Nova književna zvijezda iz Danske: Bh. pisca Alena Meškovića prozvali ‘novim Salingerom’

Prve dvije knjige – zbirku poezije ‘Prvi povratak’ i roman ‘Ukulele jam’ napisao je na danskom jeziku, a prijevodom romana prvijenca na hrvatski u izdanju Algoritma Mešković se vratio kući

Piše: Večernji.hr

 

Međunarodne boje zadarskog KaLibar festivala brani Alen Mešković, mlada književna zvijezda iz Danske, porijeklom iz Dervente. Prve dvije knjige – zbirku poezije ‘Prvi povratak’ i roman ‘Ukulele jam’ napisao je na danskom jeziku, a prijevodom romana prvijenca na hrvatski u izdanju Algoritma Mešković se vratio kući.

 

Sa ”senzacijom iz Danske”, kako su ga novinari već prozvali, razgovarali smo o osjećaju pripadnosti i nepripadnosti, jezičnom i glazbenom identitetu i usporedbama s romanom ‘Hotel Zagorje’.

 

U Hrvatskoj je nedavno objavljena knjiga Kristine Wolsperger Danilovski ‘Danci i stranci’ u kojoj autorica opisuje svoj trogodišnji boravak u Danskoj i sve kulturološke razlike koje naše ljude začuđuju, impresioniraju, ali i frustriraju. Kada biste vi pisali takvu knjigu o svom dvadesetogodišnjem stažu u Danskoj, kako biste naslovili poglavlja? Što su za vas najzanimljivija obilježja života na sjeveru?

 

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Ono što mi je u početku, prije dvadeset godina, bilo zanimljivo, danas mi je potpuno banalno i podrazumijevajuće. Ne osjećam se baš ni strancem ni Dancem i možda upravo to i jeste najzanimljivije u ovom životu ovdje, taj osjećaj istovremene pripadnosti i nepripadnosti kontekstu. A sitnica na koju se nikad nisam navikao i koja mi sada pada na pamet je ta što ovdje ili svatko sebi plaća piće, ili onaj kojem je plaćena runda automatski plaća drugu, jer ovaj prvi to pomalo i očekuje. Ta pendanterija, ta neopuštenost za šankom, posebno u kasnim satima, i dan-danas me ubija u pojam.

 

Na svjetskoj vas književnoj sceni uspoređuju s J. D. Salingerom i Nickom Hornbyjem, a na domaćoj s Ivanom Simić Bodrožić, koja je također iz prve ruke pisala o odrastanju u kaotičnim devedesetima. Gdje vidite dodirne, a gdje razlikovne točke između Hotela Zagorje i Ukulele jama?

 

Mislim da je usporedba sasvim opravdana, glavna tema – odrastanje u izbjeglištvu u ratnim uvjetima – jest zajednička, ali se istovremeno radi i o dvjema vrlo različitim knjigama. Kada mi je prvi put prepričana radnjaZagorja, naježio sam se. Upravo sam bio dovršio roman i zadnje što mi je trebalo bila je vijest da je priču o izbjegličkom centru u Hrvatskoj netko već ispričao, i to vrlo uspješno. Međutim, već pri čitanju prvih stranica se vidjelo da su to dva vrlo različito napisana romana, s različitim likovima i različitom dozom autobiografskog u sebi. To jesu dvije srodne knjige, jer Ivana i ja pripadamo otprilike istoj generaciji i imamo slična izbjeglička, odnosno prognanička iskustva.

 

Glavni lik Miki stalno sluša glazbu i uči tekstove napamet, Ukulele je ime glazbenog kluba, a i cijeli je roman koncipiran kao svojevrsni soundtrack. Kako vidite ulogu glazbe u stvaranju romanesknog svijeta te općenito u konstrukciji osobnog i nacionalnog identiteta?

 

Pa čujte, da muzika nema nikakvu ulogu u konstrukciji nacionalnih identiteta i osjećaja, ne bi nam devedesetih onoliko vrtjeli rodoljubne pjesme i koračnice. Poznato je i da je Miloševićev režim u srbijanskim medijima namjerno forsirao turbo folk. To su naravno bili soundtrackovi određenih ideologija i nacionalizama, naglašenih implicitno ili eksplicitno, i to je kontrastiralo muzici koju smo mi klinci slušali. Nas su formirali bendovi čiji su tekstovi odisali pacifizmom i antimilitarizmom pa se ja u romanu malko poigravam s tim sukobom na muzičkoj fronti, tim pomalo klišejskim kontrastom između urbanih i ruralnih, naravno s ironijskim otklonom. U romanu muzika ima ogroman značaj i o tome bih mogao satima, samo ne bih da ispadne da sada pišem esej o vlastitom romanu.

 

Roman ste napisali na danskom i potom autorizirali prijevod Đurđice Žlebačić Sørensen. Koliko vam je trebalo da uđete u danski jezik i osjetite ga svojim? Kako se osjećate promovirajući knjigu na domaćem terenu i na materinjem jeziku?

 

Danski sam naučio vrlo brzo, jer sam bio dosta mlad i okružen Dancima u jednom internatu danske gimnazije. Bio sam takoreći prisiljen da ga naučim, a i želio sam to, jer je alternativa bila samoća, praznina i depresija u kojoj sam mjesecima već bio. A ovdje se osjećam kao Odisej na Itaki! ‘Ukulele jam’ sam naime započeo pisati na našem jeziku kao osamnaestogodišnjak 1996., vraćao se toj temi više puta, a onda sve te neuspjele stranice definitivno odbacio negdje oko 2005. Krajem 2009. počeo sam ga pisati na danskom i za godinu i pol, u nekom radnom delirijumu, napisao i objavio. Obrada i autorizacija prijevoda su u tom kontekstu bili povratak kući, u područje svog materinjeg jezika. Ove promocije i susreti dio su toga i osjećam se zaista kao među svojima.

 

U Zadar dolazite na 2. međunarodni KaLibar bestival. Kojem se festivalskom programu najviše radujete?

 

Radujem se prije svega prvoj posjeti Zadru. Moja tetka i njena obitelj su do rata živjeli tu, tako da sam kao dijete slušao puno o tom gradu. Što se programa tiče, gledat ću sve što stignem, sve me zanima, kao i uvijek kada dođem na naše prostore.