“O kako je lepo biti glup” iliti ‘Je suis un imbécile’
“O kako je lepo biti glup” iliti ‘Je suis un imbécile’
Zašto ili kako poniziti samoga sebe, bilo preko francuske državne zastave ili preko gutanja skoro svega što u javnost plasiraju vodeći svjetski mediji, kao i lokalni koji kopiraju one svjetske? Kako ili zašto je moguće dobrovoljno, bez prisile, postati poluidiot, glupan ili poltron u današnjem svjetskom poretku? Zbog čega je tako veliki broj ljudi nesvjesno arogantan? O svemu ovome, pa i manje ako treba, u tekstu koji slijedi.
Piše Amir Telibećirović
Verbalna histerija koja je uslijedila nakon nedavnog pokolja u Parizu, uglavnom preko televizije i nešto više preko facebooka, potom i na ulicama nekih gradova balkanskog regiona, još se ne stišava, iako se slični bombastični događaji i dalje kaleme jedan na drugi. Naravno, najviše su morbidnom ‘post-pariškom’ cirkusu doprinijeli mediji. Ali to je već toliko puta prepričano, tako da se ovdje treba više osvrnuti na takozvano ordinarno stanovništvo koje sudjeluje u svemu ovome, jer to je kategorija koja pronosi sve ovo gdje god stigne, efikasnije od medija. Da se ne zavlačimo previše u filosofiranje, idemo sa direktnim obrazlaganjem određenih pojava u vezi sa svim ovim, jer veliki broj ljudi je ili zaista zbunjen ili se pretvara da je zbunjen sa “načinom” ponašanja usljed tekućeg razvoja općeg stanja. Razjašnjenje je donekle neophodno jer se na osnovu svih ovih pojava upravo sada stvaraju neke nove opšteprihvaćene laži, uz sve one već postojeće, i neki novi mitovi kao i poluistine. Ići ćemo kakvim takvim redoslijedom.
Nekada se skraćenica – I.B. odnosila na ‘Inform-Biro.’ Slučajno ili ne, simbolično ili ne, danas se ta skraćenica može iskoristiti kao početna oznaka za neslužbeni naziv najbrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, a možemo reći i regionalno. Ne, nisu to ni Srbi ni Bošnjaci ni Hrvati ni ostali. Nisu ni Hercegovci ni Bosanci, niti Južni Slaveni. Taj dominantni narod se zove – Iskompleksirane Budale. Da ne bi ostala konfuzija sa kraticom I.B. zvaćemo ih punim imenom, a to je Iskompleksirane Jadne Budale, skraćeno I.J.B. Početni izraz – ‘Iskompleksirane’ može se jednako upotrebno zamjeniti sa pridjevom – ‘Izmanipulirane.’ Naziv je i dalje validan, a u ostatku teksta će se rabiti samo kratica I.J.B.
I potpisnik ovih redaka pripadnik je tog konkretnog konstitutivnog naroda na ovim prostorima. Nekad davno je i sam previše vjerovao medijima, posebno zapadnjačkim, što je jedan od preduslova za pripadnost populaciji zvanoj Iskompleksirane Jadne Budale. I dalje je njihov pripadnik samo što je djelimično sazrio pa za razliku od većine I.J.B.-ovaca jeste svjestan tih stvari, iako i dalje nemoćan da promijeni ili sebe ili stanje u kome se nalazi taj narod. Postoji mogućnost da taj narod možda i nije najbrojniji u BiH ili u regiji, ali zato jeste najglasniji i najuticajniji. Nešto slično možda važi i za veći dio svijeta, ali ovaj put ćemo se zadržati na domaćem podneblju. Da ne razvlačimo previše, krenimo sa definisanjem određenih zabluda, ili mitova, svejedno, vezanih za spomenutu populaciju i aktuelne događaje. Riječ zabluda ovdje možete zamijeniti riječju – ‘podvala,’ suština ovaj put ostaje ista. Do vas/nas je.
Prva zabluda – “pariškim žrtvama se odaje počast isticanjem francuske državne zastave gdje god se stigne, a posebno na facebook profilima”
Ko god se glupirao sa francuskim nacionalnim trikolorima ovih dana, nesvjesno je ponižavao i samoga sebe i žrtve. Ta zastava ne samo da simbolizira patnje miliona ljudi koji su stradali od kolonijalizma preko Afrike do Istoka, te pljačku, rasizam i podvale, nego su i ljudi što ih poubijaše u Parizu žrtvovani za interese politike koja se kiti tom zastavom. Francuski političari su govorili kako su eto, od sada u ratu. A do sada kao nisu bili u ratu. Solidan dio naroda I.J.B. moguće da i ne zna kako je francuska vojska odavno uključena u sirijska ratišta, i prije ovih masovnih ubistava širom francuske prijestonice, a pritom skoro da niko više u javnosti ne govori o nelegalnom francuskom bombardovanju Libije od prije nekoliko godina, pod tom istom zastavom naravno. Kao što malo ko zna da se pod tom zastavom baš u ovom trenutku pljačkaju resursi, rudnici i zemljišta širom srednje Afrike, i vrši se otimačina od naroda Tuarega.
Da se ne lažemo, ne treba čitati misli pa shvatiti da je većina ljudi isticala ove zastave prvenstveno zbog sebe samih, a ne zbog žrtava. Ovakve pojave nisu rijetkost. Išlo se po sistemu – “Kud svi Turci tu i mali Mujo.” Ljudi nisu htjeli da se izdvajaju od većine. Ne žele da se osjećaju nelagodno ako ih neki poznanik upita: ‘A zašto ti nisi istakao francusku zastavu u znak solidarnosti sa žrtvama napada u Parizu.’ Ljudi se plaše zbog sebe samih. Neki možda i znaju da glupiranje sa zastavom nema veze sa odavanjem počasti žrtvama ali se prave kao da vjeruju da ima. Nije bio napad na francusku vojsku, policiju ili državne ustanove, dakle nije na francusku državu. Ako jeste, onda je svaki pljačkaški napad u Parizu, svaka otmica, svaki put kada neki muž premlati ženu negdje u Francuskoj, također napad na cijelu Francusku, prema toj maloumnoj logici. Ko god je bez prisile isticao tu nesretnu zastavu ovih dana, ispao je dobrovoljno glup ili glupa, bez nečije prisile. Inače, dokazano je da ljudi mogu biti nesvjesno glupi, ili dobrovoljno, a mogu biti i nesvjesno arogantni.
Traži se izgubljeni čoban
S jedne strane ovakvi postupci su razumljivi jer su se dešavali bezbroj puta širom svijeta. Neko baci mamac i udicu, a obični ljudi, to jest masa ili rulja, nasjednu. Ovaj put je lakše bilo sa zastavom. Ne iziskuje puno napora, već samo solidan internet. Da je neko bio iskren, potrudio bi se pa umjesto patetične zastave istakao imena ubijenih u Parizu, ili postavio njihove slike na facebook profil. Takvim postupkom bi se već pokazalo da je nekom stalo do žrtava, njihove rodbine ili do iskrenog odavanja počasti nastradalima. Ali ovako, samo se postavi zastava, a koga briga za žrtve, ionako ih je bilo previše za brojanje ili pamćenje. Poubijani su živi ljudi a ne država, ali država je tim ‘državistima’ važnija od osoba. Većini “podržavalaca” žrtava je važnije to što su pobijeni Francuzi, odnosno zapadnjaci (iako je bilo i nešto stranaca), ili to što su poubijani u državi zapadne geopolitičke hemisfere, nego to što su pobijeni kao obični ljudi. Oni koji su forsirali zastavu, trebalo bi da osjete stid zbog toga, ali vjerovatno neće, jer mnogi pretpostavljaju kako su dobro postupili, ali najviše zato što ne podnose (kao i većina ljudi na planeti) kada trebaju sami sebi priznati da su izmanipulisani za nečije tuđe potrebe. Uglavnom, mogu oni ako žele to nazivati solidarnost sa žrtvama ili odavanje pijeteta. Imaju pravo na takve postavke. Ali to i dalje nije odavanje pošte niti solidarnost, i nema veze sa razumom.
Druga zabluda – “Počast se odavala minutom šutnje i mirnim stajanjem na sred ulice tačno u podne”
Što se ove vrste ponižavanja tiče, sjećamo se kako su se ovakve stvari nekad radile u socijalističkim i komunističkim državama, tako i u SFRJ. Ko pamti formalno i organizovano stajanje četvrtog maja u podne, prvih godina poslije smrti J.B. Tita, prepoznaće slične obrasce. Formalizam je bio na snazi i tada i sada. Mnogi su stali mirno u podne, želeći da se istaknu kao solidarnima ili “humanima” u odnosu na one koji tada nisu stali mirno na sred ulice, iz bezbroj razloga. Šta se desilo sa onim čuvenim tlapnjama o slobodi savjesti, slobodi izbora za svakog pojedinca? Može li svako odati počast izginulima u masovnom ubistvu prema svom nahođenju, svom načinu, svom osjećaju, ili samo po naredbi, svako (ili barem većina) mora da to radi na jedan te isti način, u isto vrijeme? Oni koji su stajanjem na ulici ili minutom šutnje to uradili, imaju na pravo da tako urade ako osjete potrebu, ali nemaju pravo da drugima određuju kako se to radi, niti da zbog vlastite iskompleksiranosti drugima govore kako su zbog toga “bezosjećajni.” Odavno je licemjerje životno pravilo a ne samo incident, i ne samo na ovdašnjim prostorima. Ipak, svi ti likovi imaju pravo i slobodu da budu licemjerni, ali i dalje samo za sebe. Možda ove osobe idu samo linijom manjeg otpora. Život im je valjda lakši ako se utope u većinsku masu, šta god ona predstavljala. Možda su i oni opjevani u staroj pjesmi Riblje Čorbe – “O kako je lepo biti glup.”
Treća zabluda – “U znak solidarnosti sa francuskim narodom, ezan u Sarajevu i još nekim bh. gradovima pomjeren na pet minuta”
Da se ne pravimo politički korektni, svi znamo, ili se pravimo da ne znamo, kako ezan nije pomjeren zbog navedene solidarnosti. Ili barem to nije bio jedini razlog, ili nije bio glavni među razlozima. Pojednostavljeno – žrtve pariškog pokolja su pobijene navodno u ime onoga što kao predstavlja taj isti ezan. Pritom, i Sarajevo i još neki bh. gradovi, već decenijama žive pod teretom iskompleksiranosti zbog svojih džamija i orijentalnog izgleda usred evropskog kontinenta. Nerijetko se domaći muslimani bez potrebe pravdaju pred zapadnjacima na temu načina prakticiranja Islama u BiH, kako nekad tako i sada. Te pojave su daleko starije od svih priča o teroristima, talibanima, al kaidi, islamskim republikama i slično. Da je ezan išao u podne kako je uobičajeno, taman kada se kao slučajno odvijala nametnuta minuta šutnje na javnom prostoru, onda bi lešinarski mediji, naročito po Hrvatskoj, Srbiji, te nekim dijelovima BiH, jedva dočekali da bjesomučno pišu o balijanerskom “nepoštivanju” žrtava iz Pariza. Ovo su opšte poznate stvari. Međutim, ovakvo pomjeranje ezana ipak jeste jedna vrsta poniženja. Pa nije ezan pjesma koja “remeti” nečiju javnu žalost, bez obzira što se izvodi pojanjem odnosno melodičnim učenjem. Iako već godinama određeni broj baščaršijskih džamija oglašava ezan oko pola sata prije podneva, po takvimu – lunarnom kalendaru, a ostale to rade u podne, suština je u nečemu drugom. Ovu odluku o pomjeranju je navodno donio sam reis ul ulema Islamske Zajednice u BiH. Za one koji ne znaju ili zaboravljaju, u Islamu ne postoji koncept pape ili patrijarha. Nema nekakvog svetog oca ili svetog vođe. Postoji administrativno-pravni autoritet, prema školovanosti, moralu i iskustvu u vjerskim poslovima, ali to nije svetac koji određuje dogme. Tako da reis može savjetovati ovakve stvari, ali ne smije određivati ili naređivati, kao što to rade poglavari kršćanskih crkvenih ustanova u svojim kongregacijama. Stoga ostaje nepoznanica da li je možda neko reisu rekao da to uradi, da li ga je neko ucijenio na neki način, ili je to uradio samoinicijativno. Ipak se radi o određivanju vremena za namaz-salat prema kalendaru formiranom na osnovu poznavanja astronomije, prirodnih kretanja kosmičkih tijela, posebno mjeseca, sunca i Zemlje. U tome se naravno može i proračunski pogriješiti, ali se ne može tek tako vremenski pomjerati. Pritom, sam ezan ne bi trebao biti povreda famozne minute šutnje niti uvreda za žrtve samo zato što su ubice žrtava svoja ubistva pravdali Islamom, ili nam barem tako mediji saopštavaju. Ezan ide lagano i njegova sadržina kao i način okuisanja posvećeni su svim ljudima, ne samo klasičnim vjernicima, i ezan je posvećen na neki način i živima i preminulima. Ezan je na taj način mogao biti usputna i molitva za preminule pošto je Islam univerzalan, iako toga nisu svjesni čak ni mnogi muslimani.
Ali eto, u skladu sa poimanjem naroda zvanog I.J.B. vremenski je pomjeren i ezan. Moglo se zapravo samo stišati ezan tačno u podne, ukinuti zvučnike da muezini okuišu direktno, elegantnije, sa sluhom, bez jakih tonova, sa smirajem i tugom.
Odoh majko u skeptike
Neizbježno se trebamo zapitati da li se ovako nešto može primjeniti na druga područja, druge događaje ili druge tradicije? Na primjer, da li genocid nad Indijancima Sjeverne Amerike ima neke svoje važne datume, koji bi se obilježili šutnjom crkvenih zvona, s obzirom da ta zvona označavaju ideologiju u čije ime su milioni Indijanaca pobijeni, raseljeni, prevareni, uništeni? Ili genocid nad starosjediocima Južne Amerike. Neko može reći da je to bilo davno, te da se ne treba vraćati u prošlost, što je djelimično ljigavo opravdanje. U redu, onda znači ne trebamo više ništa učiti o tome, pa ćemo i dalje biti selektivni u bavljenju historijatom. No, recimo na primjer, pokolj u Ruandi nije bio tako davno. Da li zvona belgijskih crkava zašute početkom aprila svake godine, u znak odavanja pošte poklanom stanovništvu bivše belgijske kolonije? Ako ništa, barem zbog belgijske upetljanosti u strahote Ruande. Crkvena zvonjava u Hrvatskoj i BiH nije prestala ni u podne niti ikad, nakon Jasenovca, Ahmića, Mostara, Stoca, Počitelja, Dretelja, Heliodroma.. Naprotiv, čak zvone jače, više i glasnije. Neka zvone, niko im ne brani, samo neka se neki njihovi sljedbenici ne prave pametni ili dvolični prema svojim “drugačijim” susjedima, kojima su ostali dužni nešto iskrenosti u pitanjima oko bogomolja. Crkvena zvonjava u Srbiji, BiH i Crnoj Gori nije prestala nakon Vukovara, Keraterma, Trnopolja, Manjače, Omarske, Prijedora, Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Foče, Višegrada, Banjaluke, Ferhadije, Vijećnice, Orijentalnog Instituta.. Naprotiv, zvoni se više, jače, provokativnije. Neka se zvoni, imaju ljudi pravo na to. Samo neka se neki sljedbenici te Crkve ne prave previše pametni i neka ne nastupaju sa duplim standardima prema svojim “drugačijim” komšijama, kojima duguju iskrenost u vezi sa nekim političko-društveno-historijsko-religijskim pitanjima.
Postoji sloboda govora, ali ne i sloboda nakon govora
Ukoliko su države Evropske Unije “dužne” da budu uniformisane u svojim politikama i ekonomijama, zašto BiH treba da slijedi njihov diktat ako nije članica ni EU ni Nato-a, ili ako EU ne želi BiH? Zašto bi onda ovdje trebalo pratiti zakone EU? Znamo svi odgovore na ova pitanja, ali za sada ćemo se praviti da ne znamo.
Četvrta zabluda – “Normalno je da se više solidarišemo sa žrtvama u Francuskoj nego u Libanu, Siriji, Palestini, Iraku, Africi..”
Ovakve nebuloze su tekstualno objavljivali neki domaći pripadnici naroda I.J.B. čak i novinari, i to na takav način da je teško reći koliko se takvi likovi ponose priznanjem vlastite arogancije, ili su samo gluplji nego što se predstavljaju. Možda tako nešto i jeste normalno, kao što je i mentalna retardacija normalna pojava, kao što su i tumori normalni, ali to ne znači kako je to nešto dobro ili plemenito. Znamo već staru izreku – “Čime se budala ponosi, pametan se toga stidi.” Ovdje je porvrđeno i ono čuveno – “Svi su ljudi (na svijetu) jednaki, samo su neki malo jednakiji od drugih.”
Krenulo je kao reakcija na objavu sa facebook profila sarajevskog novinara Mladena Marića, što su neki info portali iskopirali pa objavili. Da se podsjetimo, Marić se obratio spomenutoj arogantnoj masi koja je upadljivo, pretjerano, prenaglašeno i napadno forsirala francusku zastavu po fb profilima, pitavši ih zašto na isti način nisu postavljali palestinsku, libansku, tursku ili rusku zastavu, kao znak solidarnosti sa tamošnjim žrtvama iste vrste nedavnih pokolja kao što je onaj u Parizu. I nije Marić bio jedini koji je na takve pojave ukazao javno. Onda su krenuli verbalni napadi i uvrede prema Mladenu i njemu sličnima. Napadali su ga uglavnom samodopadljivi kvazi-intelektualci, ljevičari, kompleksaši, mahalaši i ostali koji pate od viška slobodnog vremena, ali manjka pameti. Neko je raspravu okrenuo u pogrešnom smjeru, pa se počelo ironično raspravljati o zastavama. Kao, da li onda trebamo staviti i zastave svih ostalih zemalja gdje je došlo do masovnog stradanja, pa tako otići nazad u prošlost, u nedogled. Takva primjedba je bila jedina iole razumna, iako je mašila suštinu teme. Naravno da je besmisleno pa skoro i nemoguće stavljati razne zastave. Žrtvama ionako ne znače sve te silne obojene krpe zvane zastave, kakav god bio simbol na njima. Zastave znače nama preživjelima. Sa njom peremo odnosno brišemo svoju savjest. Ni Palestinci, ni Rusi, ni Afrikanci, ni Francuzi, ni Iračani nemaju koristi ako mi stavljamo njihove državne zastave na svoje fb profile, ili ako ih ističemo po ulicama, trgovima, stadionima. Jer na takav način se ljudska bića svode samo na nihovu nacionalnost ili na državljanstvo. No, radi se o selektivnim sjećanjima, spomenima, opomenama i bez zastava. Nije problem, neka se neko loži više na zapadnjačke civilne ili vojne žrtve nekog žestokog napada ako želi. Problem je u duplim standardima, u licemjerju, u lažima i u rasizmu. Jeste, moguće je biti nesvjesno i rasista, baš kao i svjesno. Na ovaj način ljudi sebe usput uvedu u jedan novi fašizam a da to i ne znaju. Već odavno se ovdje ne radi o klasičnom rasizmu. Ne smeta ni pripadnicima I.J.B. naroda, pa čak ni mogim desničarima stare škole, nečija boja kože, tjelesna fizionomija ili oblik očiju. Njima smeta geografija, religija, vjera, specifično odijevanje, odnosno drugačiji način života u odnosu na zapadnjački. Zbog toga većini I.J.B.-ovaca manje znače žrtve koje su pobijene izvan Evrope, Australije i Sjeverne Amerike (samo donekle i Južne), odnosno izvan geopolitičkog Zapada. Nije ovo nova pojava. Traje to već jako dugo. Nije počelo ni sa džumbusom oko Charlie Hebdoa prije skoro godinu dana, pa ni sa rušenjem tornjeva u New Yorku. Sve je ovo daleko starije od toga. U pitanju je specifični kulturološki rasizam, pri kome se stalno ističu ljudska prava i ljudsko jedinstvo, ali se primjenjuju i forsiraju uglavnom na Zapadu, i uglavnom preko novca i materijalnog bogatstva. Ne smetaju njima Afrikanci, Arapi, Kinezi, Turci, Iranci ako su u Francuskoj ili drugdje na Zapadu. Naročito ako žive takozvanim zapadnjačkim načinom života – (što je zapravo izjednačeno sa kapitalističkim i materijalističkim životarenjem). Njima smetaju samo oni među njima koji ne žive na Zapadu, ili koji su došli na Zapad ali ostaju pri svom stilu života, bilo kulturološkom ili religijskom. Tako da je ova moderna vrsta sofisticiranog rasizma, određena politikom, religijom, bogatstvom odnosno siromaštvom, vjerom, jezikom, kulturom i stilom života, prije nego rasom ili nacionalnošću. Sada se to već određuje i navodnim civilizacijskim razlikama. Da bi se ubuduće izbjegla dvoličnost ili troličnost u ovakvim stvarima, neka se onda slobodno naglasi kako nisu svi ljudi jednaki, nisu svi stilovi života jednaki, nisu svi terorizmi jednaki, pa samim tim ni sve žrtve. Barem bi sve bilo iskrenije i otvorenije. Neka se slobodno naglasi da su New York, Washington, Pariz, London i Rim glavni gradovi svijeta, ne samo svojih država, pa neka su stoga svi u svijetu obavezni javno odavati počast stradalnicima tih gradova, a ostalih, samo ko želi. Jedino neka se ne priča o jednakostima i slično. Narodu I.J.B. fali iskrenosti, kao i skoro cjelokupnoj zapadnjačkoj javnosti, a ni istočnjačke ne zaostaju puno za njima. Naravno, navedeni gradovi jesu neformalne prijestonice planete Zemlje, ali to su privremene kategorije. Jesu oni i kosmopolitski, ali tek od 1945 godine, ili možda od završetka prvog svjetskog rata. Multikulturalnost nije nastala na Zapadu, niti je tamo izmišljena. Teško je nekome danas povjerovati kako su nekad davno, jako davno, na sličan način glavni gradovi svijeta neformalno bili Beč, Damask, Istanbul, Bagdad, Peking, Aleksandrija, Šangaj, Moskva, Kordoba, Samarkand. Dobro, mijenjaju se i vremena i civilizacije i ekonomije i politika i kultura. Samo ostaje ljudska glupost u koaliciji sa iskompleksiranošću. A manipulacijom se bave fizički pobjednici ratova i revolucija. Njihovo je da manipulišu osjećajima i podacima, te da se razbacuju propagandom, a naše je da nasjednemo. Sa Charlie Hebdo ljudskim stradanjem je uspjelo. Oko sedam miliona patetičnih glupaka je u danima nakon napada na redakciju kupilo primjerak tog časopisa, lažući same sebe da su tako pokazali “hrabrost” ili da su podržali časopis, koji do tada mnogi nisu ni čitali. To se zove pogrešno usmjeren inat. Časopisu je porastao tiraž nakon prinošenja ljudskih žrtava, to jest članova vlastite redakcije. A ko je prinio te žrtve, i kome? Takvo pitanje treba postaviti francuskim političarima, obavještajnim službama, trgovcima oružjem i municijom, novom direktoru magazina Hebdo, pariškoj policiji, špijunima, korporativnim agentima.. Manijaci i ubice koji su strijeljali sve te ljude, samo su bili oružje i sredstvo pod nečijom upravom, svjesno ili ne. Slična stvar je bila i nakon ovih nedavnih pucnjava. Kome to nije jasno, samo neka počne razmišljati više nego inače. Nije baš previše komplikovano, i nije samo teorija zavjere. Nakon svake slične tragedije, prvo šta treba da uradimo u sebi jeste da se zapitamo, ko sve od ovoga ima koristi a ko ima više štete, na lokalnoj i na globalnoj razini? Trebamo pitati sami sebe tako nešto, prije nego što čujemo prve izvještaje iz poltronskih medija. Automatski će nam se, barem neke, tačke u mislima početi same da povezuju. Probajte, nije toliko teško kako se čini na prvi pokušaj.
