Ladislav Babić: Habemus Papam

Habemus Papam! Imamo papu!

Sudeći po egzaltaciji tisuća katolika na vatikanskom Trgu Svetog Petra – većinom građana zemalja koje se zaklinju u demokraciju – koji predstavljaju relevantni statistički uzorak 1.2 milijarde svjestskih katolika, pametan čovjek padne u depresiju ne znajući odgovoriti na pitanje koje ga je do nje dotjeralo. Jesam li ja lud ili su ludi oni?

Huga Chaveza su domaći mediji tretirali kao kontroverznu ličnost. Lično ne vidim u čemu je pokojnik bio kontroverzna iliti proturječna osoba, naročito svojim zalaganjem za siromašnu populaciju potomaka venecuelskih domorodaca. Čovjek je četiri puta uzastopce (od 1998. do 2013. godine) bio na svoju funkciju biran uvjerljivom većinom glasova biračkog tijela već u prvom krugu izbora, a za vrijeme njegova mandata odražano je ukupno „šest referenduma na kojima su – s izuzetkom 2007. godine – birači prihvatili njegove prijedloge o ustavnim izmjenama i bolivarskim društvenim reformama“. Kad shvatimo da su ga spomenutim atributom častili mediji i političke strukture zemlje (Hrvatske i ne samo nje) koja je u proteklih 20 godina imala jedan jedini referendum – onaj o pristupanju EU; političke strukture koje su ekonomski upropastile zemlju opljačkavši je, iskorijenivši gotovo srednji sloj, povećavši stopu siromaštva i zatrovavši duše ljudi virusom nacionalizma pritom zavadivši ljude sa svojim susjedima ali i međusobno, jasno je odaklem vjetar puše. Istovremeno je taj „kontroverzni“ Hugo Chavez prema podacima „U.N. Economic Commission for Latin America“ (Ekonomske komisije UN za Latisku Ameriku) smanjio stopu siromaštva u svojoj zemlji sa 48.6% u 2002. godini na 29.5% godine 2011. Dodamo li tome atribute tipa „populistički demagog i diktator“, jasno je kako su vladajuće elite „demokratskih“ zemalja nastojale po svaku cijenu ocrniti pokojnog predsjednika. Što bi oni drugo i znali sa socijalističkom doktrinom koju je Chavez zastupao, ujedno okupljajući latinoameričke zemlje u otporu protiv predvodnika napada na nju, SAD. Jer, objede nisu išle osobu, već ideju koje je on bio nosilac.

No, postavlja se pitanje: zašto za iste kritičare nijedan papa po ničemu nije kontroverzan? Kako to da toliki zagovornici demokracije – elita i puk koji pada u trans prilikom izbora „duhovnog“ vladara svih njih, centralističkog autokrata kojega štiti dogma o nepogrešivosti – prihvaćaju na neviđeno bilo koju osobu za svog neospornog duhovnog voditelja? Osobu koju je izabralo svega 115 kardinala, što je 0.0000096 posto ukupnog broja katoličkih vjernika! Usporedi li se to sa Chavezovim glasovima od strane biračkog tijela (1998/56.2,%, 2001/59.76%, 2007/63%, 2013/ 54%), depresija se još više produbljuje.

Sad će ti isti katolici, čim ižive svoje duhovne euforije, vrativši se u svoje zemlje nastaviti pljuvati po svojim izabranim predstavnicima, predsjednicima i premijerima. Uopće ne tvrdim da po njima ne treba pljuvati – sve bih ih posmjenjivao u roku odmah – samo želim naglasiti licemjernu proturječnost ponašanja gomile u dva slučaja koja sam uzeo za usporedbu. Čini se da rulja ustvari ište i treba svoga Boga – bilo kao osobu od naivnog povjerenja, bilo kao zlatno tele za obožavanje. Jednog takvog odabralo im je sinoć 115 staraca, a gomila mu je već počela lizati pozadinu još ni ne znajući ga po imenu. Zaista, „daleko je sunce“ – nekako najbolje opisu naše budućnosti odgovara naslov romana jednog od kretaora raspada bivše nam domovine i zločina koji su pritom počinjeni. Tim prije što je on i svojim vlastitim djelovanjem potvrdio naziv svog literarnog djela.

Habemus papam! Pa, što bismo više i htjeli?

Ladislav Babić – magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close