Ladislav Babić: Ustavni sud odlučio: „U“ više nije kontroverzno slovo

Hrvatska vlada je većinom zaigrana skupina starijih maloumnika. Naročito se voli igrati žmurke sa referendumima – na neke žmuri, a druge pušta ići svojim tijekom. Narod se pritom tretira kao publika kojoj je dozvoljeno uživati u njihovim igrarijama, ali ne i reagirati poput prosječnog hrvatskog navijača oboružanog prikladnim rekvizitima. Da nezadovoljan prekine utakmicu, i razjuri igrače tamo gdje po moralu i sposobnostima spadaju. Primjerice, uopće ih ne zanima referendum o „monetizaciji“ autocesta, za pokretanje kojega se izjasnilo dovoljno građana, već i nadalje uporno skupljaju ponude za koncesije – bez obzira na moguće javno očitovanje naroda. Ne zapadne li ga čuvena vladina odluka, na zakonu „puj pike, ne vrijedi!“temeljena. Istovremeno, pred Ustavnim sudom nalazio se težak problem: od koje populacije se ima smatrati 10% prikupljenih potpisa dostatnih za raspisivanje referenduma? Željka Markić i njena udruga „U ime obitelji“prikupili su 386.649 potpisa, što oni smatraju dovoljnim za pokretanje „referenduma o ustavnim promjenama“(čiji se najvažniji dio odnosi na preferencijalno biranje saborskih zastupnika i snižavanje praga za ulazak u parlament), dok im osporavatelji to pobijaju. Kako je, po najnovijem popisu stanovništva, s prebivalištem u RH bilo oko 3.5 milijuna punoljetnih građana, a do danas se taj broj i smanjio (bježe ljudi iz Jug……., hoću reči – Hrvatske!?), čini se jasnim kako je prikupljeno dovoljno potpisa za pokretanje referenduma.

U trenutku pisanja članka stiže vijest, da je Ustavni sud upravo srušio referendum, idući na ruke hrvatskim elitama. Osnovna premisa temeljem koje je donesena odluka, vjerojatno je „činjenica“ da registriranih hrvatskih državljana sa biračkim pravom ima oko 4.05 milijuna, te stoga broj prikupljenih potpisa nije dostatan (Ustavni sud u trenutku pisanja teksta nije podastro razloge svoje odluke). Navodno je, kako se kaže na službenim stranicama vlade RH, u tekstu s genijalnim podnaslovom „Umrle osobe više neće moći glasovati“: „Registrom birača riješen …dugogodišnji problem – činjenica da smo imali puno više birača nego stanovnika“. To je popraćeno podatkom, da je u popisu birača za članove Evropskog parlamenta iz Hrvatske, registrirano na dan 16. maja 2014. ukupno 3.758.851 birača s prebivalištem u zemlji. Hrvatska vlada se međutim, kao i sve ranije, pravila bedasta – što joj nije nimalo teško – pak je uputila predmet o pokretanju spomenutog referenduma Ustavnom sudu popunjenom stranačkim eksponentima, znajući kako se ovaj voli igrati brojkama, sa skrivenim kartama u rukavu (u svakom vesternu vidljiva je momentalna sudbina takvih). Sasvim je nevjerojatno da se za manje od sedam mjeseci, broj punoljetnih državljana s boravištem uHrvatskoj, povećao za dvjestopedeset tisuća – jasno je stoga kako su u obzir uzeli ukupan broj registriranih birača raspršenih širom globusa! Po oprobanom principu srpskih nacionalista – „gdjegod je Hrvat, tamo je i Hrvatska“! S vladine strane potez je nedvoumno učinjen s namjerom blokiranja referenduma. Boje se propasti „velebnog“ predsjednikovog prijedloga (ako bude ponovno izabran) koji bi u Ustav unio članak o preferencijalnom biranju jednog kandidata sa stranačkih lista, nasuprot Markićkinog prijedloga o biranju sviju na takav način. I opozicija, u strahu za svoje stranačke guzice, u panici da će umjesto mafijaških šefova narod neposredno moći birati zastupnike, pridružila se zamaskiranom pokušaju blokade od strane vlasti, jer objema stranama odgovara predsjednički mućak „uvođenja nove pravednosti“ u „drugu Republiku“, kao vrhunac njegove (njihove) zamisli demokratske države. Čuvanja pozicija za daljnje potkradanje naroda i „njegove“ države („Imamo Hrvatsku!“).

Kojom tatktikom se išlo na rušenje pokušaja Markićkinog referenduma? Vrlo jednostavnom, i za ovce s pašnjaka providnom ali ne i za biračko stado. Pozivaju se na navodnu kontradikciju članaka 45. i 87. Ustava RH, kontradikciju koja postoji tek u njihovim glavama. Jeli namjerno izazvana radi zaštite interesa elita, njihovom glupošću ili naprosto nerazumijevanjem puristički mijenjanog ligvističkog okoliša tako da „veliki Hrvati“ više ni sami sebe ne razumiju u „besprijekornoj čistoći“ umišljenog novojezika – neka svatko sam odluči. U čemu je „kontradikcija“ spomenutih članaka? Prema dijelu članka 45.

„Hrvatski državljani s navršenih 18 godina (birači) imaju opće i jednako biračko pravo u izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske i Europski parlament te u postupku odlučivanja na državnom referendumu, u skladu sa zakonom. U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo izabrati tri zastupnika, u skladu sa zakonom. U izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske i Europski parlament te u postupku odlučivanja na državnom referendumu biračko se pravo ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem, pri čemu birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj ostvaruju biračko pravo na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj prebivaju….“

Dio članka 87. pak kaže:

„Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga. Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike. O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj…“

Isto zbori i Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne samouprave“, pa je i nesvršenim osmoškolcima jasno da članak 45. tretira biračko pravo na raspisanom referendumu, dok se člankom 87. regulira inicijativa (prikupljanje potpisa) za pokretanje referenduma, što sene može smatrati biračkim pravom! Zakoni bi trebali biti pisani jasno, a u primjeni treba slijediti slovo a ne duh zakona, ma kako to moglo biti nepravedno (u tom slučaju treba ga hitno mijenjati). Naime, duh zakona je podložan tumačenju od jedinke do jedinke i od institucije do institucije (u skladu s očekivanom korišću od njega), pa ako i ona najvišeg ranga – predviđena da ga protumači vladi(?) i raji – vara u igri, rezultat je očekivan: elita je pobijedila! Kako je smisao prijedloga u jasan svakome tko intelektualno nije devalviran kao ustavni sudac, pokušajmo ga posljednjima zorno demonstrirati, da bi ubuduće – „kad na vrbi rodi grožđe“ – znali zaigrati poštenu igru. Predlažem sucima Ustavnog suda jednostavni eksperiment. Prazna čaša neka bude RH, a stol na kojem stoji ostali svijet. Sad neka naliju dva deci onog što obično pijuckaju razmatrajući dubokoumne probleme, u čašu. Nakon što to svi učine, usporedbom punih i praznih čaša postat će im jasno – ovisno o stupnju pijanstva prisutnog u procesu pretakanja dragocjene tekućine – značenje rječce u. Vodeći računa da u sudu sjede sve sami smušeni trezvenjaci (mada slutim da bi se pretakanje pretvorilo u pravu pijanku), besplatno ću im objasniti stvar na primjeru referenduma o kojem su već odlučili:

Pravo inicijative za pokretanje referenduma ima 10% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, a kad se referendum jednom raspiše na njemu imaju pravo sudjelovati svi punoljetni hrvatski državljani širom svijeta!

Jasno da jasnije ne može biti, u skladu sa slovom citiranih članaka zakona koje autor teksta ni trijezan ni pijan nije pisao.

Hrvatska javnost bi, unatoč konkretnoj odluci Ustavnog suda, svakako morala biti zadovoljna makar time što su se najviši državni organi, zabacivši marginalne ekonomske probleme, konačno počeli baviti problemom slova u. Ne, doduše, onog ušatog – ispisanog po pročelju HNK u Rijeci ili po zidovima pravoslavne crkve u Vinkovcima, ili po…, ali priznajmo – svaki početak je težak. No, način na koji su ga riješili daje slutiti kako će se vlasti postaviti i glede ušate napasti koja se pojavljuje širom Hrvatske. Sterilno rješavanje pitanja jednostavnih i za pacijente psihijatrijskih klinika – značenja prijedloga u koji se nesretnim slučajem zadesio u elitama problematičnom dijelu članka 87. hrvatskog Ustava – kao da svjedoči o ishodu potencijalnog vladinog boja (kojeg baš i ne kani poduzeti), za čiji finale očekujemo čvrsto izvlačenje ušiju ušatom U. Vjerojatnije je kako će već na idućim izborima postati relikt prošlosti, zamijenjen nedvosmislenim pokroviteljima ideologije „nestašnog“ slova koji će njima navlačiti uši, ako ne i mnogo gore od toga.

Konzervativizam Markićkine udruge nam se ne mora sviđati, no čak i u kvazidemokracijama kapitalističkog tipa zakoni koji reguliraju izborna prava i pokretanje inicijativa za referendumsko rješavanje društvenih pitanja, moraju podjednako služiti ljevici i desnici. Stoga njeni zahtjevi za promjenom izbornog sustava, u principu ne privilegiraju nikoga. Izjava Vesne Pusić kako „jedna osoba pokušava sebe gurnuti u parlament“ je priprosto zamagljivanje stvari iz dva razloga. Prvi je, što ide ad hominem, mada je očito je da se potpredsjednici vlade prvenstveno ne sviđa inicijativa koju ne može olako diskvalificirati poput njenog pokretača, a da se ne ogoli pred svojom biračkom bazom. Čak i da je izjava točna, Sabor broji 151 zastupnika sa valjanim saborskim mandatom. Daklem bi Markićka, sem sebe, u Sabor „gurnula“ još 150 od naroda izabranih osoba. Jedino to i boli Pusićku, SDP, HDZ i predstavnike drugih elita koje su Hrvatsku srozale na prosjački štap! Prejudiciraju izbornu glupost građana (kako li to ne čine u odnosu na vlastiti izbor od istih?), šepureći se vlastitom nedokazanom pameću. Ostatak izjave lišen je svake logike

„Sporno je snižavanje praga na 3% da bi se ušlo u parlament. Cijela galama oko ovoga je svedena na to da jedna osoba sebe pokušava ugurati u parlament. U već razmrvljenom parlamentu ušle bi grupacije koje bi ucjenjivale parlamentarnu većinu, a to izaziva nestabilnost. To je preveliki riz

Naime, ukoliko postoji parlamentarna većina – a ona se postiže pred ili postizbornim koaliranjima – tada je nikakve „grupacije“ ne mogu ucjenjivati, što bjelodano pokazuje i „kukuriku koalicija“ ne dozvoljavajući da je u parlamentu „ucjenjuje“ „grupacija“ od 43 zastupnika HDZ-a i resto ostalih opozicionih stranaka. Manipulacije sa biračkim spiskovima prisutne su u Hrvatskoj već četvrt stoljeća i karakteristika su svih predizbornih i izbornih aktivnosti. No, kakva elita – takva i vlada; kakva vlada – takvi i zakoni; kakvi zakoni – takva i svakodnevica. Kad narod to trpi, onda i zaslužuje što ima. Valjda je bolje imati državu, negoli ljudsko dostojanstvo. Ali, sve jednom dođe na naplatu. Ima jedno krupnije pitanje za razmišljati: jeli narod slika svojih elita, ili elite odslikavaju svoj narod (građane)? No, možda je to naprosto buridanovska problematika onih koji su se našli pred dva podjednaka odgovora.

Ladislav Babić

tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close