Kidnapiranje grčkog iskustva – Učinite ono što je Ho Ši Min rekao italijan

Nevjerojatna je potreba ljudi da delegiraju stvari koje bi inače sami mogli uraditi. Dobro je poznat primjer tzv. “molitvenih mlinova” koji budistima služe da mole umjesto njih. Kada sam prije dvije godine bio u Nepalu, imao sam priliku vidjeti inventivnost čak i u tom molitvenom delegiranju. Jedna starica kretala se od mlina do mlina s nekom teglom u ruci, okrećući mlinove jedan po jedan. Tek sam kasnije shvatio da je u tegli zapravo bilo ulje za podmazivanje, a da je lukava budistkinja podmazivala molitvene kotačiće kako bi se brže i bez smetnje okretali. Možemo zamisliti da je nakon napornog rada došla kući i uz olakšanje mogla upaliti televizor, znajući da molitveni mlinovi sada nesmetano mole umjesto nje.

Zahvaljujući austrijskom teoretičaru psihoanalize Robertu Pfalleru, danas imamo i dijagnozu za taj obrazac ponašanja. On je na tragu uvida da i kor u antičkoj tragediji zapravo osjeća umjesto publike, tu praksu nazvao “interpasivnošću”. Primjerice, kada video-rekorder snima vašu omiljenu seriju, a vi možete opušteno s prijateljima biti na pivi. Ili kada s interneta “skidate” tonu filmova, koju nikad nećete pogledati, ali vas sama pomisao na to da su svi ti filmovi na vašem hard disku – i da ćete ih možda jednoga dana ipak pogledati – smiruje i veseli.

KIDNAPIRANJE GRČKOG ISKUSTVA

Zar se ovih dana nešto slično nije dogodilo nakon pobjede Syrize? Ako je “Je suis Charlie” još jednom pokazao naše zapadno licemjerje, pa su čak i predsjednici koji u svojim državama evidentno krše medijske slobode došli u Pariz pokazati da su čak i oni Charlie Ebdo, onda je pobjeda Alexisa Tsiprasa u Grčkoj iznova dodala još jedan primjer u Pfallerovu psihoanalitičku kuhinju “interpasivnosti”.

Umjesto da se uključimo u pravu političku borbu, taj zadatak umjesto nas vrši Facebook. Da je doista tako svaki puta iznova možemo vidjeti kada se na Facebooku pojavi “event” tj. poziv na neki protest, pa nakon što tisuće ljudi stisne “attend”, na pravom protestu idući dan pojavi se svega desetak ljudi – Facebook je odradio protest umjesto nas! “Je suis Syriza” u tom je smislu – barem za većinu – prije poslužila kao poziv na pasivnost, nego na akciju.

Postoji lijepa anegdota o delegaciji talijanskih komunista koji su šezdesetih godina došli u Vijetnam i posjetili Ho Ši Mina. Nakon dugačkog sastanka, Talijani su ga upitali: “I kako vam mi možemo pomoći?” Ho Ši Min je odgovorio: “Najbolji način da nam pomognete jest da započnete revoluciju u Italiji”.

Isto važi danas za fenomen “Je suis Syriza”. Umjesto da samo slavimo Grke, valja isto učiniti u našim zemljama. I nije da se to već ne događa. Podemos, Združena Levica, Radnička Fronta… sve su to novi politički akteri kojima je pobjeda Syrize dobar vjetar u leđa.

Međutim, problem je kada i stranke koje nemaju baš ništa sa Syrizom pokušavaju “kidnapirati” grčko iskustvo. Primjerice, Vulin u Srbiji koji je požurio sa čestitkom Tsiprasu, a usput dometnuo da Syriza može puno naučiti od njih (sic!). Drugim riječima, ministar čije je ministarstvo donijelo novi neoliberalni zakon o radu, sada poziva Syrizu, koja je jasno i prva u Europi zauzela stav borbe protiv mjera štednje, da preuzme srpsko iskustvo mjera štednje i neoliberalnih mjera!

S druge strane, neki su se kritičari raspisali “zašto je dobro za Hrvatsku da Tsipras pobjedi u Grčkoj”,  što nije ništa drugo nego reformulacija sada već stare teze iz Forbesa prije par godina koja je otprilike glasila ovako: “dajmo komunistima da se igraju u Grčkoj, ionako su naša pravila igre postavljena tako da ništa ne mogu promijeniti i oni će sigurno propasti, pa nitko u Europi više neće ni pomisliti da uradi nešto slično”. Janez Janša je rekao nešto slično odmah nakon pobjede Tsiprasa, kazavši da je dobro da je Syriza došla na vlast u Grčkoj jer će se uskoro pokazati da ne mogu uspjeti, pa će i u Sloveniji biti jasno da ne treba ići u takvu vrstu eksperimenata (npr. Združena levica).

ČEGA SE NAJVIŠE BOJIM

Nešto slično, ali kao dobronamjeran savjet ljevici, izrazio je Howard Zinn u svom Marxu u Sohou.

Marx upita Jenny “Znaš li čega se najviše bojim?” a ona odgovara protupitanjem:  “Da radnička revolucija nikada neće doći?”

Marx odgovara: “Ne, nego da hoće doći i da će je preuzeti ljudi poput Piepera – laskavci kad nisu na vlasti, nasilnici i hvalisavci kada drže vlast. Oni će govoriti u ime proletarijata i tumačiti moje ideje svijetu. Sve će biti učinjeno u ime komunizma, odgađajući za sto godina komunizam slobode. Oni će upropastiti naš prekrasan san i trebat će još jedna revolucija, možda dvije ili tri, da to isprave. To je ono čega se bojim”.

Dvije pouke izviru iz ovoga. Prvo, trebali bismo reći da je za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i sve zemlje u kojima su na vlasti tzv. “socijal-demokrati” ili čak “socijalisti”, zaista dobro da je Tsipras pobijedio u Grčkoj, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što će pokazati da mjere štednje nisu jedina alternativa i da čak i radikalni ljevičari mogu provoditi bolje socijal-demokraciju nego lažni “socijal-demokrati” poput, primjerice trenutne hrvatske vlade.

I drugo, kada pred sobom imamo Vuline, Laburiste, Živi zid, i sve one koji sada žele kidnapirati Syrizinu pobjedu i sebe predstaviti kao hrvatsku ili srpsku Syrizu, treba imati na umu Howarda Zinna: oni će učiniti sve u ime Syrize, ali time će za sto godina odgoditi da se još jedna Syriza doista i pojavi.

Kada Syriza postane “molitveni mlin” koji umjesto nas provodi političku akciju tamo negdje daleko u Grčkoj, onda znamo da se nalazimo u paradigmi postojeće politike. Ono što je potrebno učiniti danas upravo je ono što je Ho Ši Min poručio talijanskim komunistima. A to ne znači nužno osnivati nove partije, već prije svega djelovati na lokalnoj razini, u svakom selu, u svakoj općini, u svakom gradu.

Revolucija se ne sastoji samo u grandioznim idejama, već u onome što i kako radimo svaki dan.

(zurnal.info)