Pogrešne pouke nakon napada u Parizu

Onaj ko u ovom trenutku traži sveobuhvatnu kontrolu komunikacije u internetu taj nije ništa naučio ni iz napada u Parizu, niti iz otkrića koja je napravio Edward Snowden, komentariše Michael Münz.

(DW.DE)

Tek je dvije sedmice prošlo otkako su lideri iz više od 40 zemalja u Parizu stajali zajedno u znak suosjećanja, solidarnosti i podrške slobodi medija. Za kancelarku Angelu Merkel napad na list Charlie Hebdo bio je i napad na slobodu mišljenja i štampe. Kratko se činilo da su mnogi bili inspirisani riječima Jensa Stoltenberga: “Više demokratije, više otvorenosti, više ljudskosti.” Nekadašnji norveški premijer izgovorio je to 2011. godine, nakon napada koje je izveo Anders Behring Breivik u njegovoj zemlji. U međuvremenu je postalo jasno: nakon užasnih događaja u Francuskoj, reakcija je bila potpuno drugačija.

Premijer Velike Britanije David Cameron bio je prvi koji se javio za riječ. Osvrnuvši se na šifrovane poruke koje se prenose putem e-mailova, postavio je retoričko pitanje: “Želimo li u našim zemljama odista dozvoliti komunikaciju koju u ekstremnim slučajevima nismo u stanju da pročitamo?” Ono što su neki posmatrači u prvi mah okarakterisali kao “mahanje sabljom” u svrhu predizborne kampanje, postalo je u međuvremenu “horsko pjevanje” evropskih lidera.

Država želi da čita poruke

Michael Münz Michael Münz

Samo prije nekoliko dana njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maiziere također je tražio da organi sigurnosti moraju biti u stanju da prate i šifrovanu komunikaciju. Sada je postalo poznato da isto traži i opunomoćenik EU za borbu protiv terorizma Gilles de Kerchove. On zahtijeva da vlasti moraju biti u stanju da dešifriraju podatke koji se prenose putem interneta, preko mobitela, kompjutera i tableta. Njegova ideja glasi: sveobuhvatna saradnja evropskih vlasti sa međunarodnim telekomunikacionim i internet kompanijama. Postoji bojazan da će upravo tu retoriku slijediti i ministri pravosuđa i unutrašnjih poslova koji se tokom naredne sedmice sastaju u Rigi.

Međutim, ova diskusija nas vodi u sasvim pogrešan pravac. Naime, protiv napada na slobodu ne može se braniti uskraćivanjem sloboda. Ne smije se zanemariti da najveći dio građana iz opravdanih razloga želi da ima šifrovanu komunikaciju: obavještajne službe zapadnih država su godinama i bez povoda snimale cjelokupan promet e-mailova i razgovora koji su se odvijali u mrežama. Povjerenje u vjerodostojnost organa sigurnosti je tako u potpunosti izgubljeno. Umjesto da se sada pokaže senzibilnost za tu temu i da se vrati povjerenje, upućena je poruka: onaj ko nešto šifrira, taj nešto i krije!

Integracija umjesto nadzora

Ovakve ideje, ipak, nailaze i na kritike. One stižu iz politike, privrede i od raznih aktivista. Ostaje da se nadamo da će ministri pravosuđa i unutrašnjih poslova tokom naredne sedmice u Rigi primiti k znanju te kritike te da će se prisjetiti riječi Jensa Stoltenberga. Neprihvatljivo je da demokratske države generalno sumnjaju u sve svoje građane i tako stvaraju osjećaj nesigurnosti.

Zbog čega dolazi do radikalizacije među omladinom? Kako pospješiti integraciju? To su neka od pitanja o kojima treba diskutovati u svrhu jačanja naše slobodne i demokratske kulture. To će, na duže staze, vjerovatno donijeti veću korist od zahtjeva za većim nadzorom.

  • Autor Michael Münz
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close