Obični ljudi žrtve “vrzinog kola” – Igre prijestolja i Igre gladi

Da nije tužno, možda bi bilo smiješno: da smo samo učinili „CAK” umjesto CIK i primili onu dvojicu-trojicu dobrovoljnih Srba u Dom naroda, možda bismo imali Predsjedništvo Federacije, Vladu Federacije, vlade kantona, Vijeće ministara…, počele bi reforme, poništila bi se kriminalna privatizacija, otvorila bi se radna mjesta, povezali bi se svi nepovezani radni stažovi, isplatile bi se neisplaćene plaće, djeca bi krenula u školu u ponedjeljak, a ne u četvrtak jer to zvuči logično… i nastupilo bi blagostanje. Ali nismo! I sve je zapelo i ponovo ništa ne ide kako nam je obećano.

Dlaka u jajetu

A možda i ne bi. Neka mi oproste svi kojima se redovi koji slijede neće učiniti politički korektnim. Sada je funkcioniranje Federacije uvjetovano i ovisi o jednom zvaničnom i službenom Srbinu (kojeg nema), a funkcioniranje države o drugom Srbinu i jednom Bošnjaku (kojih, nažalost, ima). Sutra će ovisiti o udovoljavanju megalomanskim prohtjevima jednog službenog i zvaničnog Hrvata, prekosutra nekog službenog i zvaničnog Ostalog…

Ako i kad se to riješi, svaki naredni potez ovisit će ili biti uvjetovan udovoljavanju svakom samoproglašenom, zvaničnom i jedinom Hrvatu, Srbinu, Bošnjaku, Ostalom, po bilo kojem osnovu koji mu naumpadne: od toga da mu se mora dati onoliko onakvih mjesta koliko i kakvih zahtijeva do toga da mora biti spomenut na svakom papiru i papiriću koji se bude pisao na bilo kojoj razini. Ako i kad se i tome udovolji, pojavit će se nešto – bilo šta – što će se usaglasiti i potpisati na razini institucije, ali će se morati „aminovati” na razini „lidera političkih stranaka”, a potom njihovi predstavnici u svim mogućim parlamentima i skupštinama i negdje će, sigurno, zbog nekog čovjeka ili nekog zareza, zapeti. Opet će jedni drugima vagati jaja i cijepati dlaku, a potom svi zajedno tražiti dlaku u jajetu.

Iako sam krajnje oprezan i umnogome skeptičan prema narodnim mudrostima, ona „Gdje je puno baba – kilava su djeca” potpuno opisuje i odgovara ne samo trenutnoj nego i općoj situaciji u ovoj nesretnoj zemlji: puno instanci koje se pitaju, a nizašta ne odgovaraju, previše sujeta i najviše interesa, gotovo isključivo ličnih i nešto malo stranačkih i entitetskih, dovode u pitanje ne samo spremnost nego, prije svega, mogućnost pokretanja bile čega dobronamjernog.

Postoji li, doista, iko ozbiljan ko vjeruje da se vlasti koja nije u stanju da se formira, sistemu koji ni do sada nije funkcionirao i nema izgleda, jednostavno ne može profunkcionirati, može i smije povjeriti bilo šta, a kamoli reforme koje su više nego zahtjevne, teške i preozbiljne i za neuporedivo odgovornije vlasti i smisleniji sistem. I uopće više nije riječ o političarima – njima je dobro dok god im se ne diraju „javne nabavke”; nije riječ ni o funkcionerima – njima je dobro dok im se ne diraju njihove funkcije; nije riječ ni o ljudima – njih odavno nije briga nizašta; ni o strankama, ni o biračima, ni o biranima, ni o nebiranima, ali kompenziranima i dogovorenima… Oni su se, u ovom sistemu, samo snašli (onima koji nisu nek’ je Bog na pomoći) jer na pomoć nabrojanih i nenabrojanih, očigledno, ne mogu računati).

Problem je u sistemu koji je omogućio ovu agoniju: nakaradno postavljenom, nerazumljivom i do besmisla kompliciranom, zamišljenom kao minimumu međusobnog uvažavanja i kontroliranja, a prihvaćenom kao „sveto slovo” vječitog „vrzinog kola” u kojem nikada ništa ne može profunkcionirati; sistemu u kojem svi mogu uvjetovati – ucjenjivati svakoga, svi mogu blokirati sve, svi imati izgovore za bilo koji i bilo kako bezobrazan i bezočan potez da se ništa ne promijeni i u kojem je gotovo nemoguće bilo šta učiniti da bilo šta krene nabolje.

To je sistem koji ne samo da je omogućio nego je i osigurao neprestano i opetovano repriziranje „igara prijestolja” koje se nikada nisu i neće igrati za opće dobro, nego isključivo za vlastito, stranačko, malo i privatno dobro. Za to vrijeme, građani ove zemlje spremaju se da pogledaju reprizu prošle sezone, a potom i novu sezonu „igara gladi”, „hodajućih mrtvaca”, „plemenskih ratova” ili bilo koje druge, morbidne i potpuno dehumanizirane televizijske serije ili online „igrice”.

Teško je zamisliti paradoksalniju – i normalniju – situaciju u kojoj je građane jedne zemlje potrebno štititi od njihove vlasti. Takvo što zamislivo je samo u okupacijskim sistemima, diktaturama i huntama. U Bosni i Hercegovini je spisak onih od kojih je građanima potrebna zaštita neuporedivo širi nego u spomenutim nametnutim sistemima vlasti jer ovdje nikada do kraja nije razriješeno ko je, doista, vlast, kako se do nje dolazi, ko je, a ko nije opozicija i čemu je i kome, doista, opozicija, šta je vladin, a šta nevladin sektor, ko vedri, a ko oblači ispod neba?

Kakva zaštita

A ko će ih i zaštititi kad situacija nije nimalo bolja ni u pravosudnom segmentu vladanja ovom zemljom. Osim brojnih insinuacija i otvorenih prozivanja za obuhvatno i učestalo miješanje politike u rad tužilaštava i sudova, od imenovanja tužilaca i sudija do interveniranja za i protiv presuda. Čuli smo dosta presuda Ustavnog i inih sudova širom ove zemlje i njenih razina i institucija kako su povrijeđena prava ovog-ili-onog političara, funkcionera, kriminalca… a nikada do sada, bar ja nisam čuo, nisu ni povrijeđena, a kamoli zaštićena prava nekog od njihovih podanika, službenika, žrtava…

Kome se, onda, ovdje obratiti za zaštitu od domaćih i bjelosvjetskih protuha, naprimjer, aviokompanije koja nema ni dozvolu za aviosaobraćaj, a leti i, pritom, koristi ime naše zemlje; od očiglednih muljanja s registriranjem i preregistriranjem firmi da bi se izbjegli dugovi; od bankovnih prevara koje su na rub, ne siromaštva, nego samoubistva dovele hiljade ljudi… Kome se, uopće, u ovoj državi obratiti za zaštitu od bilo koga i bilo čega, od uličnog razbojništva do revizorskog maltretiranja, kad nam je najpotrebnija zaštita od države?

I šta je, za Boga miloga, s rezultatima popisa?

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close