Picula: BiH je test za sposobnost EU

Midhat Hajdarević 2014-10-17

O očekivanjima od buduće vlasti u BiH, ali i od EU i SAD u cilju pokretanja BiH iz zastoja, za DW govori Tonino Picula, hrvatski poslanik u Evropskom parlamentu i predsjednik Delegacije za saradnju sa BiH i Kosovom.

(DW.DE)

DW: Gospodine Picula, razgovaramo u Evropskom parlamentu u Briselu u atmosferi u kojoj je Zapadni Balkan ponovo došao u sjedište pažnje EU i to zbog incidenta u Beogradu na utakmici između reprezentacija Srbije i Albanije.Koliko takva jedna ružna slika može da utiče na sve što je do sada postignuto u procesu normalizacije odnosa i pomirenja u regionu?

„Sigurno da ima uticaja. Neko je tu napravio ozbiljan propust. Da li organizator, koji nije sve predvidio ili je nekome bilo u interesu da se jednim takvim incidentom podsjeti na to koliko su krhki odnosi između zemalja na Zapadnom Balkanu. Mirovni proces i stabilizacija odnosa između Prištine i Beograda očito još nisu zaživjeli u onoj mjeri da proizvode pozitive efekte na nivou ulice. Mir je često puno lakše sklopiti između kabineta premijera ili predsjednika. Lakše se komunicira između kompanija, ekonomskih komora, ali mir se konsolidira onoga trenutka kada to postaje svakodnevica tzv. običnih građana. To očito još uvijek nije slučaj i zapravo ovaj ružan incident pokazuje koliko je cjelokupna arhitektura ovoga trenutka izuzetno fragilna.“

Kada pominjete „fragilnu arhitekturu“ da li mislite konkretno na odnose Beograda i Prištine ili u cijelom regionu?

„Ništa ne izuzimam. Ovo je samo pokazalo da nekih 20 godina nakon prekida ratnih operacija u BiH i Hrvatskoj ili 15 godina nakon završetka intervencije NATO na Kosovu i u Srbiji, mnoge stvari još nisu konsolidovane u onoj mjeri da možemo otići na nogometnu ili košarkašku utakmicu, ili bilo koji javni događaj međunarodnog karaktera, povesti djecu i prijatelje i osjećati se dobro sa kokicama u ruci. Tome je kriva prije svega politika. Politika je i raspirila te tenziije i politika jedina tu može konkretno i pomoći.“

U novom sastavu Evropskog parlamenta, Vi se nalazite na čelu Delegacije za BiH i Kosovo. Kako biste Vi ocijenili trenutnu situaciju unutar BiH, ali i na njenom evropskom putu?

„Pođimo od elementarne činjenice da je mir u BiH posljedica visoke politike. Visoka politika je iznjedrila i Vašingtonski sporazum, kojim su otvorena vrata zaustavljanju rata u BiH, da bi vrhunac bio mirovni sporazum dogovoren u Dejtonu, a potpisan u Parizu. Zahvaljujući visokoj politici i interesu velikih sila, koje nisu više mogle stajati po strani, napravljen je jedan provizorij, koji je osigurao mir. Međutim, taj okvir se 20 godina kasnije dokazuje gotovo kao „ludačka košulja“, kao uski okvir u kome nije moguće utemeljiti stabilnu političku zajednicu, koja bi odgovorila na elementarne zahtjeve građana. Sve ono što politika manje više uspješno radi u konsolidovanim demokratijama, u BiH vrlo teško uspjeva. Posljednji izbori u BiH pokazali su da se ništa bitno nije dogodilo i da se uvijek recikliraju ista imena prepakovana u nove nazive ili pokrete. Da bi izbori dali neki rezultat, odnosu garnituri političara koji zaista mogu da promijene stvari, morate prvo promijeniti sistem. Dejtonski sporazum mora biti promijenjen jer dok se on ne promijeni izbori će uvijek davati ista ili slična lica. Mislim da EU ima sad prostora da motiviše izborne pobjednike, da počnu da rade svoj posao zbog čega građani i izlaze na izbore. U suprotnom, dogodiće se da su izbori u BiH zapravo prikriveni cenzus, popis stanoviništva po etničkoj osnovi, mada ima i elemenata pluralizma. Izbori moraju davati političare koje mogu rješavati probleme. Da bi to bilo moguće mora se mijenjati Dejtonski sporazum.“

Kažete treba mijenjati Dejtonsi sporazum. Šta je ono što bi, prema Vašem mišljenju, prvo trebalo da se mijenja?

„Prije svega, zvučaće kao fraza, ali to je ne čini manje istinitom, prvo treba voditi računa o poštovanju građanskog principa, dakle da su građani ravnopravni bilo gdje da žive u BiH. Zatim morate voditi i računa o nacionalnoj osjetljivosti. Mislim da postoji više modela koji su vrijedni da relevante političke snage sjednu i počnu da razgovaraju.

Ne mislim da će se oni lako međusobnmo dogovoriti, jer da je to tako onda bi se već dogovorili. Međutim, problem sa Dejtonom je što je on konzervirao u BiH odnose koji su vladali u trenutku njegovog potpisivanja. I jednostavno, reciklira se jedna politička klasa koja dobro živi od nesavršenosti Dejtonskog sporazuma. Bojim se da bez snažnijeg upliva međunarodne zajednice, EU ali i SAD koje su babice tog sporazuma, dogovor o tim modelima neće biti moguć. Sada je dobro vrijeme za tako nešto, jer BiH zapravo više i nema vremena. Srbija napreduje, Crna Gora pregovara, Hrvatska je ušla u EU i dovela EU na bh-hrvatsku granicu, što je ne samo prilika već i obaveza da se reformiše država. Mislim da je vrijeme dragocjeni resurs i da će ova garnitura, koja će se vjerovatno dogovoriti u razmuno vrijeme, uz međunarodnu zajednicu, smisliti nešto u roku svog mandata.“

Evropski zvaničnici često pominju da je prelazak sa „dejtonskog ‘sistema’ na briselski ‘sistem’ prvenstveno u rukama bh političara. Istovremeno, na primjeru presude Sejdić-Finci imali smo priliku da vidimo i EU i međunardonu zajednicu koje na tome insistiraju, kao na preduslovu za priznavanje izbora u BiH, a zatim pozdrave izbore i bez primijenjene presude. Kako vidite trenutnu stretegiju EU kada je BiH u pitanju?

„EU u ovom trenutku nema rješenje kako da zamijeni Dejtonski sporazum i onda se improvizuje. Govorimo o EU sa 28 zemalja članica. Nije se lako dogovoriti u tolikoj obitelji. Imali smo priliku da vidimo koliko je vremena bilo potrebno za dogovor oko ukrajinske krize i sankcija prema Rusiji. Sa situacijom u BiH je možda još i složenije. Međutim, neće se moći fingirati napredak, jer godišnji izvještaji pokazuju da BiH debelo zaostaje. U BiH postoji sijaset razloga za zaostajanje. Događaji iz februara i socijalni nemiri u BiH pokazuju da će kad tad EU morati ozbiljno da se pozabavi BiH. Zapadni Balkan nije susjedstvo EU, to je unutrašnje dvorište, to je atrij EU. Mislim da u mandatu i Junkera, koliko god on govorio da proširenja neće biti, možda bude konsolidacije, a to bi doista možda bilo i bolje od samog teritorijalnog proširenja. Jer, bolje je proširiti uticaj, prije svega na zemlju kao što je BiH.“

Imali smo priliku da čujemo i novoizabrane evropske zvaničnike, Federiku Mogerini i Johanesa Hana koji su obećali fokus na BiH. To smo već imali priliku da čujemo i prije pet godina od Ketrin Ešton na početku njenog mandata. Da li Vi vidite prostor za promjenu evropskog pristupa, odnosno šta i kako promijeniti u evropskoj strategiji kako bi se BiH pokrenula iz zastoja?

„Svuda je pristojno novoj vlasti dati 100 dana da pokaže kakve su joj namjere i kapaciteti da mijenja stvari. Sa BiH je problem taj što ne znate kada će početi tih 100 dana. Pretpostavljajući da se neće dogoditi bruka, kao poslije prošlih izbora, kada je trebalo gotovo godinu i po dana da se sastavi vlast, nadam se da će već u fazi formiraja vladajuće koalicije doći do jedne vrste dogovora oko ustavnih promjena. Nije moguće vidjeti bolju i prosperitetniju BiH ukoliko stranke koje će formirati vlast već ne dogovore neka rješanja. Ja zagovaram da inicijativa da promjene dođu iz krila pobednika, odnosno vlasti, a da u nekom momentu, ukoliko stvari zapnu, onda interveniše i EU. Tu je i Delegacija EP za saradnju sa BiH i Kosovom, na čijem sam ja čelu, i mi nećemo časiti ni časa ukoliko možemo da pomognemo.“

Tonino Picula

U Briselu se među analitičarima , ali i nezvanično u diplomatskim krugovima, može čuti konstatacija da je EU, pored svih svojih inicijativa, razočarana neuspjehom i stagnacijom u BiH i da je gotovo „digla ruke“ od BiH?

„U EU u zadnjih deset godina EU je prošla kroz nekoliko faza. Počev od 2004. godine i ‘velikog buma’, kada je 10 zemalja ušlo u EU. Zatim 2007. godine ulaze Bugarska i Rumunija i odjednom je EU više nego udvostručena. Dolaskom 2008. godine nastupa i ozbiljna kriza ne samo evra već EU kao projekta. Tada nije bilo ni prostora ni volje da se EU bavi BiH na način na koji je možda to trebala. Hrvatska je zaista u zadnji čas ušla u EU, zahvaljujući relativno ranom početku pregovora, ali, i to je pouka i za BiH, ali i svaku drugu zemlju koja kuca na evropska vrata, da nismo unutar sebe riješli dvojbe i probleme mi ne bi napredovali. Isto tako, da nije bilo konsenzusa unutar Hrvatske , između vlasti i opozicije da je članstvo u EU zaista trans-generacijski i trans-stranački cilj. Ne treba samo prigovarati EU, ona jednostavno traži da se poštuju pravila. U ovoj situaciji, prije svega treba mijenjati odnose unutar BiH, i samu BiH, a ne toliko insistirati da se EU promijeni.“

Kako vidite ulogu Hrvatske i Srbije u tom procesu promjene i napretka BiH?

„Kada već govorimo o tome koliko ćemo morati da čekamo da neko riješi nagomilane probleme, ko bi rekao da će poslije dolaska naprednjaka na vlast u Srbiji da će gospodin Vučić otići u Prištinu i da će se Tači sastati sa njim i potpisati dokument koji otvara prostor za dogovor i saradnju jednog dana? Zato ne bih potcijenio da će ova ekipa koja je dizajnirala ili pomogla da se dizajnirju problemi u i oko BiH, možda u nedostatku vremena i pod pritiskom događaja, pronaći neko dobro i trajnije rješenje koje će ozdraviti i samu BiH. Zato kažem: dajmo prilike, iako vjerujem da će medijacija međunarodne zajdnice tu biti veoma dragocjena, kao i Hrvatske i Srbije u svakom slučaju. Samo sada treba konstatovati da ugrožavanje državnosti BiH ne dolazi iz vana. To je velika i dobra novost. Ako išta ugrožava državnost BiH to su nerazriješeni odnosi koji proističu iz sistema koji je potpuno na aparatima i koji treba ozbiljan remont.“

Kada i kakvu BiH vidite u EU?

„Sigurno da će BiH biti test za sposobnost EU da države sa kojima je došla i u fitzički kontakt transformiše na bolje. Vjerujem da je to moguće, ali to će zavisti i od toga koliko će EU unutar sebe biti konsolidovana oko nekih vrijednosti. Posljednji evropski izbori su pokazali da dobar dio građana EU želi EU, ali drugačiju EU. Ona se udaljila od ideala svojih osnivača. Ali, treba priznati da je možda bilo lakše osnovati Evropsku ekonomsku zajednicu 1957. godine, nego što je ući u nju krajem XX i početkom XXI vijeka. Mislim da sve zemlje imaju svoju evropsku budćnost. To neće biti lako postići, zahtjevaće to još mnogo razgovora ali i konkretnog mijenjanja stvari.“