Ono što europski lideri sada poduzimaju ne razlikuje se puno od kriminala

Kako su Grčka i Španjolska pomogle oporavak poslijeratne Njemačke

Imamo pozitivan primjer Njemačke otprije 60 godina, i strašan primjer latinoameričke dužničke krize otprije 30 godina. Ono što europski lideri sada poduzimaju ne razlikuje se puno od kriminala.

Autor: Nick Dearden

Prije 62 godine, u Londonu je sklopljen sporazum kojim je poslijeratnoj Njemačkoj oprošteno pola duga. To opraštanje duga, i način na koji je urađeno, bilo je od presudnog značenja za oporavak Europe nakon rata. Ono stoji u vidljivom kontrastu s patnjama koje se Europljanima danas nameću u ime dugova.

Njemačka je iz Drugog svjetskog rata izišla i dalje zadužena dugom koji je potjecao iz Prvog svjetskog rata: reparacijama nametnutima nakon Versailleske mirovne konferencije 1919. Mnogi autori, uključujući Johna Maynarda Keynesa, smatrali su kako su ovi neotplativi dugovi i ekonomska politika koju su nosili vodili usponu nacista i Drugom svjetskom ratu. Do 1953, Njemačka je također imala dugove zasnovane na pozajmicama za obnovu koje je napravila odmah nakon kraja Drugog svjetskog rata. Kreditori Njemačke su bili Grčka, Španjolska, Pakistan, Egipat, kao i SAD, UK i Francuska.

Njemački su dugovi bili kudikamo manji od ovih danas u Grčkoj, Irskoj, Portugalu i Španjolskoj, koji čine četvrtinu BDP-a. Ali čak i u takvim razmjerima, bilo je zabrinutih koji su se bojali da će otplate duga iscrpiti dragocjene zarade u stranim valutama i ugroziti obnovu.

Budući da su trebali jaku Zapadnu Njemačku kao bedem prema komunizmu, kreditori zemlje su se sastali u Londonu i pokazali da su razumjeli kako pomoći zemlji koju želite oporaviti od pustošenja. Pokazalo se i kako su razumjeli da se dug ne može gledati samo kao odgovornost dužnika. Zemlje poput Grčke su voljno sudjelovale u dogovoru oko pomoći stvaranja stabilne i napredne zapadne Europe, unatoč ratnim zločinima koje su njemački okupatori tamo počinili prije samo nekoliko godina.

Otpisivanje duga Njemačke je bilo brzo, dogodilo se čak i prije predviđene krize. Njemačkoj je otpisano 50% njenog duga. Dogovor je pokrio sve dugove, uključujući i one iz privatnog sektora i pojedinaca. Dogovor je pokrio i sve kreditore. Nikome nije bilo dopušteno blokirati dogovor i izvlačiti veće profite od drugih. Svi problemi su rješavani pregovorima između jednakih partnera radije nego kroz sankcije ili nametanje nedemokratskih mjera.

Možda najinovativnija stavka londonskog sporazuma bila je klauzula prema kojoj je zapadna Njemačka dugove trebala plaćati samo iz trgovinskog viška, i sve isplate su bile ograničene na 3% prihoda od izvoza svake godine. To je značilo kako su zemlje kojima je Njemačka dugovala u biti morale kupovati zapadnonjemačke izvozne proizvode kako bi im bila isplaćena dugovanja. To je značilo da će Zapadna Njemačka plaćati samo iz stvarne zarade, bez posezanja za novim pozajmicama. To je značilo i da su njemački kreditori imali interes u rastu i ekonomskom procvatu Njemačke.

Nakon londonskog sporazuma, Zapadna Njemačka je iskusila „ekonomsko čudo“, riješila problem dugova i ušla u godine ekonomskog rasta. Lijek kojim se liječe teško zadužene zemlje zadnjih 30 godina je sasvim drugačiji. Od ranih 1980-ih praksa je spašavati neoprezne pozajmljivače kroz davanje novih pozajmica te istovremeno pritiskati vlade da uvode mjere štednje i liberalizaciju tržišta kako bi postale „kompetitivnije“.

Kao rezultat ovakvog postupanja, od Latinske Amerike i Afrike u 1980-ima i 1990-ima do Grčke, Irske i Španjolske danas, siromaštvo se povećalo, a nejednakost naglo porasla. U Africi se u 1980-ima i 1990-ima broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu povećao za 125 milijuna, dok su ekonomije nazadovale. Danas u Grčkoj ekonomija je nazadovala za više od 20%, a 50% mladih je nezaposleno. U oba slučaja, dug se napuhao.

Prioritet zadužene vlade danas je otplata njezinih dugova, koliki god iznos iz budžeta pojele ove otplate. U usporedbi s limitom od 3% na nekadašnje njemačke otplate duga, danas MMF i Svjetska banka drže otplate u iznosu od 15-25% izvoznih prihoda kao „održive“ za osiromašene zemlje. Otplate vanjskog duga grčke vlade iznose oko 30% izvozne vrijednosti.

Kada su dugovi „restrukturirani“, oni su samo dio ukupnih dugova koji se duguju, u čemu sudjeluju samo kreditori koji to žele. U 2012. su samo grčki privatni kreditori smanjili dug. Kreditori koji su držali britanska i švicarska neutuživa potraživanja duga su mogli blokirati restrukturiranje duga, i bez sumnje će progoniti Grčku još dugo godina koje dolaze.

Strategija u Grčkoj, Irskoj, Portugalu i Španjolskoj danas je staviti breme prilagođavanja samo na dužničku zemlju i učiniti njezinu ekonomiju kompetitivnijom kroz masovnu nezaposlenost i rezanje plaća. No, bez kreditora poput Njemačke, voljnih da kupuju više njihove izvozne robe, ekonomija ovih zemalja neće postati kompetitivnija, što će donijeti beskrajnu agoniju.

Dogovor o njemačkom dugu je bio ključni element oporavka od pustošenja Drugog svjetskog rata. Danas u Europi, dug razara društveno tkivo. Izvan Europe, prezaduženim se zemljama i dalje nameće paket mjera štednje i „restrukturiranja“. Pakistan, Filipini, El Salvador i Jamajka troše između 10 i 20% izvoznih prihoda na vladinu otplatu vanjskoga duga, a to ne uključuje otplate duga od strane privatnog sektora.

Kad ne bismo imali primjera pravednog rješavanja dužničke krize, možda bismo mogli politiku europskih lidera ocijeniti kao pogrešnu. No, mi imamo pozitivan primjer Njemačke otprije 60 godina, i strašan primjer latinoameričke dužničke krize otprije 30 godina. Prema tome, ono što europski lideri sada poduzimaju ne razlikuje se puno od kriminala.

S engleskog preveo Marijan Oršolić

Izvor: theguardian.com
Izvor fotografije: trecarepublika.com

Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close