Omerović: Lijenost je trebala da bude smrtni grijeh

Mladog bh. glumca Armina Omerovića, kojeg publika najviše pamti iz kultnih filmova “Armin” i “Put lubenica”, zatekli smo u Zagrebu, gdje je u toku snimanje hrvatske telenovele “Kud puklo da puklo” u kojoj mu je pripala jedna od uloga. Unatoč brojnim obavezama koje projekt od njega zahtijeva, nesebično nam se posvetio čitaocima Novog vremena otkrio šta je to što ga privlači u glumi

(Novovrijeme.ba – Piše: Maja Ručević)

Armin Omerović diplomirao je prošle godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli kao najbolji student, s prosjekom 9,47. Bilo mu je vrlo važno da se uspješno školuje kako bi danas-sutra mogao čistog obraza izaći s fakulteta. Gluma je, kao i glad za znanjem, njegova potreba. “Evo, diplomirao sam s još osam kolega od kojih polovina danas rade kao hotelski službenici ili odlaze u inozemstvo u potrazi za nekakvim poslom. Mene to razara; to su ljudi s kojima sam radio svoje prve monologe, scene. To je za glumca veoma poražavajuće. Nikad se ne bih bavio ekonomijom jer nisam za to. I većina mojih kolega se time bavi mučno. Ne rade to iz ljubavi, već preko volje. Tako dobijate frustrirane ljude”, kaže za Novo vrijeme bh. glumac Armin Omerović.
NV: S obzirom na to da ste ostali u tom “mukotrpnom” fahu, kako dolazite do angažmana? Je li to kontakt, iskustvo, sreća ili nešto drugo?

S obzirom na to da sam sve u životu morao sam, tako je i s glumom. Nešto što sam ranije uradio ostavilo je traga. Mnogo je nagrada i festivala iza mene ovako mladog, ali smatram da moram još mnogo učiti i raditi. Borim se na razne načine. Stiže mi mnogo poziva od reditelja koji su gledali ranije projekte pa zovu radi saradnje, i drago mi je što nisam glumac koji je određen za jednu vrstu uloga. Naprimjer, nedavno sam u filmu “Turista” dobio priliku da igram ulogu koja je apsolutno drukčija od svega što sam dosad radio; od fizičke do jezičke transformacije. Meni je samo potrebna prilika i ja ću je iskoristiti najbolje što znam. Određeni ljudi su to prepoznali, stoga u seriji “Kud puklo da puklo” igram Mirsada čija je uloga vrlo zanimljivo napisana. Ne zanima me podilaženje gledateljima. Radim ono što uloga zahtijeva i ne volim prosipati “fore” klasične za neko podneblje samo da bih se nekome svidio.
NV: Trenutno snimate drugu sezonu hrvatske dramsko-humorističke televizijske serije “Kud puklo da puklo”. S obzirom na Vaše desetogodišnje iskustvo u filmu, pozorištu, a evo sad i u ovakvom serijalu, možete li nam reći gdje su najveće razlike? Ima li nešto što preferirate raditi?

Generalno govoreći, nakon deset godina rada s ozbiljnim rediteljima, mogu govoriti o velikim razlikama u pripremama. Također, mogu pričati o toj ubrzanosti i dinamici današnjeg života koja je sve prisutnija u današnjem načinu pripreme za film itd. Nema se vremena dobro spremiti i to je pogrešno. Imao sam vrlo velike pripreme za igrane filmove; naprimjer za film “Armin” Ognjena Sviličića s Emirom Hadžihafizbegovićem spremao sam se tri mjeseca. Šta nosi neki lik, šta oblači, šta jede, sve je to važno. Na isti sam se način temeljito pripremao i s Brankom Schmidtom. Posebno moram izdvojiti film “Turista” koji je imao premijeru na SFF-u, tu sam glumio na njemačkom jeziku i mnogo smo se trudili donijeti to na pravi način. Stvarno volim taj način rada, a i školovan sam tako, u klasi Selme Alispahić gdje smo to i naučili.

A sad, radeći brze forme kakva je televizijska serija koja zahtijeva svoj tempo, shvaćam da moram biti mudar i pripremiti se dan ranije jer ću sutradan snimati petnaest scena. Moje glumačko bogatstvo proizlazi iz saradnje s rediteljima iz cijelog svijeta. Hrvatski reditelji Ognjen Sviličić, Arsen Ostojić, Branko Schmidt, Kristijan Milić također su mi pomogli, kao i rad na filmu “Boško i Admira” s japanskim rediteljem Shunsukeom Moritom. Tu je niz reditelja koji su specifični na svoj način, ali ja uvijek tražim iscrpnu pripremu. Danas nam nedostaje kvalitetnih reditelja koji tačno znaju šta hoće raditi i koji su filmski obrazovani, načitani. Sjećam se da sam, radeći sa Sviličićem, bio fasciniran time što je čovjek u glavi čak tri mjeseca prije snimanja filma znao koje kadrove želi u filmu. Nevjerovatno je kad reditelj zna kakvu atmosferu želi imati, šta je zamislio u trećem planu. Iskreno, nekad mi fali te profesionalnosti, a opet, kao mlad glumac, mogu biti sretan što radim jer je situacija katastrofalna.
NV: Na koje segmente mislite kad kažete “katastrofalno”? Do koga/čega je to?

Ne treba tu isključivo državu kriviti, do svih nas je. To je domino-efekt koji počinje od vrha države i stiže do običnog čovjeka koji ne dolazi u pozorište. Do pasivnosti je najviše. Lijenost je, ako mene pitate, trebala biti smrtni grijeh. Govorim generalno, jer mnogo putujem ali je taj “trend” itekako zahvatio BiH, ovdje se naprosto vrlo malo radi.
NV: Kakva je situacija u bh. filmskoj industriji?

Što se mene tiče, snimao sam u BiH, ali nisam nijedan bh. film snimio. Snimio sam ga tek prošle godine, zove se “Hiljadarka” i pod rediteljskom je palicom Nenada Đurića. Tu smo se odlično pripremali, imao sam vrlo zanimljivu ulogu i morao sam mnogo proučavati flamenko, jer se radi o čovjeku koji je prošao Španski rat. Kad je riječ o bh. kinematografiji, bit ću otvoren do kraja, mladi glumci imaju sreće što smo mi tematski interesantno područje za strane reditelje koji ovdje dolaze i prigrabe naše talente. Ali i to će prestati.
NV: Kažete da su to strani reditelji. A šta je s našim kadrom? Crpe li dovoljno domaći filmski umjetnici to bh. plodno tlo?

Nažalost, mi proizvodimo možda jedan kvalitetan film godišnje, što je vrlo malo ako uzmemo u obzir sve ovo što se trenutno izbacuje na akademijama itd. Mnogo je kadra, a posla nema. Taj kadar postaje neupotrebljiv jer mora odraditi lavovski posao da bi uopće bio primijećen. Kako će neko ko je tek diplomirao u čitavom tom glumačkom moru plivati a da se ne utopi?
NV: I Vi ste diplomirali nema dugo. Kako se borite za svoj profesionalni uspjeh?

Diplomirao sam prošle godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli kao najbolji student s prosjekom 9,47. Bilo mi je jako važno da se uspješno školujem kako bih danas-sutra mogao čistog obraza izaći s fakulteta. Gluma je, kao i glad za znanjem, moja potreba. Ali evo, diplomirao sam s još osam kolega od kojih njih pola danas rade kao hotelski službenici ili pak odlaze u inostranstvo u potrazi za nekakvim poslom. Mene to razara; to su ljudi s kojima sam radio svoje prve monologe, scene itd. To je za glumca jako poražavajuće. Lično, nikad se ne bih bavio ekonomijom jer nisam od toga. I većina se mojih kolega time bavi mučno. Ne rade to iz ljubavi, već preko volje. Tako dobijate frustrirane ljude.
NV: Kako se saživljavate s likom? Primjerice, morate postati šumar. Na koji način ulazite u kožu i razmišljanje šumara?

To je vrlo zanimljivo pitanje. Ljudi često misle da se to svodi na “stani ispred kamere i prospi foru”. Kad se čovjek nagleda starijih filmova i nekih kultnih ostvarenja koja su ostavila traga u kinematografiji, onda shvati da nije džaba to što ljudi uspiju doživjeti radikalne transformacije. Heath Ledger je faktički dao svoj život za ulogu “Jockera”. Ili pak Charlie Chaplin, od uloge skitnice do mnogo ozbiljnih kasnijih filmova. A onda dođeš u vlastitu iskustvenu fazu pa gledaš Emira Hadžihafizbegovića ili Mustafu Nadarevića kako rade. Vremenom polahko sve to sjedne na svoje mjesto i kombinira se s vlastitim senzibilitetom glumca. Vodim dnevnike rada: datum, šta sam danas uradio, gdje sam griješio. Veoma sam težak na samopohvali, u dnevniku se bavim samokritikom. Također tu lijepim i sličice i fotografije sa seta. Reditelja s kojim radim uvijek pitam: “Koja bi životinja bio moj lik da je životinja?” I onda mu dam vremena za razmišljanje. Ako mi, primjerice, navede mrava, tad odmah zamislim nekog konobara koji mnogo radi i ima na leđima teret, specifičan tempo hoda itd. To mi znatno pomaže u procesu uživljavanja u ulogu. Mnogo mrava nalijepim u dnevnik (smijeh)!
NV: Dobitnik ste brojnih nagrada. Izjavili ste da Vam je vrlo draga nominacija u Los Angelesu za najboljeg mladog glumca. Od kakvog su značenja ta priznanja za Vas?

To je bio moj vrhunac. Ali moram reći da me ovaj posao nikad nije “povukao” u smislu nekih negativnih ili bahatih posljedica. Niti u poroke. U Beogradu sam 2007. godine osvojio nagradu za najboljeg mladog glumca sa svojih šesnaest godina. Nisam imao razvijen ni ego ni alter-ego da bih shvatio šta je to. Ljudi su vidjeli i ocijenili moj rad. U Bursi, u Turskoj, također sam osvojio vrijedno priznanje. Uvijek sam to prihvatao srčano. Nama nedostaje

kritičara koji će prepoznati istinske vrijednosti ili nedostatke. Nedavno sam dobio kritiku u New Yorku, za “Turistu” koji je dio ciklusa “Kvintet”, a koja me ostavila bez daha. Osim što je čovjek napisao da sam odigrao fantastičnog samaritanca, način na koji je to kritičar napisao me zapanjio. To je izašlo u “New York Timesu”. U Los Angelesu one godine kad je i Will Smith dodjeljivao nagrade za najboljeg mladog glumca u internacionalnom igranom filmu također sam bio nominiran. To je ogromno za mene, pogotovo kad dođete iz malog gradića u BiH. To motivira, ja sam stvarno bio outsider na neki način u svom gradu. Svi koji nisu politički podobni su outsideri. U mom gradu faktički nema ni kina, ni pozorišta, ničeg što bi me moglo navesti da se uopće bavim ovim.
NV: Kako Vas doživljavaju sugrađani u Orašju sada kada ste se izgradili kao ime? Je li pristup kao i ranije ili se nešto promijenilo?

Prijatelji koje sam imao od rođenja su, naravno, još uvijek tu. Družimo se, izlazimo. Ali posebno mi je drago kad dobijem kritiku od običnih ljudi, takoreći laika i to zato jer su upravo njihove priče one koje mi pričamo u filmu, na pozorištu itd. Podržavaju me, pozdravljaju i uvijek razgovaramo.
NV: Sarađivali ste s velikim domaćim, ali i stranim imenima, naprimjer Meryl Streep, Keanuom Reveesom. Šta ste naučili od tih zvijezda?

Veoma mnogo. U “Arminu” sam radio s velikom njemačkom glumicom Marie Bäumer, a nakon toga sam u New Yorku i Berlinu upoznao Roberta de Nira i Seana Penna. Oni su ostavili velik trag na mene. Dobro je imati uzore, ali treba imati i autoritete. Oni su to bili, u svakom smislu, njihovo ponašanje ispred kamera, ono što su napravili u kinematografiji. Meryl Streep je glumica koja ima apsolutni autoritet. S njom sam radio u Berlinu u kampusu na kojem sam bio među dvadeset najtaleniranijih mladih glumaca svijeta. Došla je u trenerci i patikama te ocijenila situaciju: oni što su bili našminkani nisu mogli raditi, a oni koji su spremni bili prionuti na posao, da. To je to: gluma je težak rad.
NV: Ima li neko u Bosni i Hercegovini da mu se divite ili ga cijenite u profesionalnom smislu?

Ponajprije, moram spomenuti svoju profesoricu Selmu Alispahić koja je provela godine u Londonu, proglašavana najboljom glumicom toliko puta. Ona je izuzetan trud uložila u mene, letjele su tu i stolice ponekad… Osim nje, za mene je veličina također i Emir Hadžihafizbegović što se tiče filma, sa njim sam proveo skoro godinu dana. U rediteljskom smislu tu je Branko Schmidt koji me dovodio do ekstrema. Nikad neću zaboraviti kako me polio vodom (to je svojevrsni glumački ritual kada snimite prvi film); krstio me (smijeh)!
NV: Pokrenuli ste i kreativne radionice na poplavljenim područjima u BiH. O čemu je riječ?

To su radionice glume proizašle iz moje velike želje da radim s mladom generacijom, da im pokažem sve što znam. Tu inicijativu sam pokrenuo prije godinu, u obliku glumačkih ateljea širom BiH, a naročito u sjevernom dijelu zemlje gdje su bile velike poplave, primjerice u Domaljevcu. Odaziv je ogroman, mnogo se radi s djecom, preciznije osnovnoškolcima i srednjoškolcima koji su izuzetno zainteresirani. Imali smo nekoliko prezentacija do sada, a sad krećemo i s dvije predstave. Primarni cilj mi je bio pomoći da se djeca nekako kreativnim putem sklone s ulice, ali i da manje vremena provode na internetu. Potrebno je da upoznaju sebe pomoću sebe, igrom, glumom.

NV: Kad ste znali da ćete postati glumac? Je li to bio neki znak, želja, spontano?

Kao mali. Sjećam se da su bila ratna dejstva, a ja sam sjedio na plavoj tuti i pjevao u znak otpora. Potom sam krenuo svirati klavir, pa onda gitaru i harmoniku. Nakon toga sam se okušao u igrokazima, a sa trinaest sam dobio prvu ulogu u filmu. Bio je to “Put lubenica”. Bježanje s biologije, sedmi čas, otvaranje prozora, iskakanje i pravo na audiciju na koju nisam ni bio prijavljen. Prijavljivali su se tatini sinovi uglavnom iz bolesne ambicije roditelja da ostvare više pomoću djece. Došao sam spontano, u nekoj majičici i s pramenovima u kosi te pitao Ognjena Sviličića mogu li učestvovati. On je rekao zašto ne, tako sam izgovorio ono što je od mene zahtijevala uloga da mi je Ognjen na kraju rekao da dobijam ulogu. To je za mene bio apsolutni šok. Ljudi se uvijek najviše šokiraju kad dođe tamo neki outsider i pobijedi sve. To je dokaz da fašizam i “štela” ne mogu namjestiti sve. Stalno sam se trudio to dokazati.
NV: Vješti ste i u muzičkoj domeni. Imate li ambicija u budućnosti razvijati i takvu karijeru ili je već paralelno imate?

Snimao sam neke pjesme, dosta i skladam i pišem. Kad pogledate sve te brojne umjetnike koji se bave muzikom, a i sam pokušavam – shvatite da gluma ne ide bez toga. Imam brojne instrumente, bogatu fonoteku kod kuće, ne zanima me ovo što izbacuje ova brza industrija. Više sam orijentiran na klasičnu muziku, a i sam sam tenor pa se dosta interesujem za tu vrstu muzičke umjetnosti. Također me opuštaju i osamdesete godine u muzici, naročito novi val. S tim sam odrastao.
NV: Najdraže glumačko ostvarenje?

Sve što sam snimao podjednako je izazovno pa mi je u tom smislu teško izdvojiti nešto. Ali volio bih spomenuti jedan vrlo mučan film koji sam radio po imenu ‘Stupica nevdiljivog dječaka’, o Alenu Muhiću gdje sam glumio njega. To je jedan od najistinitijih trenutaka koje sam doživio u kadru. Slušao sam njega za vrijeme pripreme, scene su bile teške. Slušajući priče ljudi o silovanjima, ne možete ostati ravnodušan. Alen je moj vršnjak i mi proživljavamo sve to umjesto da živimo ljepšu mladost. Nakon takvih snimanja, znam biti ‘asocijalan’, povučem se u hotelsku sobu da bih slegnuo dojmove. Bilo je vrlo potresno. Postojalo je svo to bogatstvo koje se na kraju prikaže kamerom na platnu, ali i emotivna istrošenost koja ostane iza toga.
NV: Čemu danas, po Vašem mišljenju, pridonosi gluma kao umjetnički izričaj, kad je sve svedeno na brzu produkciju, kulturne vrijednosti su srozane, a ljudi sve otuđeniji?

Definitivno oplemenjuje. Ja sam trenutno pod dojmom dolaska pape Franje u BiH koji je najednom zaustavio sve i naveo ljude da malo promisle. I pomišljam: Bože dragi, je li potrebno da našem narodu neko takav dođe zaustavi sve i kaže mu da se preispita i okrene sebi. Da neko treći mora davati indikacije kako pravilno živjeti, svima, od onih na političkom vrhu do običnog čovjeka? Zar je potrebno da mi hiljade godina moramo trpjeti nečiju čizmu i da nam se stalno mora govoriti šta da radimo da bismo se pomaknuli? Gluma je u tom smislu potreba iz koje se nešto plemenito mora roditi, za ljude, za budućnost generalno. Filmovi i uloge ostaju u amanet. Moramo se ujediniti, i narod i mi umjetnici, sa željom da napredujemo. U ovom poslu je najgora samoljubljivost.
NV: Kad smo kod toga, često čujemo da su glumci sujetni ljudi. Koliko je istine u toj tvrdnji?

Apsolutno istinito. Međutim, kad čovjek pročita jednog Stanislavskog, koji je napisao da ‘umjetnost mora biti ispred njega’, valjda mu neke stvari postanu jasne.
Blic odgovori:

Uloga umjetnosti je da… oplemenjuje.
Da nisam glumac, bio bih… pilot.
Za uspješnu karijeru potrebno je… biti uporan.
Sreća je u… ljubavi.
Armin Omerović (1990) rođen je u Brčkom. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli. Prvi veliki filmski projekt dobija sa svojih 13 godina. U filmu “Put lubenica” režisera Branka Schmidta igra jednu od glavnih uloga. Kao 15-godišnjak dobija svoj drugi veliki glumački projekt koji nosi naziv po njegovom imenu “Armin”, a u režiji Ognjena Sviličića. Film doživljava veliki uspjeh te obilazi svjetske festivale. Značajno ostvarenje ostvario je i publici dobro poznatom filmu “Halimin put”. Dobitnik je značajnih nagrada te je bio nominiran čak i za najboljeg mladog svjetskog glumca.