Lagarde: Zašto je 2015. ključna godina za privredu

Piše: Christine Lagarde, čelnica MMF-a

Na početku 2015. godine, kreatori politika širom svijeta suočavaju se sa tri osnovna izbora: da teže ekonomskom rastu ili prihvate stagnaciju; da rade na poboljšanju stabilnosti ili podlegnu riziku krhkosti; i da sarađuju ili idu sami. Ulozi ne mogu biti veći; 2015. obećava da će biti uspij-ili-propadni godina za globalnu zajednicu. Za početak rast i radna mjesta su potrebni za podršku napretku i socijalnoj koheziji u osvit Velike recesije koja je počela 2008.
Šest godina nakon izbijanja finansijske krize, oporavak je i dalje slab i neujednačen. Globalni rast projektovan je na samo 3,3% u 2014. i 3,8% u 2015. Neke važne ekonomije i dalje se bore sa deflacijom. Više od 200 miliona ljudi je nezaposleno. Globalna ekonomija riskira zapinjanje u “novi osrednji” – produženi period sporog rasta i otvaranja novih radnih mjesta.

Oslobađanje od stagnacije

Da bi se oslobodili od stagnacije, treba nam obnovljena politika zamaha. Ako se budu provodile mjere koje su dogovorili lideri okupljeni na G-20 u novembru, svjetski BDP porašće za više od 2% do 2018. godine – što je ekvivalent dodatnih dva triliona dolara u globalnim prihodima. Osim toga, do 2025. godine, ako je za pohvalu – još ne preambiciozno – cilj je zatvaranje gender jaza za 25%, 100 miliona žena moći će imati radna mjesta koja nisu imale ranije. Globalni lideri zatražili su od Međunarodnog monetarnog fonda da prati realizaciju ovih strategija rasta. Mi ćemo to učiniti, od zemlje do zemlje, od reforme do reforme.

Osim strukturne reforme, gradnja novog zamaha će zahtijevati povlačenje svih mogućih poluga koje podržavaju globalnu potražnju. Akomodativna monetarna politika će ostati od suštinskog značaja dokle god rast ostane anemičan – iako moramo obratiti pažnju na potencijalna prelijevanja. Fiskalna politika treba biti usmjerena na promociju rasta i stvaranje novih radnih mjesta uz održavanje srednjoročnog kredibiliteta. I na tržištu rada treba nastaviti naglašavati obuku, pristupačnu brigu o djeci, a na radnom mjestu fleksibilnost.

Razmišljajući o drugom izboru, između stabilnosti i krhkosti, moramo uzeti u obzir kako možemo napraviti naš sve povezaniji svijet sigurnijim mjestom. Finansijska integracija je porasla deset puta od Drugog svjetskog rata. Nacionalne ekonomije su toliko međusobno povezane da promjene sentimenta na tržištu imaju tendenciju kaskadnog djelovanja globalno. Stoga je važno da smo završili reformu finansijskog sektora.

Da bismo bili sigurni, postoji napredak , pogotovo u bankarskoj regulativi i spašavanju previše-velikih-da-propadnu finansijskih institucija. Ali zemlje sada moraju provesti reforme i poboljšati kvalitet nadzora. Trebaju nam i bolja pravila za bankarstvo u sjeni, stroži nadzor banaka u sjeni, i poboljšana zaštita i transparentnost na tržištu derivata . Napredak na zatvaranju rupe podataka u finansijskom sektoru je hitno potreban, kao i, to da regulatori mogu pravilno procijeniti rizike za finansijsku stabilnost.

Promjena kulture u finansijskom sektoru

Najvažnije, kulturu finansijskog sektora treba promijeniti. Glavna svrha finansija je pružanje usluga drugim dijelovima ekonomije, koji to ne mogu učiniti ako ne uživaju povjerenje onih koji zavise od tih usluga – to jest, od svih nas. Vraćanje povjerenja stoga treba početi s bespoštednim naporom da se promoviše i sprovodi etičko ponašanje u cijeloj industriji.

Treći izbor, bilo da sarađujemo ili idemo sami, je najkritičniji. Ekonomija nije otok; zaista, globalna ekonomija je integriranija nego ikada ranije. Razmislite o ovome: prije pedeset godina, tržišta ekonomija u nastajanju i razvoju činila su oko četvrtinu svjetskog BDP-a. Danas, oni stvaraju pola globalnog prihoda, a njihov udio će nastaviti rasti.

Ali suverene države više nisu jedini akteri na sceni. Nastala je globalna mreža novih aktera, uključujući i nevladine organizacije i građanske aktiviste – često osnažene društvenim medijima. Ova nova realnost zahtijeva novi odgovor. Mi ćemo morati ažurirati, prilagoditi, i produbiti naše metode rada zajedno.

To se može postići izgradnjom efikasnih institucija saradnje koje već postoje. Institucije poput MMF-a trebalo bi biti još reprezentativnije u svjetlu dinamičkih smjena koje se odvijaju u globalnoj ekonomiji. Nove mreže utjecaja treba zagrliti i dobiti prostor u arhitekturi globalnog upravljanja dvadeset prvog stoljeća. To je ono što sam nazvala “novi multilateralizam.” Mislim da je to jedini način da se odgovori na izazove s kojima se globalna zajednica suočava.

Teška 2014. godina

2014. godine bila je teška. Oporavak je bio spor, pojavio se niz opasnih geopolitičkih rizika,a svijet je suočen sa razornim izbijanjem Ebole. Ova godine može biti još teža, ali to može biti dobra – istinska multilateralna godina.

Novi zamah u globalnoj trgovini može pomoći otključavanju ulaganja širom svijeta, a ja se nadam novim održivim ciljevima razvoja (koji će slijediti Milenijske razvojne ciljeve u 2015. godini), te o izgledima za sveobuhvatan sporazum o klimatskim promjenama na kraju ove godine,

U tom kontekstu, usvajanje reformi MMF-a od Kongresa Sjedinjenih Američkih Država će poslati zakašnjeli signal za brz rast ekonomija u razvoju da će svijet računanjem na njihove glasove i njihove resurse naći globalna rješenja za globalne probleme.

Rast, trgovine, razvoj i klimatske promjene: 2015 će biti sastanak važnih multilateralnih inicijativa. Ne možemo si priuštiti da ih ne vidimo. Napravimo pravi izbor.

(Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Project Syndicate. Objavljivanje ne znači odobravanje stavova od Svjetskog ekonomskog foruma).