Ladislav Babić: Enes od homogene bašće

Piše: Ladislav Babić, Lupiga

Nagnalo me prozivanje profesora Enesa Karića, sa strane jednog komentatora njegova intervjuadanog portalu Tacno.net, kao propagatora ideje da su “djeca iz mjesovitih brakova – kopilad”, te sam malo istražio po internetu. Nisam doduše našao rečenu tvrdnju, ali… Godine 1996. “Rijaset islamske zajednice BiH” izdao je u Sarajevu knjižicu naslova “Mješoviti brakovi”. Kako me nikakva vjerska, paraznanstvena i parafilozofska „naučavanja“ o brakovima, bili oni mješoviti ili homogeni, ne zanimaju – jer veza dvoje ljudi isključivo je determinirana ni bogom, ni partijom, ni znanošću, ni filozofijom, ni bilo kakvom mudrošću sem uzajamne privlačnosti i ljubavi – ne bih ni obratio pažnju na ovaj bućkuriš budalaština, da nisam htio provjeriti komentar spomenutog čitatelja.

U knjizi se javlja i profesor Karić sa svojim prilogom o temi, prenesenim iz “Ljiljana”, br. 90, 24. jun 1994. Dozvoljavam da na svijetu postoji više Enesa Karića, čak i da se desi kako su neki među njima također profesori, poput intervjuiranoga, međutim – prema izvorima kojima raspolažem, radi se o istoj osobi. Utoliko onda, žali bože razgovora s njim. Takvi tipovi, prividno prozivajući mržnju, samo je umnožavaju poput vjetra sijući njene sjemenke. Pogledajmo što govori profesor Karić – onaj iz spomenute knjige i intervjua, objedinjen u jednoj osobi:

“Oslobođenje je, kao list dugogodišnje dokazane komunistčcko-četnicke reputacije, koja je kulminirala komunističko-četničkom velikosrpskom erupcijom, uvidjelo u ovom ratu da se uz ,dobroćudnost” i mimikriju može približiti bošnjačkome narodu, ali sa specijalnom strategijom crvotočenja bošnjačkoga političkoga, kulturnoga i posebno vjerskoga islamskog tkiva!“

Nakon ovog uvoda, brljajući proglašavanjem „Oslobođenja“ listom „komunističko-četničke“ reputacije (‘ajd’ da je bar jedno od toga, na našem vrlom znalcu je to jedno te isto!), profesor tek počinje nizati svoje budalaštine:

„Ali ćeš ti onda na narednim stranicama unositi ,sitnice” koja glasi da je komunistički diktirani mješoviti brak nešto dobro i da je ovdje naročito dobro unaprijedio muslimane i sami islam, a da je teolog i književnik Džemaludin Latić fašista i Žirinovskičić kad tvrdi da je to neslobodan i ideološki nasilan brak! Štaviše, ti ćeš kao sjajan manipulator i urednik Oslobođenja, natjerati Bošnjaka koga hoćeš duhovno kolonizirati, da u svojoj svijesti jamačno zaključi kako je onaj šehid sa prve stranice poginuo braneći komunističke mješovite brakove! Ona majka šehidska sa samijom, sa prve stranice Oslobođenja, jedva čeka, još i prije kraja ove agresije na Bosnu i Hercegovinu, da svoju kćerku Fatu uda za prvog Radivojkana Rašu sa Romanije istaknutog bacača mina s Trebevića na gladne Bošnjake u ulici bivšeg Vase Miškina!“

Daklem, kome od supružnika ili djece iz oko 13% mješovitih brakova u bivšoj državi (najviše uHrvatskoj, zatim Vojvodini i BiH) nije jasno – a i ponekom „pravovjerno“ ženjenom-udatom – premaprofesoru Kariću mješoviti brakovi su „komunistički diktirani“, „neslobodni i ideološki nasilni brakovi“, a polovicu (samo mušku?) bračnih partnera „nepogrešivo“ identificira već po samom etničkom porijeklu zločincima, poput onoga koji je minom gađao građane na sarajevskoj tržnici. Mogao nam jeEnes malko objasniti, kakva li je tek ona polovina koja je albanskog, hrvatskog, slovenačkog,madžarskog, židovskog, francuskog ili burmanskog porijekla. Jeli i za njih smislio identifikaciju s nekim zločincima, uostalom podjednako prisutnih i u bošnjačkog kao i u svih drugih naroda?! U pravovjernom zanosu, profesor iz spomenute knjige ne može se zaustaviti:

„Govorio mi je moj profesor u Americi da su bile na desetine osoba koje su ljeti odlazile u Afriku samo zato da bi širile običaj autostopiranja! ,Mislit ćete, profesore Kariću, da je to naivno! Ali, vidite, nije! To je bio samo prividno njihov hobi. Potrebno je naviknuti jednu naciju, koja ne da razoriti svoju kuću, svoju porodicu i svoj jezik, da barem primi umornoga ,putnika – namjernika” u svoja kola! A, kasnije će ga primiti samoj kćerki u postelju!” Tako mi je govorio moj dobri profesor predmeta strateško informiranje, po religiji protestant, inače također i dugogodišnji profesor na Harvardu. Ja, kao čovjek kojemu je poznato šta velikosrbi rade, (jer sam, uz bosansko-muslimanske, završio i poneku velikosrpsku skolu i Beogradsko sveučilište počastio sjajnom doktoratskom disertacijom čija je odbrana, po priznanju, tada nazočnoga profesora doktora četnika Darkč Tanaskovića, bila kulturni događaj za ,prestonicu”), u Oslobođenju od pocetka rata prepoznajem čudnu ,dobroćudnost’.“

Sad, teško je vidjeti što našeg Enesa više smeta, širenje običaja autostopiranja čega svakako nema u duhovnom stoljeću u kojem se profesor zadržao – jer cestama uglavnom krstare konji i volovi – ili što će dobrohotni tatica putnika namjernika „primiti samoj kćerki u postelju!”. Jadni profesor, svršivši silne „velikosrpske škole“ i upriličivši „kulturni događaj za prestonicu“ (od kojeg se valjda do danas nije oporavila), potom se u Americi liječivši od injektiranog velikosrpstva kojem je taj događaj podario, nekako je previdio da suvremenim ženama iz dijela svijeta u kojem prosipa svoju „mudrost“, nije potrebno tatino podvođenje njenih ljubavnika u postelju. Ona to čini po vlastitom izboru, prema vlastitoj volji, bez potrebe za dozvolom svog tatice, a ponajmanje kojekavih profesora koji su zalud širom svijeta trošili pare, da bi potom naivnežima dijelili gluposti koje se gade i neobrazovanom čobaninu. Ako je čovjek, što je za profesora Karića teško tvrditi.

Cijeli tekst možete pročitati na Lupiga.com