Nije sve u nacionalizmu: Klasna i socijalna dimenzija ustanka na istoku Ukrajine – pobuna protiv Kijeva je i pobuna protiv devastirajućih MMF mjera i ekonomskog ropstva

Od 6. travnja, kada su počeli prosvjedi na istoku Ukrajine koji su eskalirali u oružani sukob s prvim žrtvama, ne prestaje medijski rat protiv Rusije koju se optužuje “da potiče pobunu, separatističke i terorističke aktivnosti proruskih militanata”. Ovakve optužbe se nikako ne uklapaju u stvarnu sliku ukrajinske krize, budući da stanovnici Donjecke regije neprestano naglašavaju “kako žele visoki stupanj autonomije i da sami raspolažu svojim financijama”. Bez obzira na činjenice, zapadni mediji neumorno vrše svoju zadaću i dok ukrajinski tenkovi idu ka istoku zemlje “ugledni” main-stream mediji jednoglasno izvještavaju “kako se istok Ukrajine pobunio i uz Putinovu pomoć se želi odcijepiti i pripojiti Rusiji”. Svi u to vjeruju i ispada da je cijeli ukrajinski istok desetljećima čekao prigodu da zarati u vlastitoj zemlji kako bi je podijelio i ušao u savez s Moskvom. To je samo jedna od laži, budući da u Donjeckoj regiji živi 38% etničkih Rusa, a podrška federalizaciji je gotovo plebiscitarna. Britanski The Telegraph za pravo čudo navodi tu nelogičnost i kada spominje izlaznost na referendum 1991. potvrđuje da je “83% stanovništva u Donjeckoj regiji glasalo za neovisnu Ukrajinu”, što znači da su uz etničke Ukrajince za neovisnost glasali i Rusi. Istina koju nitko ne želi priznati je da su se ljudi na istoku zemlje pobunili jer predosjećaju da će im “nova europska budućnost” donijeti nezaposlenost, glad i siromaštvo i ovom prilikom ćemo pokušati dokazati da je potpuno besmislena teza o proruskom separatizmu i nacionalizmu, odlike koje s obrnutim predznakom krase huntu u Kijevu.

Ustanak naroda Donjecka, Luganska, Harkova, a potom i svih drugih gradova istočne Ukrajine, uz neskriveni proruski sentiment ima sve odlike socijalnog bunta protiv politike Međunarodnog monetarnog fonda i “svijetle budućnosti” koju im u ime financijskih oligarha sa Zapada spremaju američka administracija, eurobirokrati iz Bruxellesa i NATO savez.

Gradovi u ruskom govornom području i brojnom ruskom etničkom manjinom u kojima su proruski aktivisti preuzeli zgrade lokalne i državne uprave, te stanice snaga sigurnosti (Izvor: The Time)
Bilo bi dovoljno prenijeti izjavu Irine Grinenko, žene koja je u obranu barikade u Donjecku došla sa zavojima i nešto higijenskog papira (toliko o “strašnim teroristima” i “ruskim komandosima” op.a.), koja je 8. travnja novinaru The Guradiana rekla “kako ona želi da Donjeck ostane u vezi s Rusijom koja je glavni kupac njihovih proizvoda” i nijednom riječju ne spominje “odcjepljenje” ili pripojenje toj istoj Rusiji.

“Rusija kupuje većinu strojeva tvornice Azovmash u kojoj rade moj sin i zet. Sada su narudžbe stale i ako Ukrajina slijedeći mjesec potpiše pripremljeni sporazum s Europskom unijom , 30% radnika će ostati bez posla. Rusija je bliža mom novčaniku i srcu”, ispred gradske vijećnice u Donjecku izjavljuje Irina Grinenko, starica od šezdesetak godina, ali pokušajmo detaljnije pojasniti razvoj situacije i zbog čega je došlo do ustanka na istoku Ukrajine koji je obične ljude preko noći pretvorio u “teroriste”, “proruske militante” i “separatiste”.

Stanovnici Donjecka ispred zgrade državne uprave 07. travnja 2014.
Ovdje se moramo vratiti nekoliko tjedana unatrag i ukratko kronološkim redom posložiti nepobitne činjenice.

Kao što smo izvještavali, ukrajinska kriza je počela krajem studenog 2013. kada je predsjednik Janukovič odbio potpisati sporazum s Europskom unijom i tada su oporba, prozapadne i neonacističke skupine započele prosvjede na Trgu Neovisnosti u Kijevu i uz pomoć Washingtona i Bruxellesa 21. veljače uspijevaju srušiti legitimnu vlast i preuzeti nadzor nad ukrajinskim parlamentom. Nakon toga narod i vodstvo Krima, povijesno ruske pokrajine koju je Nikita Hruščov “poklonio” Ukrajini, raspisuju odluku o referendumu i nakon njegovog održavanja 16. ožujka poluotok postaje dijelom Ruske Federacije. Za cijelo to vrijeme na istoku Ukrajine se nisu zabilježili nikakvi značajniji incidenti i Moskva je cijelo vrijeme naglašavala “kako su neopravdani strahovi i antiruska histerija na Zapadu o novim aneksijama”. Štoviše, ruski predsjednik Vladimir Putin je poručio “kako Rusija ne priznaje nelegitimnu vlast u Kijevu, ali o pitanjima kao što su dogovorena financijska pomoć Rusije, opskrba plinom i ostali gospodarski sporazumi moraju biti predmetom daljnje suradnje, te da će ruska vlada kontaktirati ministre u Kijevu kako bi u obostranu korist nastavili nužnu suradnju”.

Ovdje je posebno važan slijed događaja od sredine ožujka. Privremena i nelegitimna vlada u Kijevu donosi odluku da će 21. ožujka potpisati Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji, odlučuje se na prekid svih veza s Moskvom, a 13. ožujka pokreće pregovore s Međunarodnim monetarnim fondom o dodjeljivanju financijske pomoći. Bruxelles i Washington pozdravljaju ovu odluku, posebno pregovore s MMF-om budući da ni Europska unija, niti Sjedinjene Države nemaju novca za spas ukrajinskog gospodarstva.

Grčki model za financije, gašenje industrije i rudarstva i masovni otkazi u Ukrajini će uzrokovati humanitarnu katastrofu

Privremeni “premijer” Arseany Yatsenyuk i predstavnici svih 28 zemalja članica Europske unije supotpisali , kao što je bilo najavljeno , 21. ožujka sveobuhvatni ugovor koji definira sve segmente političkog i javnog života, ali donosi i brojne gospodarske promjene u Ukrajini, što se može vidjeli iz teksta sporazuma objavljenog na službenim stranicama EU.

21. 03. 2014. – Britanski premijer David Cameron, ukrajinski “premijer” Arseniy Yatsenyuk, predsjednik Vijeća Europe Herman Van Rompuy i čelnik Europske komisije Jose Manuel Baroso prilikom potpisivanja sporazuma između Ukrajine i EU
Tek tada se javlja njemački ministar vanjskih poslova Wolfgang Schaeuble koji za Bloomberg 26. ožujka izjavljuje “kako bi grčki model mogao biti spasonosno rješenje za Ukrajinu” i dodaje “kako će europski narodi Ukrajini za spas financija predložiti model koji je Grčku izvukao iz recesije”.

“Ako dođemo u situaciju da moramo stabilizirati Ukrajinu poslužit ćemo se iskustvom iz Grčke. Ukrajina će morati posuditi čak 20 milijardi dolara, a uvjeti MMF-a uključuju mjere štednje. Grčka je vrlo specifična zemlja, ali su napori vlade u Ateni izveli zemlju iz recesije i to zahvaljujući pomoći od 331 milijarde dolara”, izjavio je Wolfgang Schaeuble na konferenciji u Duisburgu, ali nije rekao da se u to vrijeme Grčka zbog oborenog kreditnog rejtinga zaduživala po kamatnoj stopi koja je znala doseći razinu od 30%. Zaduživanja iz tog razdoblja su naprosto razorili grčko gospodarstvo i društvo u cjelini.

Ukrajinci na istoku zemlje su razočarani potezima vlade koja pristaje na sve samo da se “otme iz ruskog zagrljaja” i ogorčeni su zbog olakog odbijanja bezuvjetne ruske pomoći od 15 milijardi dolara i povlaštene cijene plina.
Istoga dana Glas Amerike piše “kako ugljenokopi u istočnoj Ukrajini imaju velike rezerve koje su to područje činili najmoćnijom regijom u bivšem Sovjetskom Savezu, ali je njegovim kolapsom industrija propadala i lokalno stanovništvo danas mora raditi u opasnim, zapuštenim i ilegalnim rudnicima”.

“Industrijski krajolik propadajuće istočne Ukrajine čine tisuće ilegalnih rudnika bez licenci za rad, sigurnosnih mjera, a njima, prema riječima samih rudara i lokalne policije, upravljaju skupine organiziranog kriminala i političari. Neki su ugljenokopi duboki i do 300 metara i nemaju adekvatnu ventilaciju. Rudarima često nedostaje i najelementarnija oprema poput zaštitnih kaciga, nemaju osiguranje niti mirovinske fondove, a na stotine rudara nestane pod zemljom tijekom godine”, piše Glas Amerike i dodaje “kako se u ilegalnim rudnicima radi za 18 dolara dnevno, koji često ne bivaju isplaćeni, dok je sigurna plaća u državnim rudnicima 400 dolara mjesečno”.

Ukratko, rudnici na istoku su također bili tema pregovora sa zapadnim “partnerima” i predstoji njihovo zatvaranje, budući da rudarstvo u državnom vlasništvu i zastarjela industrija koja je snažno subvencionirana proizvodi gubitke od više od 120 milijuna dolara godišnje (nama s ovih prostora vrlo poznata priča op.a.).

Lako je zaključiti da se Ukrajini žele nametnuti oštre mjere štednje i po oprobanom modelu zatvoriti sve tvornice i rudnike ugljena koji ne donose željeni profit. U tom bi slučaju istočna područja pogodila socijalna kriza nesagledivih posljedica i Moskva se s razlogom boji scenarija u kojem bi na stotine tisuća istočnih Ukrajinaca nagrnulo u Rusku Federaciju u potrazi za kakvim-takvim poslom, s tim da ih već sad tri milijuna radi u Rusiji. Ekonomist Joseph Halevi izjave njemačkog ministra vanjskih poslova opisuje “kao proširenje rigoroznog programa Trojke sve do rijeke Don, a sva patnja stanovništva bi se pripisala Moskvi”.

Rudar iz Donjecka prema novim sporazumima i mjerama MMF-a nakon više od sto godina postaje “nekonkurentan i neprofitabilan”
Krajem ožujka se na istoku Ukrajine ne događa ništa što bi upućivalo na ustanak, ali su radnici zbog ovih izjava vidno uznemireni.

27. ožujka iz Kijeva stiže vijest kako je MMF Ukrajini odlučio “pomoći” s 14-18 milijardi dolara, ali će zauzvrat Ukrajinci imati veće cijene, skuplji plin, manja socijalna izdvajanja, a slijede i masovni otkazi u javnom sektoru.

U to vrijeme ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov naglašava “kako Rusija nema apsolutno nikakve namjere svojom vojskom ulaziti u Ukrajinu i predlaže federalizaciju zemlje”. Stanovnici jugoistoka preko svojih predstavnika s “vladom” u Kijevu pokušavaju pregovarati o federalizaciji, što “premijer” Yatsenyuk glatko odbija. (Lavrov odbacio histeriju: “Rusija nema apsolutno nikakve namjere vojno ulaziti u Ukrajinu, predlažemo federaciju kao jedini put za zemlju”)

Ovdje treba naglasiti kako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza jedino Krim nije imao jake veze s kopnom i uvijek je bio okrenut Rusiji, dok se to nije moglo tvrditi za ostale regije kao što je Donjecki bazen.

Alexander Boytsov za Strategic Culture Foundation piše kako u istočnim ukrajinskim regijama secesionizam nikada nije razmatran kao razumna opcija i “jedno je presjeći Isthmusof Perekop i Chongar Most koji povezuje Krim s ostatkom Ukrajine, a sasvim drugo je zatvoriti dugačku kopnenu granicu Donjeckog bazena ili još nekoliko regija s ostatkom zemlje”.

“Sve jugoistočne regije koje se protive Kijevu imaju razvijen industrijski potencijal i prekid veza s ostatkom zemlje predstavlja ozbiljnu prijetnju dobrobiti ljudi koji u tim regijama žive. Upravo ta činjenica, odnosno strah od gubitka posla, te ljude je kočila od odlučnijih koraka u traženju odcjepljenja od ostatka Ukrajine, ali sada kada Kijev donosi odluku o zatvaranju rudnika u Donjeckoj regiji i ostavlja 70 000 ljudi bez posla i bez budućnosti, situacija se promijenila, a najavljene mjere štednje i prijetnje Rusima samo su dolile ulje na vatru. Zapravo, Donjeck, Lugansk i ostali gradovi su bili prilično politički pasivni, ali je sad situacija u istočnoj Ukrajini eskalirala i val nezadovoljstva protiv režima u Kijevu zahvaća Herson, Nikolayev, Odesu, Dnepropetrovsk, Zaporožje, Poltavu, Sumy, Chernigov, Čerkasi, Kirovograd i velike gradove poput Harkova. Otpor traženim reformama bi mogao srušiti cijelu strukturu u Kijevu koja je rezultat državnog udara pod američkim pokroviteljstvom”, pojašnjava Alexander Boytsov.

Sada je već prilično jasno što je bio razlog zbog kojeg je uslijedio ustanak u “politički pasivnim krajevima”. Najavljenih 70 tisuća otkaza u Donjeckom bazenu i crni scenarij za budućnost Ukrajine su više nego dobar razlog.
Međutim, vratimo se na detalje koji će dokazati da nije riječ i “separatizmu” i “teroristima koji istok Ukrajine žele pripojiti Rusiji”.

Nakon poruka njemačkog ministra i najavljenog grčkog scenarija, te napisa u medijima koji ukrajinsku crnu metalurgiju i rudarstvo proglašavaju “neprofitabilnim, zastarjelim i nekonkurentnim gospodarskim granama u kojima caruje organizirani kriminal”, radnici su počeli strahovati za vlastitu egzistenciju, pa makar ona bila zajamčena i poslovima “u kojima se ne poštuju svi standardi, ne rabi se zaštitna oprema ili nema adekvatne ventilacije”.

Britanski The Guardian je u vrijeme kada se dogovarao okvir za financijsku pomoć Ukrajini od strane MMF-a posjetio Donjecke rudare i jedan od njih, Igor Yefremov, žalio se na budućnost ukrajinske teške industrije. “Ako uđemo u Europsku uniju naši rudnici i tvornice će biti zatvoreni. Već sada su narudžbe iz Rusije manje nego prije. Rusija nas ne želi zbog kaosa u Kijevu”, rekao je Yefremov.

Ukrajina se našla u vrlo nepovoljnoj situaciji, a na jugo-istoku zemlje, posebno u Donjeckoj regiji, svi su se opravdano pitali kakvu im korist može donijeti ovo geopolitičko nadmetanje. Tamo se nalazi veliki broj tvornica izgrađenih za vrijeme Sovjetskog Saveza; industrija za proizvodnju teških strojeva i motora, čeličane, petrokemijska i druga industrija.
Mišljenje koje prevladava u tom dijelu Ukrajine je kako im je mjesto u Euroazijskoj uniji, a nikako u EU.

“Mjesto nam je uz Vladimira Putina i Rusiju, on nam je jedina šansa”, za The Guardian kaže Igor Yefromov i svjestan je da Ukrajini prijeti bankrot.
Donjecki bazen ili Donbas će nakon “strukturnih reformi” ostati spaljena zemlja
Nelegitimna vlada u Kijevu prihvaća sve prijedloge MMF-a, Washingtona i Bruxellesa i opravdanje traži u nedokazanim tvrdnjama “kako je Janukovič ukrao 70 milijardi dolara”. Ekonomisti kažu “kako bi ukrajinsko približavanje EU moglo imati pozitivne, ali i negativne posljedice”, ali se odmah vidi razmjer “pozitivnih” posljedica, jer bi Ukrajina u Europu mogla izvoziti mlijeko, jestivo ulje, sir, ali bi morala ugasiti tradicionalnu tešku industriju koja je sve svoje proizvode izvozila u Rusiju i ostale post-sovjetske zemlje poput Kazahstana.
Direktor čeličane u Donjecku kaže kako je zabrinut činjenicom da bi se granice između Rusije i Ukrajine mogle zatvoriti za njihove izvozne proizvode.

“To bi doista značilo propast. Tradicionalno 20-25% naših proizvoda ide u Rusiju. Pronaći alternativno tržište u okolnostima krize bi bilo jako teško”, rekao je Alexander Seliverstov za ukrajinsku novinsku agenciju UNIAN.

U vrijeme kada su britanski novinari obilazili industrijski razvijen Donjecki bazen proruski prosvjednici su se redovito okupljali na Lenjinovom trgu i njihov glavni zahtjev je bio federalizacija i veća autonomija za istok zemlje. Naravno da se zahtijevalo i napuštanje planova nove vlade o pripajanju Europskoj uniji.

“Europska unija ne želi Ukrajinu. Mi ne želimo EU. Potpisivanje sporazuma s Bruxellesom smatramo kapitulacijom. Samo prijateljski odnos s bratskom Rusijom i Bjelorusijom mogu Ukrajini donijeti boljitak. Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci su braća po tradiciji i vjeri i dijelimo zajedničku povijest”, kaže informatički inženjer Roman Protsenko.

“Iako neki tvrde kako se standard Ukrajinaca od propasti Sovjetskog Saveza poboljšao, činjenice govore drugačije. Svi koji su se protivili Maidanu ili bili pasivni tijekom prosvjeda, ipak misle kako je suradnja s Rusijom bolja opcija i da će samo tako izaći iz ovakvih uvjeta koje trpe već 23 godine”, piše The Guardian.

Južno od Donjecka je luka Mariupol gdje su smještene dvije najveće tvornice željeza koje su ranije izvozile proizvode u Bugarsku, Italiju i Tursku, ali sada kada je Krim postao dio Ruske Federacija suzio se plovni put koji povezuje Azovsko i Crno more, na rusku stranu je prešla gotovo cijela ukrajinska mornarica i postavlja se pitanje može li Mariupol uopće funkcionirati kao luka, a da bude okrenut isključivo zapadnim partnerima. Po svemu sudeći ne može i u slučaju da Ukrajina prekine sve veze s Rusijom, svi lučki radnici će ostati bez posla. Stanovnici Mariupola su postupili jednako kao ostali gradovi, zauzeli su gradsku vijećnicu , zahtijevaju federalizaciju zemlje i zadržavanje gospodarskih veza s Moskvom, u protivnom će luka i cijela ukrajinska industrijska baza biti proglašeni “nekonkurentnom gospodarskom granom”, što znači još tisuća otkaza.

Luka Mariupol okretanjem Zapadu neće imati više razloga za postojanje, što znači da će uslijediti još tisuće otkaza i gašenje tog sektora
Nakon toga dolazi šok za Ukrajince. 3. travnja se objavljuje nacrt sporazuma s Međunarodnim monetarnim fondom čija direktorica Christine Lagarde razbija svaku sumnju o katastrofalnoj ukrajinskoj budućnosti.

“Ukrajina nema pristup globalnim financijskim tržištima, a MMF ne daje novac besplatno. Zauzvrat možemo očekivati da će Ukrajina učiniti ono što za oporavak gospodarstva mora biti učinjeno. To je borba protiv korupcije, reforma javne uprave, utvrđivanje cijena energije, reforma fiskalnog sustava i provođenje strukturnih reformi”, najgore strahove je potvrdila direktorica MMF-a, Christine Lagarde, a ta magična riječ “strukturne reforme” znači privatizaciju državnog sektora, otkaze u javnom sektoru i zatvaranje svih onih tvornica kojima trebaju velika ulaganja da bi se postigli EU standardi.

Što je još tužnije, sve to nitko i ne skriva, osim što se svi pozivaju na “prava radnika da rade u uvjetima kakve zaslužuje radnik u Europi u XXI stoljeću”. Istina je da je ukrajinska industrija daleko od tih standarda, ali je isto tako istina da je to jedini izvor prihoda na istoku zemlje koji će sada imati čist okoliš, zatvorene tvornice i živjet će od milostinje pučkih kuhinja.

Nakon toga 05. travnja dolazi red na rejting agencije i Moody's obara ukrajinski rejting, na što “premijer” Yatsenyuk odgovara: “Mi smo vlada kamikaza i provesti ćemo sve reforme!“.

Sve navedeno je za narod istoka Ukrajine bilo previše i 6. travnja u Donjecku, Lugansku i ostalim gradovima Donjeckog bazena počinju prosvjedi koji imaju odlike klasne borbe i nemaju nikakvih dodirnih točaka s ruskim “povampirenim nacionalizmom”. Istina je da je oko 500 ljudi na prosvjedima tog dana tražilo pripojenje Rusiji, ali je stav ogromne većine, koja je tjednima ukazivala na sulude odluke parlamenta u Kijevu, za kojega se više ne zna predstavlja li ukrajinski narod ili MMF, EU, SAD i rejting agencije, kako Donjecka i druge istočne regije moraju imati visoki stupanj autonomije koja se mora odnositi i na upravljanje financijama i gospodarstvom, ali i mogućnost pridruživanja Carinskoj uniji s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom. (Podjeljeni industrijski centar regije – Prosvjedi na Lenjinovom trgu: Rusi u Donjecku traže referendum kao na Krimu, no javljaju se i znaci klasnog otpora, poziva se na opći štrajk)

Prosvjeddnici na istoku Ukrajine su zahtijevali referendum , autonomiju i pridruživanje Carinskoj uniji s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom
Istoga dana privremeni “predsjednik” Alexander Turchinov otkazuje svoj posjet Litvi gdje je sudjelovao u radu predstavnika 28 parlamenata Europske unije, vraća se u Kijev “kako bi pozorno pratio situaciju u regijama Donjeck i Lugansk”, prenosi Glas Rusije.

Turchynov hitno saziva sastanak predstavnika pravosuđa i agencija za provedbu zakona “kako bi dogovorio akcije protiv separatista u pobunjenim regijama”.

Dan poslije Vrhovna Rada, ne uzimajući u obzir zahtjeve prosvjednika s istoka zemlje, najavljuje usvajanje po hitnom postupku zakona o kaznenoj odgovornosti “za separatizam i druge zločine protiv države”, a takozvani “predsjednik” Turchinov najavljuje i “zabranu aktivnosti brojnih političkih stranaka i društvenih organizacija”.

Tada prosvjednici zauzimaju zgrade državne uprave i policijske postaje u Donjecku, proglašavaju Narodnu Republiku Donjeck, a kasnije njihov primjer slijede svi gradovi u tom nekada bogatom području Sovjetskog Saveza i Ukrajine, a kojeg nova “vlada” želi uništiti do temelja. Možda je sada nešto jasnija situacija oko “separatističkih težnji”, za koje je dokazano da nikada nisu postojale u tom dijelu Ukrajine, i “terorističkih aktivnosti proruskih militanata”, koji nisu išta drugo nego ljudi koji žele očuvati golu egzistenciju, pa makar njihova radna mjesta i nisu po svim “standardima Europske unije”, na što se Bruxelles u pravilu poziva uvijek kada želi ugasiti proizvodnju u nekoj zemlji. Što se tiče Rusije, bilo bi krajnje neprofesionalno prešutjeti da i Moskva u Ukrajini ima svoje geostrateške i geopolitičke interese, ali do sukoba nikada ne bi ni došlo da se taj isti Zapad pridržavao dogovora o neširenju NATO saveza na istok. Što se tiče proruskog sentimenta na istoku Ukrajine, on je prirodan jer su ljudi osjetili da je Rusija jedina zemlja od koje mogu tražiti potporu. Ukratko, istok Ukrajine je izgleda jedino žarište u Europi gdje su ljudi oružjem ustali protiv najsurovijih mjera neoliberalnog kapitalizma i sve priče o “secesionizmu” i “proruskom terorizmu” su klasična zamjena teza kako bi se prikrila pljačka i razaranje ukrajinske industrije, koja većinom radi za potrebe ruskog tržišta, a brojne tvornice i za potrebe ruske vojske. (Analiza nagle eskalacije na istoku Ukrajine: Koordinirana akcija zauzimanja Donjecka, Luganska i Harkova – strane su se posve okrenule, Kijev suočen s izborom rata ili propašću)

Nakon više tjedana upozorenja, zahtjeva, prosvjeda i nebrige takozvane “vlade” u Kijevu za želje i potrebe stanovništva istoka Ukrajine 07. travnja 2014. narod Donbasa proglašava “Narodnu Republiku Donjeck”:

U ovim trenucima traje vojna kampanja protiv radnika i stanovništva Donjecke regije koje je vlada “premijera” Arseniya Yatsenyuka, “predsjednika” parlamenta Alexandra Turchinova i odlukom nelegotimnog parlamenta proglasila “teroristima”, što su po njihovom dobrom običaju pozdravili naši europski “socijaldemokrati”. Informacije o razvoju situacije možete pratiti OVDJE.

Kratka povijest Donjecke regije koja demantira neistine o “neprofitabilnom i nekonkurentnom” rudarsko-metalurškom sektoru

Donjeck kao grad nastaje 1869., ali se naselje koje se nalazilo na istom mjestu zvalo Hughsofka. Za razliku od drugih većih gradova nastalih na prometnim sjecištima, Donjeck se razvija zbog velikih podzemnih nalazišta. Kako nastaju rudnici, oko njih se razvija grad i popratna metalurška industrija koja ga prati. U regiji su bogata nalazišta ugljena gdje se oko naselja Alexandrovka 1779. otvara i prvi rudnik. 1886. ruski inženjer A. Mevius ukazuje na nužnost iskapanja željezne rude blizu Kalmiusa, a nedaleko u selu Karabuka (danas grad Komsomolsk) su također nalazišta željezne rude, a u blizini u selu Elenovka, nalazišta vapna. Carska vlast se nije najbolje snašla s korištenjem pronađenih ruda i koncesije daje strancima, a jedan od njih je engleski metalurg John James Hughes, koji je vlasnik male tvornice nedaleko od Londona. Zemlju je dobio i dijelom kupio vrlo povoljno, potom s Komitetom ruskih ministara dogovara otvaranje društva za ugljen, željezo u Novorossiysku i željezničku kompaniju koja gradi Harkov-Azov.

1869. carska vlada revidira prethodno sklopljene ugovore i sama počinje voditi iskapanja ugljena i gradi metaluršku tvornicu, no vodi je i dalje John Hughes. On 1869. otvara prvu kovačnicu koja je ujedno i prva proizvodna linija tvornice. Usporedno s tim aktivnostima, za radnike u rudnicima i tvornici gradi se naselje Hughsofka. Pored iskapanja željezne rude i daljnje proizvodnje, grade se i potrebni strojevi, ali i vađenje ugljena. S izgradnjom željezničkih pruga (Konstantinovka-Hughsofka-Elenovka i Elenovka-Mariupol) konačno je omogućen i daljnji razvoj metalurške industrije i proizvodnje ugljena. Do 1899. na tom je području već devet rudnika ugljena i tvornice koje proizvode 16.38 milijuna kg željeza. Iste godine se gradi i tvornica koja se i danas zove Donjecka tvornica za izgradnju strojeva potrebnih za rudarski sektor.

Sve donedavno su rudarstvo i metalurgija bili itekako napredni i isplativi, a modernizacija je također sustavno provođena. Uporedo s gospodarskim napretkom i novim tvornicama stalno raste i populacija, tako da 1894. grad ima 5 494 stanovnika, a već 1897. – 29 000. Otvaraju se škole, vrtići, sve popratne institucije i 1917. je to već naselje sa 70 000 stanovnika.

Tadašnja Hughsofka dobiva status grada i biva preimenovana u Stalino. 1932. grad postaje glavnim gradom regije Donjeck. Industrija i dalje cvjeta i do 1941. je tu već 223 poduzeća pod državnom kontrolom, od kojih 5% čine tvornice željeza, a 11% kooperativna industrija.

Od 1941-1943. grad je pod okupacijom Nijemaca i kao i mnogi istočnoeuropski gradovi biva devastiran ratom. Potpuno je obnovljen tek 1961., a nakon što Hruščov dolazi na mjesto Staljina dobiva svoje današnje ime – Donjeck.

Danas je taj grad važno znanstveno i kulturno središte. Donjeck je i najgušće naseljena regija Ukrajine s 5,3 milijuna stanovnika na 26 540 četvornih kilometara. Na istoku graniči s ruskom regijom Rostov, a na jugu s Azovskim morem koje se spaja s Crnim morem i tako je regija povezana i vodenim putovima. Donjecka regija ima i bogatu ribarsku tradiciju i razvijen turizam. Sam grad Donjeck ima 1,2 milijuna stanovnika, a samo polovica građana su etnički Ukrajinci. Donjeck je i dokaz da je itekako moguća multikulturalnost, što je na početku mandata na “zaprepaštenje” europskih liberala negirala njemačka kancelarka Angela Merkel.

U Donjecku u miru žive Rusi, Grci, Tatari, Židovi i druge menjine. Donjecka regija čini 4,4 % teritorija Ukrajine, a populacija 10% ukupnog stanovništva te zemlje. Regija graniči s regijama Lugansk, Harkov, Dnjepropetrovsk i Zaporožje i s oblasti Rostov u Ruskoj Federaciji. Danas unutar administrativnih gradskih granica Donjeck ima preko 40 rudnika ugljena. Tvornice su proširene i modernizirane, tu je danas i kemijska industrija i proizvodnja kućanskih aparata i druge lake industrije, a u kontaktu je s poduzetnicima i vladama diljem Europe i svijeta.

Nekome je u interesu da sve to propadne, no to je scenarij koji je nama nažalost itekako dobro poznat. Zbog naroda Donjecka i ostalih istočnih ukrajinskih regija se treba nadati da će uspjeti u ovoj borbi protiv daleko snažnijeg neprijatelja, jer bi u konačnici to u Europi bilo prvi put da MMF, Europska komisija i SAD nisu ostvarili svoje planove.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close