Muamer ALETA: Zaštita domaćeg po cijenu nesuglasica sa EU

Kako bh. privredu iz sadašnjeg izrazito nepovoljnog položaja dovesti do, barem donekle, povoljnog položaja? Prijedlozi za to se manje-više vrte u medijima i uvijek su isti, ili barem slični.

Pod broj jedan, treba ići na smanjenje stopa doprinosa koje su sada blizu 70 posto i spustiti ih barem na nekih 50 posto, da bi bilo manje opterećenje u proizvodnji. S druge strane, trebalo bi se omogućiti privredi da dobije jeftinija sredstava, jer sada su sredstva preskupa kada je u pitanju proizvodnja, kamata se kreće oko šest, sedam posto pa i više. Tu bi moralo malo više novca da se obezbijedi putem Razvojne banke. Treće, što bi trebalo uraditi, kada su u pitanju strani tržni lanci, jeste da oni daju veći prostor na policama našim proizvodima,  zaista nam tu fali prostora, jer obično svi forsiraju svoje proizvode, a mi im olako puštamo tržište i kontrolu na našem tržištu. Kada je u pitanju uvoz – Bosna i Hercegovina je otvorena za sve, ali priča je obrnuta kada je izvoz u pitanju, BiH je zatvorena u pogledu izvoza u druge zemlje.

Svaka zemlja štiti svoju proizvodnju. Evo uzmite za primjer mliječnu industriju, tu nema zakona na državnom nivou, ili vinsku industriju, gdje također nema zakona na državnom nivou da možete dobiti određene saglasnosti da vaše proizvode možete certificirati. Znači, nije do nas privrednika, niz stvari moramo popraviti da proizvodnju održimo, da otvaramo nova radna mjesta i to širimo. Treba da podržimo minimum ovih zahtjeva, koji se otprilike tiču svih proizvođača.

Dobro bi bilo da pokušamo povećati izvoz što je moguće više, jer Bosna i Hercegovina je malo tržište i svi znamo koliko je podijeljena, imamo Republiku Srpsku, Federaciju BiH, kantone, pa imamo hrvatsku i bošnjačku komponentu. U čitavoj Bosni po zadnjem popisu 3,7 miliona stanovnika i to je zaista malo tržište za jednu ozbiljnu proizvodnju. Ako se ne bude nešto u budućnost uradilo, sigurno je da ćemo doći u još težu situaciju. Vidimo i sami da su budžeti prazni, a i dalje će biti, jer sve će biti manji prihod umjesto da bude veći, ako se ne napravi jedan ozbiljniji ambijent.

Ono što je najveći problem je da je na svaki zahtjev u ozbiljnim institucijama vlasti prvi odgovor da nešto ne može. Mi to moramo promijeniti u može.

Bez proizvodnje, bez novostvorenih vrijednosti, ne može se živjeti, ne može se živjeti samo od turizma, usluga i sličnih djelatnosti. Kada prođete kroz Sarajevo sve kafane su pune, a proizvodnja je zatvorena, imamo svakodnevno štrajkove, vidite šta se dešava u Tuzlanskom kantonu. To se mora riješiti drugačijim pristupom, moramo pogledati realnu sliku. Mislim da to možemo riješiti i da to nije do nas privrednika, nego do politike koja pravi ambijent u kojem mi radimo i poslujemo.

Zakon o radu treba izmijeniti jer je nepovoljan za privrednike. Neke parafiskalne namete – naknade za šume, turističke zajednice itd, trebalo bi ukinuti. Određene takse koje se plaćaju treba pokušati smanjiti ili dijelom revidirati. Proizvodnji zaista treba prići na drugačiji način od uslužnih djelatnosti u pogledu nameta, te je stimulirati.

Repromaterijali se nabavljaju avansno, dok naplatite robu koju ste izvezli, to traje dosta dugo. Zato bi trebalo da Razvojna banka po izvozu plaća robu privrednicima kako bismo mogli nabaviti repromaterijal, a da naplaćuje od naših kupaca. Time bi se stimulisao izvoz.

E, sad, da li se može ići u zaštitu domaće proizvodnje ili ne može, to je pitanje odnosa sa Evropskom unijom i pravila  EU. Međutim, smatram da se po cijenu ulaska u određene nesuglasice sa EU treba zaštititi domaća proizvodnja, jer je uvoz ogroman, a naša roba nema gdje da se plasira.
Mi, privrednici, borimo se i dokazujemo da znamo raditi. Moja firma radi od Daytona pa naovamo, nosimo se sa svim problemima i ambijentom u kojem živimo. Mi sigurno možemo ići naprijed, nama ne treba nikakva posebna pomoć, ne trebaju nam neka nepovratna sredstva ili bilo šta slično, ali treba nam poticaj, izazov, treba neke druge stvari uraditi da bismo mi to iznijeli. Mi sigurno to možemo – ima dovoljno znanja, želje i volje, a što je najvažnije ima i realnosti, mi to zaista možemo raditi, ali nam treba mala pomoć, da nas ljudi razumiju i da nam pomognu tamo gdje možemo ili bar da nam ne koče određene projekte i investicije.