Neoliberalizam kapitalizira i religiju i ljevicu

Odnose religije i ljevice moramo sagledati kao odnos između dva bitna društvena procesa, da ih moramo izvesti iz okoštalih predstava i da bi nam upravo to moglo poslužiti kao polazna tačka za izlazak iz političkog i ideološkog ćorsokaka u koji smo upali.

U petak je u  Mostaru održana javna tribina na temu “Religija i ljevica” u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i Fridrich-Ebert-Stiftung Bosne i Hercegovine. O ovoj temi su govorili: mr. sci. Amila Kahrović Posavljak, dr. sci. Esad Bajtal, prof. dr. Dino Abazović, prof. dr. Ivan Šarčević i  mr. Nerin Dizdar. 

Donosimo izlaganje mr.sci. Amila Kahrović-Posavljak u cijelosti.

prof. dr. Ivan Šarčević, prof. dr. Dino Abazović, mr. sci. Amila Kahrović Posavljak, Amer Bahtijar,  mr. Nerin Dizdar i  dr. sci. Esad Bajtal

Kada se govori o odnosu religije i ljevice u bh. javnom prostoru, a čini se da ni drugdje u Europi nema razlike, obično se operira stereotipnom predstavom o nužnoj suprostavljenosti ova dva fenomena. To nije istina jer postoje brojni pokreti u svijetu koji su i ljevičarski i religijski ali su gurnuti na marginu. No, svejedno, bitno je iznova promisliti odnos ljevice i religije jer bi to mogao biti prvi korak izlaska iz okoštalih predstava prije svega političke naravi na kojima je zasnovana Europa danas, a dakako i Bosna i Hercegovina. To bi, dalje, moglo doprinijeti novom promišljanju brojnih problema poslijeratnog bh. društva odnosno društva koje se voli zvati društvom u tranziciji gdje bi tranzicija zapravo bila eufemizam za bjesomučnu pljačku javnih dobara u kojoj više manje učestvuju svi: nacionalne stranke, vjerske zajednice koje homogeniziraju biračko tijelo, a i nominalno lijeve stranke su itekako učestvovale u cijelom procesu.

No, već kada spomenemo naziv teme ove tribine, “ljevica i religija” nalazimo se pred fundamentalnim problemom. Naziv tribine podrazumijeva da mi znamo šta je to ljevica i šta je to religija, danas. A činjenica je da ne znamo niti možemo znati sve dok poimamo ljevicu i religiju kao strogo date entitete i neprestano pokušavamo mišljenje prilagoditi onome što nam je nametnuto da ti entiteti jesu. Treba postaviti temeljno pitanje: kako misliti i ljevicu i religiju? Tek onda treba iznova zasnivati (ne zasnovati!) njihov odnos. Da li ih misliti kao strogo definirane entitete ili ih misliti prosto kao procese što je, recimo, jedan od osnovnih domašaja savremene misli? Već je Bernard Waldenfels promišljanje stranog u svojoj “Topografiji stranoga” utemeljio kao promišljanje procesa ostranjenja itd. To nije toliko bitno za naše promišljanje, osim što je bitno pokušati i religiju (koja se kod nas u startu nameće kao pluralitet) i ljevicu promisliti kao procese. Jer i jedno i drugo imaju svoje evolucije. Da pojednostavim, religija nije ista stvar sada i prije trideset godina. Niti je ljevica ista sada i prije trideset godina. Ako ih promislimo kao procese, onda ćemo i njihov odnos promišljati kao proces.

Postoji još jedan veoma bitan termin koji se vezuje za ovo promišljanje. To je termin sekularizma. Mi sada živimo, vjerujem da je profesor Abazović skrenuo pažnju na to u svojoj knjizi, u post-sekularnom društvu. I ne samo mi, to je globalan fenomen koji označava ponovni procvat religijskoga i njegov upliv u sve sfere društva i politike. A to nadalje znači da, i ovdje ne izričem nikakav vrijednosni stav nego pokušavam promisliti fenomen, u tom novom ključu trebamo promisliti procese religije, procese ljevice. Odmah ću ovdje biti kategorična i reći da proces kreiranja neke nove odnosne paradigme mora biti dvosmjeran. Institucionalna religija (i vjernici, dakako) moraju prestati razmišljati o ljudima koji se deklariraju kao ljevičari i o ljevici kao nečemu demonskom što služi zato da sve vjernike zatvori, protjera i da u potpunosti razori religiozno. Ovo korespondira s idejom da sekularizam nije, kako se to uobičajeno misli, strogi anti-religijski fenomen. S druge strane i ono što sebe smatra ljevicom mora biti malo inkluzivnije. Opet da se kolokvijalno izrazim, ljevica ne bi trebala obezvrjeđivati ljude koji se osjećaju religioznima. Nacionalne stranke se koriste religijom i njenim stereotipima o ljevičarima, odnosno o lijevoj ideji: o nekakvom mrskom komunizmu, koji je proganjao vjernike, koji je istrebljivao vjernike itd. Nažalost, imamo i obrnuto: i među ljevičarima imamo jako puno stereotipa o religioznim ljudima, da su to nekakvi – da se kolokvijalno izrazim – zatucani srednjevjekovni primitivci. To sve nekako opstaje evo već 20 godina u našem javnom prostoru. Sve u svemu, mislim da se moramo odmaći od stigmatizacija.

mr. sci. Amila Kahrović Posavljak

Zanimljivo je i promisliti kakav je to proces ljevica danas? Paradigmatski primjer za to bi mogla biti Grčka. U odnosu Europe prema Aleksisu Tsiprasu i Yanisu Varoufakisu se vidi fundamentalno raslojavanje ljevice. Tsipras je za Europu prihvatljiv (postao onog trena) kada je prihvatio sve zahtjeve neoliberalnih kapitalističkih centara moći. Drugim riječima, Aleksis Tsipras je prihvatljiv jer se njegovo lijevo djelovanje svodi na ponavljanje ljevičarskih fraza o pravdi, klasnoj borbi, radničkoj klasi itd. To su dakako ključni uzusi ljevice, ali je problem što su oni samo deklarativni i u Tsiprasovom slučaju nisu bili prijetnja tržištu kapitala već su ostali na nivou fraza. Za razliku od toga, Yanis Varoufakis je u svakom smislu neprihvatljiv jer je svoju ljevicu učinio tržišno aktuelnom. Šta nam ovo govori? Ljevica u Europi je prihvatljiva dok je paradna i parolna. Onog trenutka kada zaprijeti tržištu, bankarskom sistemu te fundamentalnim uzusima neoliberalnog kapitalizma i monetarnog sistema ona biva proglašena ekstremističkom i istjerana sa scene. Može se reći da neoliberalna Europa (termin koji je devalviran u javnom prostoru, ali je još uvijek politički djelatan) podržava postojanje ljevice koja je svedena na parole i to iz prostog razloga što takva ljevica stvara privid alternative, privid da se ima izbora. A koliko izbora zbilja ima, vidi se na primjeru Grčke. Međutim, ako bi se ukinuo ovaj privid izbora skinula bi se maska s lica Europe koja je potonula u teror kapitalizma. Konsekventno bismo mogli reći da su europski kapitalistički centri moći preuzeli sve. I oni produciraju ili kapitaliziraju razne pokrete (poput ljevice, ekoloških pokreta i pokreta za razne grupe ljudskih prava) kako bi stvorili privid alternative. Suština cijele priče je da istinska alternativa umire onda kada poredak proizvede i tobožnji bunt protiv sebe.

U biti, nema homogenih i strogo zadatih pojmova. Pitanje je zapravo da li post-sekularni i neoliberalni svijet u kojem živimo (a i vezu ove dvije odrednice bi valjalo temeljito promisliti, kao i otkriti ima li tu i koliko kontingencije) itekako dobro zna kapitalizirati i ljevicu i religiju. Na sličan način na koji reducira ljevicu na nominalni bunt koji s tržištem nema nikakve veze, neoliberalizam reducira i religiju na onaj sistem značenja koji će reproducirati sistem vrijednosti dovoljan da opravda sva politička i kretanja kapitala. Zapravo, ovdje se radi o ratu interpretacija. Jer postoji veliki broj pokreta u svijetu, to treba ponoviti, koji su religijski i ljevičarski u isto vrijeme. Kada bi se religije recimo emancipirale od narativa o odabranosti svoga puka ka narativima o socijalnoj jednakosti (koja bi se zbilja i provodila i koja bi bila korektiv nacionalnim centrima moći) onda bi to recimo bio prvi korak ka nekoj vrsti redefiniranja odnosa. Zapravo u ovoj bi se tački ljevica i religija mogli sresti. Kako bi se to spriječilo, nacionalističke snage drže religijske zajednice u šaci i rješavanje socijalnih pitanja svode na dijeljenje humanitarne pomoći. Kada bi pokušala da suštinski rješava socijalne probleme i sve ono što ih uzrokuje, religija bi se brzo srela s ljevicom. Uostalom kako neoliberalni kapitalizam sa bh. društvom, koje je još u tranizciji ka potpunom potčinjavanju tom sistemu, koristi religiju najbolje će potvrditi brojni propovjednici poslušnosti i banalnosti, neka vrsta naše inačice američkih teleevanđelista. Jednako kao i deklarativni ljevičari kojima su puna usta lijevih parola a koji ni mrtvi ne bi dozvolili da ljevica kod nas postane djelatna na razini političke ekonomije jer bi naprosto izgubili sve privilegije koje im je dao kapitalistički sistem.

Kada govorimo o približavanju religije ljevici, bitno je uočiti dva temeljna propusta koja se događaju. Prvi je priča o tome kako moramo biti tolerantni jedni prema drugima. To je veoma opasna manipulacija, kao što je inače priča o toleranciji iznimno opasna. Zašto? Kolokvijalnim rječnikom rečeno, tolerancija (lat. tolerare znači snositi) podrazumijeva da je onaj drugi određen nekom vrstom negativiteta ali smo mi spremni da ga podnosimo. Nejednakost je već upisana u pojam. Drugi veoma bitan propust se vidi kada se ukazuje na to kako desničari nedostatno tumače vjerske knjige. Pri tome se često ističe kako bismo, ako dođemo do konačnog tumačenja knjige, vidjeli da stvari ne stoje tako. No, nije li i sama ideja konačnog tumačenja knjige ideološki čin koji podrazumijeva cilj na koji se treba stići i naravno vodiča na putu ka tom cilju? O ovome bi bilo nužno iznova promisliti. Bitno je napomenuti da bi ponovno definiranje odnosa religije i ljevice značilo i ponovno defniranje odnosa religije i nacionalizma iz prostog razloga što je i nacionalizam (to uveliko korespondira onome što smo već rekli o odnosu religije i kapitalizma) religiju učinio svojim pomoćnim sredstvom. Posebno u BiH, religijsko i nacionalno odnosno etničko bi se morali moći odvojiti jedno od drugog.

Kada govorimo o odnosu ljevice i desnice odnosno neoliberalne Europe koja ni ne skriva svoja desna skretanja i kada govorimo o tome kako se ljevica dok je deklarativna i ne-tržišna nameće kao suport desničarskim i idealističkim pokretima, možemo prizvati roman “Pokoravanje” Mišela Ulebeka. Ovaj je roman, inače, izazvao puno kontroverzi te je označen islamofobnim ponajviše zbog ksenofobnih ispada autora. No, ovdje nam to nije tema. Roman je zapravo vrlo zanimljiv. Pripovjedač u jednom trenutku insistira na tome da se u Europi događa “surovi raspad opozicije lijevi-centar desni centar”. Naracija romana prati proces jačanja Muslimanskog bratstva u Francuskoj i proces njihovog dolaska na vlast. Ulebek je postavio roman tako da procesi koji se događaju u njegovoj zamišljenoj Europi budućnosti de facto znače smrt sekularizma jer se svi državni zakoni počinju ravnati religijskim uzusima, priča ide tako daleko da se i budžeti restrukturiraju prema tome. Ovo naravno pogađa i univerzitete. Da sada ne dužim, roman završava tako što glavni lik, inače univerzitetski profesor, prelazi na islam. No, to njegovo prelaženje na islam je poslovično. To je jedan obred koji nema veze sa stvarnim osjećanjima glavnog lika prema Bogu. To je prosto politički čin (tako je i opisan) prelaska iz jedne ideološke matrice u drugu. Mnogi su profesori na Univerzitetu Sorbona na taj način prešli na islam. Kraj romana stoga ima veoma znakovit smisao. Kraj sekularizma je ustvari i kraj istinske vjere, ostaje samo religija kao ljuštura i prvorazredna politička činjenica.

Za kraj ću ponoviti da odnose religije i ljevice moramo sagledati kao odnos između dva bitna društvena procesa, da ih moramo izvesti iz okoštalih predstava i da bi nam upravo to moglo poslužiti kao polazna tačka za izlazak iz političkog i ideološkog ćorsokaka u koji smo upali.

Dino Abazović: U žiži mora biti socijalna pravda, a ne etnonacionalna

Tacno.net