U ponedjeljak sam navečer, 24.12., vrijeme između akšama i jacije proveo sjedeći “sam” u džamiji, a inače sam to vrijeme gotovo uvijek u džamiji, no, tu sam noć iza jacije imao predavanje u Studentskom domu Nedžarići pa sam se malo i spremao za predavanje i susret sa studentima i razgovor s njima. A studenti su onaj dio akademske populacije koji je spreman postavljati raznorazna pitanja, ona pitanja koja drugi mudro prešute ili još mudrije izbjegnu. No, volim razgovor sa studentima, upravo zbog toga, zbog te hrabrosti, zbog te iskrenosti, zbog te znatiželje, pomalo i mladalačke naivnosti, u koju sam i sam vrlo često upadao.

No, tu sam noć (potenciram na noć i na datum da se obrati pažnja – 24.12., Badnja noć), sjedeći u džamiji, svjedočio izvjesnu samo-obmanu i samo-nametnutu auto-agresiju, nešto što sami sebi, bez ikakve potrebe, vrlo često, i bez ikakve nužde namećemo. Naravno, kako je noć odmicala samo-obmana i auto-agresija bila je jača i veća. A o čemu se radi?!

Naime, tu sam noć spremajući se za predavanje, na trenutak otvorio svoj Facebook profil i “prošetao” zajedničkim prostorom – zidom (kojeg dijelim sa svojim zajedničkim FB prijateljima) i vidio na desetine uvezanih Božićnih čestitki, gotovo jedna za drugom su išle. Sve su bile tipa: “Svim mojim katoličkim prijateljima želim čestit Božić, da ga provedu u ozračju ovom/onom itd.”, a neki su se bukvalno i unosili sa svojim čestitanjem u dubinu vjerske konotacije.

Tako je to stršilo, u oči upadalo, da sam na trenutak pomislio da sam ušao i zalutao u nečiji tuđi profil i među neke druge i tuđe prijatelje. I izrekao sam onda žešću osudu, da sam onda i ja svima njima koji čestitaju Božić – čestitao Božić! Priznajem, bilo je malo prežestoko, no, kontekst je bitan, također, pojasnit ću i dodatno.

Uopćena čestitka tipa “Svim mojim katoličkim prijateljima…” sama po sebi je nepotrebna i ničim izazvana, dakle, suvišna. Drugo je konkretna čestitka konkretnom čovjeku, prijatelju, poznaniku, s imenom i prezimenom, čestitka koja je primjerena jednom muslimanu. A šta mislite je li primjereno jednom muslimanu čestitati Božić riječima i u smislu rođenja Isusa sina, neuzubillah, ili se unositi u vjersku konotaciju?! No, problem je (za nas muslimane) i u samom pojmu Božić, kao imenu i terminu, šta je to u našem jeziku: deminutiv od Bog, tako da to ispada “mali bog” i rođenje istog, neuzubillah, a što muslimani nikako i ni u čemu ne prihvataju niti podržavaju.

Da budem konačno jasan: nisam za potpuno isključiv stav, potpune isključivosti nisu dobre, ali jesam osudio samo-nametnutu i ničim izazvanu auto-agresiju, jesam osudio i ničim izazvano talambasanje i tamburanje po internetu u tom smislu.

Vrlo dobro znam šta je rekao fetva-i emin dr. Ljevaković po tom pitanju i šta je rekao šejh dr. Jusuf El-Karadawi, oni daju fetve za široke mase i znaju kako se to radi, naravno, ja poštujem njihovo mišljenje, prihvatam ga i slijedim. Ali, u onom domenu gdje sam odgovoran i pozvan za svoj džemat, tu ulažem i dodatni napor da pojasnim detalje i da se unesem u njih. A to je ono što ovim putem i radim. I moje čitavo pisanje može se shvatiti u tom kontekstu.

A moje je konačno mišljenje da mogu čestitati i trebaju čestitati kršćanske praznike muslimani koji su u kategoriji “darurata”, oni koji posjeduju razloge nužde i potrebe, oni koji su s kršćanima povezani rodbinski, poslovno, ekonomski, radno, komšijski, prijateljski, izravno i egzistencijalno, oni koji to rade zbog političkih razloga itd. Oni će to uraditi na način kako je dostojno jednom muslimanu, dakle, bez ikakvih vjerskih konotacija, poštujući ljudsku i civilizacijsku pristojnost.

P.S. Prvi: ima jedan moj prijatelj, poštujući prije svega princip o kojem govorimo, s jedne strane, a, s druge strane, naravno, izbjegavajući žrtvenu ulogu koju mu posvećuje konzumerizam i određuje/nameće potrošačko društvo, jer ako čovjek ne troši i ne kupuje, on onda, dakle, nije, ne želi uopće ni da kupuje kad su ta napadna i agresivna novogodišnja sniženja. On ne želi ni da postoji tih dana u tom smislu, jer tih dana po njegovom mišljenju postoje samo žrtve, koje troše i troše i koje, dakle, možebitno jesu. Ali, opet, kažem mu, to je posebna vrsta borbe i asketizma koju mi obični smrtnici teško možemo postići, barem u ovakvom društvu i ovom poretku.

P.S. Drugi: opće je poznato da je postojala razlika u načinu i organizaciji života između muslimana i nemuslimana; osobito je, linijom jasnog i pretpostavljenog rezona, ta razlika bila primjetna gdje su se te vjere i kulture prostorno doticale. Bosna je tome najbolji primjer. Tako je, u sferi materijalne kulture, postojala razlika u gradnji kuća, u uređenju vrtova i avlija itd., to je bilo tako (vidljivo) sve dok nas globalizacija nije gotovo potpuno satrla i poravnjala. Muslimanske su kuće bile na četiri vode, barem je prije tako bilo, a danas je to poprilično slično. U avlijama, ispred muslimanskih kuća, raslo je mirišljivo i ukrasno bilje, prelijepo raznorazno i raznobojno cvijeće i, u pravilu, bjelogorično drveće, nikad u muslimanskim avlijama nisu sađena niti su rasla crnogorična drveća. U muslimanskim avlijama nikada se nisu sadile niti su rasle jelke, upravo zbog toga što je jelka u kući i oko kuće predstavljala vjerski simbol, zato muslimani nisu sadili jele i jelike u svojim avlijama ispred svojih kuća upravo zbog toga da one ne bi ušle i u kuće i postale vjerski simbol. No, pitanje je onda: otkud danas u muslimanskim kućama okićene jelke?

U muslimanskim kućama božićno-novogodišnje jelke nisu izrasle preko noći, to je proces koji je trajao godinama. Prvo je ušao božićno-novogodišnji paketić, Djed mraz ga je donio, kao sjeme, kao šišariku, pa je onda počela nicati jelka, koja je rasla i rasla, zalijevana, dotjerivana i kićena godinama, pa je tako danas izrasla do plafona, hoće ploču probiti! Dakako, probit će i ploču, probit će i krov, a onda će musliman ostati bez krova nad svojom glavom.

Tako to ide.

I nema tog Ebu Taliba koji će mu tada zaštitu i krov nad glavom pružiti!

Muhamed Velić

Da bi javnost shvatila tko je autor prethodnog tekst, donosimo još jedan tekst:

Opasnosti Reisovog Vasića

Piše: Kenan Efendić, 

Muhamed Velić, imam jedne sarajevske džamije, uposlenik Islamske zajednice, kao osoba, građanin ove države sa jedinstvenim matičnim brojem, apsolutno je bezvrijedan, polupismen i neduhovit desničar, ništa manje opasan od Rajka Vasića, pa je razumljiv otpor jednog dijela javnosti prema njegovom medijskom (samo)forsiranju.

Međutim, Muhamed Velić, kao kolumnista zvanične stranice Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Rijaset.ba, zaslužuje, nažalost, pažnju i svaku njegovu sintaksički problematičnu rečenicu neophodno je čitati ozbiljno upravo zbog mjesta na kojem Velić objavljuje svoje huškačke glupopise.

Iako je pri dnu stranice Rijaset.ba naznačeno da stavovi autora kolumni i tekstova nisu stavovi Rijaseta Islamske zajednice, odnosno – da pojednostavimo – stavovi reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, jasno je da se Veliću smišljeno daje prostor, upravo zbog sadržaja njegovih tekstova. Ni stavovi Rajka Vasića, izvršnog sekretara i portparola SNSD-a, izneseni na njegovom blogu nisu zvanični stavovi Milorada Dodika, ali je Rajko Vasić uposlen da, između ostalog, na blogu širi rasizam, fašizam i nacionalizam.

U svojoj posljednjoj kolumni, u jeku od strane Rijaseta potaknute kakofonije oko ukidanja vjeronauke (pri čemu se namjerno laže), Velić je potegao sablju fetve. Učinio je to, na što podsjeća i sam, još i ranije, ali se niko od zvaničnika Islamske zajednice nije oglasio, demantirao, pojasnio ili potvrdio šta znači Velićeva stupidno opasna sintagma „institucionalno zapamtiti“ (što se odnosi na izmišljene islamofobe). Danas je Reisov Vasić svoju tezu elaborirao: Islamska zajednica će se fetvom obračunavati sa islamofobima!

Na koji način će se IZ ‘obračunavati’ fetvom s islamofobima? Budući je fetva pravna kategorija, s ograničenim rokom trajanja i ograničenim prostorom na kojem djeluje, tako bi se i u ovom slučaju ‘obračuna’ s islamofobima uveo princip pedesetogodišnje ili stogodišnje fetve. A to bi eksplicitno značilo da se određena imena ovdašnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi…, piše Velić.

Za razliku od Ajatollaha Homeinija koji je protiv Salmana Rushdieja izdao smrtnu fetvu,Velić je milosrdan pa predlaže 50-godišnje i 100-godišnje fetve, što bi se moglo prevesti u kazne dugotrajnog linča i stigmatizacije neistomišljenika.

Recimo, ako bi Emir Suljagić (a to je više nego zaslužio) bio obuhvaćen stogodišnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumačiti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet Emir Suljagić (a pretpostavimo da je u nekom budućem vremenu tobe došao i hadž obavio, a svi oni, prije ili kasnije, dođu tobe, kad im iz guzice dođe u glavu) i doći će mu  djeca ili unučad da prijave dženazu. Čovjek koji radi na dženazama (bilo koji čovjek u bilo kojem medžlisu) ukucat će u svoj kompjuter ime Emir Suljagić i po automatizmu će se na ekranu pojaviti oznaka koja upućuje na fetvu u kojoj jasno piše da se tom čovjeku zbog ranije nanešenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne može klanjati dženaza. Fetva ima još 49 godina do isteka. Onda će se djeca ili unučad pitati šta je to njihov otac ili dedo u životu tako sramno i toliko nečasno uradio. A lista takvih bila bi pozamašna, nastavlja Velić.

Na prvo čitanje javlja se mučnina uzrokovana komesarsko-himmlerovskom predanošću i morbidnošću u izvršavanju postavljenih i zacrtanih zadataka. Poslije se javlja dilema, planirana i ciljana: Je li ovo mogući stav Islamske zajednice i Vijeća za fetve ili i dalje puštaju svog Vasića da sije mržnju i od građana svoje zemlje pravi mete za svaki vid odstrjela?

Najlakše je ponadati se da je Velić tek vasić-početnik i da njegove opasne ludosti ne utječu na pravosnažne odluke institucija Islamske zajednice. Međutim, u čemu je razlika između Reisove prijetnje nekakvim sarajevskim ljetom i Velićevih prijetnji stogodišnjim stigma-fetvama? Je li Reis govori ono što Velić misli, ili Velić piše ono što Reis misli?

Postoje li u strukturama Islamske zajednice i u obrazovnim institucijama pod njenom nadležnošću ljudi koji će se, ako ni zbog čega drugog onda barem zbog sramote, javno odreći Velićevog vitlanja fetvama? Ima na Fakultetu islamskih nauka vrsnih pravnika, koji odlično poznaju i islamsko i svjetovno pravo… Rade tamo i akademci evropskog kalibra, poliglote, romansijeri… neki od najobrazovanijih intelektualaca u Bosni i Hercegovini.

Hoće li dopustiti da se bosansku muslimansku inteligenciju, ulemu, u široj javnosti percipira putem polupismenih lajavaca, kakvim je Velić? Hoće li dopustiti da im vrhovni poglavar drži govore gazimestanskog tona i retorike? Hoće li dopustiti Mustafi Ceriću da prije svog konačnog pada Islamsku zajednicu svede politički kartel bogataša i njihovih opasnih lajavaca? Hoće li prepustiti vodstvo Islamske zajednice antiulemi velićevske provenijencije, pa će onda stigma-fetve postati stvarnost?

Banalna ali neugodna pitanja. Mnogo neugodnija od šutnje, koja se čak i prema islamskom učenju, u kontekstu tradicije poslanika Muhammeda, tretira kao – odobravanje.

Vezano: Kenan Efendić – Vjeronauka na tržištu rada

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: [email protected]