tih ideja vidimo da se nisu značajno promijenile, osim što su izišle sa sijela i prešle na internet. Jedina razlika jest u tome što je 25 godina ispiranja mozga dovelo do toga da više nema onih ljudi koji su 1991. prosvjedovali za mir, marširali kroz Sarajevo i pjevali na koncertu „Yutel za mir.“ Tko vjeruje u Boga, neka nam je Bog na pomoći. Tko ne vjeruje, neka nam pomogne tko može…
Dino Šakanović/Prometej.ba
