PLANETARNI TRUMANOV SHOW

Reality show sve je prisutnija forma zabave na regionalnim televizijskim stanicama. Naša saradnica objašnjava kakve psihološke i socijalne potrebe kod publike ovakav program zadovoljava, zašto portali u ovom fenomenu imaju ulogu dvostrukih agenata, gdje zabava ustupa mjesto stvarnosti i zbog čega se gledatelji osjećaju superiornijim u odnosu na učesnike

Piše: Emina Žuna, analiziraj.ba

Izvještavanje o dešavanjima u regionalnim i domaćim reality showima (u nastavku RŠ) posljednje je decenije medijska konstanta. Jedino što se mijenja, iz godine u godinu, jesu vrste tih showa, ali je izvjesno da nas svake godine čeka nekoliko i da ćemo za njih, htjeli – ne htjeli, saznati. Pomalo to podsjeća na situaciju u kojoj zbog izloženosti određenoj pop ili turbo folk pjesmi u gradu/na ulici/u kafiću, naučimo i sami tekst, makar ne slušamo tu vrstu muzike. Na isti način znamo koji RŠ se prikazuju i gdje, makar ih uopće ne gledamo. Na njih ćemo naići skrolanjem news feeda društvene mreže ili će nas zaskočiti iz zapećka portala na kojem pratimo vijesti. Dakle, veoma ih je teško ignorisati, a čak i da je moguće, to bi predstavljalo značajnu redukciju stvarnosti u kojoj živimo. A zauzimanje elitističkog ili kulturfašističkog stava u odnosu na njih je ekskluzivizam koji sebi ne bismo smjeli dopustiti ukoliko želimo da pratimo medijsku scenu u njenoj sveobuhvatnosti i budemo svjesni svijeta u kojem živimo. Zato ćemo se u ovom tekstu osvrnuti upravo na neke RŠ, zapravo načine njihove medijske reprezentacije, a analizi ćemo prići iz ugla “naivne gledateljice/čitateljice”, ili nekog ko takve emisije inače ne prati.

Pregledom TV programa, otkrivamo da se na domaćim televizijama trenutno prikazuju najmanje tri rijalitija: Farma – Pink BiH, Veliki brat i Zvezdice Granda – OBN. Svi se oni snimaju u Srbiji, ali se zbog prikazivanja na domaćim kanalima, te gledanosti koju imaju u BiH, mogu tretirati i kao domaći. Pored dnevnih emisija iz kojih saznajemo šta se dešava, postoje i internet kanali na kojima to uživo možemo pratiti 24h, kao i veliki broj tabloida i portala koji nas izvještavaju o dešavanjima. Dominiraju srbijanski tabloidi/portali s kojih hrvatski i bosanski prenose vijesti. Stiče se utisak da određeni portali imaju ugovore sa određenim produkcijskim kućama, pa tako, naprimjer, portal Radio Sarajevo uglavnom prenosi sadržaje vezane za dešavanja na Farmi, dok Klix donosi vijesti vezane za dešavanja u RŠ koji se prikazuju na televiziji OBN.

Vještice i tarife

Iz naslova koji sežu unazad nekoliko mjeseci saznajemo da je na Farmi popularna crna magija, jer je neka učesnica vještica, zatim da je nekim natjecateljicama tarifa 500 eura za pružanje seksualnih usluga, te da je na Farmi izbila opšta tuča zbog grupnog seksa. Tekstove često prate videi ili fotogalerije eksplicitnog sadržaja u kojim vidimo obnažene natjecatelje ili su pak uhvaćeni in flagranti, a ni naslovi tipa ‘Điha, điha, gologuza Stanija jaše Kristijana’ ne ostavljaju mjesta dvosmislenostima. Označitelji kojim se privlače čitatelji su seks, golotinja, svađe, tuče, skandali, sramota, poniženje, praznovjerje, glupost. Natjecatelji psuju, vrijeđaju jedni druge, iskazuju diskriminatorske, šovinističke, ksenofobične, fašističke, mizogine, nacionalističke ili homofobične stavove koji prolaze bez cenzure ili uz blagu opomenu. Takvim sadržajima dosad nije bilo mjesto u javnoj sferi i, primjerice, portal Radio Sarajevo legitimira prenošenje istih tako što ih stavlja u rubriku Dno dna. Međutim, može se zaključiti da su naslovi, i pored dešavanja na Farmi ili drugdje, ipak preuveličani i čitatelj može ostati razočaran kad otkrije šta stoji iza naslova i o čemu se radi u tekstu/videu/fotogaleriji.

Prema naslovima koje nam donosi Klix, čini se da stvari nisu toliko uzbudljive u kući Velikog brata. Tako saznajemo ko od stanara želi van, koju to tajnu krije određeni stanar, da su stanarke proslavile rođendan svog psa, da bivša stanarka provocira i izvan kuće, da je neko nekog vidio golog, te da se stanari najviše svađaju zbog kafe.

Ujedinjujući karakter

Obično se RŠ spominju kao mjesta instant slave u kojima svaki mediokritet može imati svojih pet minuta pod reflektorima, ali se često zanemaruje poguban utjecaj koju ti istishowi imaju na natjecatelje, kao i medijska surovost prema njima. Psiholog Boris Blažinić u analizi RŠ ističe upravo tu surovost i tvrdi kako se natjecatelji ponižavaju i ismijavaju, kako se tu promovišu ljudske slabosti kao senzacije, dozvoljava psihološko i emocionalno nasilje i potiče seksualni egzibicionizam. Po njemu je RŠ dozvoljeni društveni eksperiment koji nije ništa više od “freak showa” i u kojem producenti publici nude moderne gladijatore. Mediji u svemu tome imaju funkciju rimskog cara, promovišu krvave detalje i podižu palac gore ili dole, sugerišući masi da odbaci određenog pojedinca… Čini mi se da bi najbolja ilustracija za okrutnost RŠ i uloge organizatora/medija u tome bio film Hunger Games (2012)u kojem se princip RŠ ekstremno predstavlja baš na primjeru futurističkih gladijatoriskih borbi koje posmatra cijela nacija distopijskog društva, pri čemu su predstavnici medija naročito okrutni prema kandidatima. Nije džaba ovaj film toliko popularan da je već dobio dva nastavka.

Među najpopularnije podvrste RŠ svakako spadaju muzički rijalitiji i ne trebaju nam kojekakva istraživanja  da bismo skontali da Zvezde Granda, X Faktor Adria i ZMBT spadaju u najgledanije emisije u domaji. Valja spomenuti da ti showi čak i kad nisu regionalnog karaktera primaju natjecatelje iz zemalja u regiji, jer uvijek računaju na tamošnje gledatelje. Zna se desiti i da državljanin druge zemlje pobijedi na takmičenju, kao što se desilo, naprimjer, u showu Zvezde Granda u kojem je pobijedio Bosanac. Kako su ove emisije redovne svake godine, smatram da nije pretjerano utvrditi da su imale značajan ujedinjujući karakter i da su odigrale svoju ulogu u postratnom uvezivanju regije. Kad se govori o načinu na koji mediji tretiraju ova takmičenja, kako kod nas, tako i u svijetu, moramo spomenuti svojevrsni senzacionalizam koji se ogleda u sezonskom otkrivanju vanserijskih talenata koji se rađaju jednom u 100 godina i svojim glasom rasplaču ili onesvijeste žiri. Svake godine se pojavi nekoliko takvih pjevača čije se izvedbe onda kolektivnom zarazom šire po socijalnim mrežama, a onda bivaju zaboravljeni do krajashowa. Pamćenje gledatelja je veoma kratko, a interes traje koliko i emisija. Zato bi mediji trebali odgovornije da pristupaju ovim stvarima, jer takvo predstavljanje može (i sigurno već jest) pogubno djelovati na djecu koja se predstavljaju i uliti im lažne nade i irealna očekivanja od života. Zaboravljaju se čak i pobjednici i vrijedi spomenuti slučaj bosanskog pjevača Amela Ćurića kojem nije dovoljno što je prije 10 godina pobijedio u jednom showu, nego se morao prijaviti i ove godine i opet pobijediti. Nadamo se da neće biti potrebe za trećim prijavljivanjem. U muzičkim rijalitijima se dosta pažnje posvećuje i žiriju koji uglavnom čine celebrity kojima je to odličan način ostajanja u žiži javnosti i koji svojim performansom učestvuju u medijskoj farsi prema takmičarima. Treba spomenuti i običaj egzaltiranog navijanja određenih portala za domaćeg takmičara za vrijeme održavanja regionalnog showa, što pomalo podsjeća na ponašanje za vrijeme takmičenja za pjesmu Evrovizije.

Dvostruki agenti

Zanimljivo je da analizirani mediji u odnosu na RŠ nastupaju u svojstvu dvostrukog agenta. Osim što prenose dešavanja u tim emisijama, oni istovremeno prenose i tekstove ili vijesti koje izlažu pogubne posljedice takvih emisija. Tako je na Klixu objavljen tekst ”Reality show nas privlači poput bacača noževa u cirkusu” u kojem se u intervjuu sa psihologinjom pokušalo objasniti zbog čega ljudi gledaju te emisije koje “karakteriše šund i treš”. U tekstu se tvrdi da ove emisije otvaraju teme o kojima ljudi imaju emotivno obojene stavove, najčešće u obliku predrasuda. I kada se takve teme pokrenu, ljudi se onda porede sa učesnicima i u odnosu na njih osjećaju superiorno, bolji su, pametniji ili pošteniji. Također, u zadnje vrijeme su aktuelne peticije koje se zalažu za ukidanje reality showa zbog utjecaja koji imaju na djecu i zbog toga što “šire blud, nemoral, šund i kič, zaglupljuju narod i propagiraju pogrešne vrijednosti”. Izdvaja se primjer Farme na kojoj je jedan od učesnika poznati kriminalac saslušan u policiji zbog sumnje da je pretukao jednu takmičarku i da predstavlja opasnost i za druge. Potpisnici peticije naglašavaju da je “cilj reality programa jasan – kretenizacija širokih narodnih masa”. Sve te akcije dovele su do usvajanja odluke o emitovanju rijaliti programa tek iza 23h, od strane Regulatornog tela za elektronske medije Srbije.

Dobro je da postoje  ovakve inicijative i to je dio medijskog prostora, iako je borba protiv rijalitija ravna borbi protiv vjetrenjača. Ipak, zgražavanja nad njima su besmislenija nego praćenje tih sadržaja, jer oni ne postoje od jučer, nego odvajkada i zadovoljavaju veoma bitne ljudske psihološke potrebe. Dovoljno se sjetiti uživanja mase u gladijatorskim borbama, kolektivnih katarzi pri posmatranju kamenovanja ili vješanja da bi se shvatilo da su rijalitiji savremena TV forma iste stvari. Osim toga, zbog prisustva virtualne stvarnosti i stalne izloženosti rijalitijima raznih vrsta, danas živimo u vremenu u kojem je sve teže razlikovati šta je stvarno, a šta samo simulira tu stvarnost. Zato posmatramo promrzle kolone izbjeglica na kiši ili snijegu, ljude ograđene žicama ili pucnjave u Parizu ili Bejrutu skoro podjednako sedatizirano i indiferentno kao što posmatramo Survivor ili Big Brother. Onda na scenu stupaju mediji koji nas trgaju iz te letargije sve bombastičnijim naslovima, jer, realno, za tim ima potrebe. Socijalne mreže nam omogućavaju našu dnevnu dozu egzibicionizma, voajerizma, a nadzorne kamere i online vidovi kontrole sve se više upliću u naš život, pa bismo mogli reći da svi mi učestvujemo u globalnom RŠ. Trumanov sindrom je psihički poremećaj koji je dobio ime po Weirovom filmu iz 1998., a predstavlja uvjerenje osobe da živi u reality showu i da svaki njen pokret snimaju kamere. S obzirom da živimo u veoma nesigurnom vremenu u kojem stvarno postoji šansa da svako od nas postane sudionikom u nekom globalom rijalitiju, ovaj tekst ću završiti ozbiljnom sumnjom u kojoj je mjeri taj sindrom posljedica paranoje, a u kojoj stvarnosti.