Kasim Bukvić: Kamata izaziva vapaj
Novac, kao takav, potreban je ljudima samo da bi njime mogli nešto kupiti. Najznačajniji predstavnici klasične ekonomske nauke Smith i Ricardo, zajedno s Marksom, zastupali su mišljenje da je novac roba. Po Marksu, novac funkcionira kao mjera vrijednosti, kao prometno i platežno sredstvo i sredstvo zgrtanja blaga. Keynes razlikuje računski novac, kojim se izražavaju dugovi, cijene i opća kupovna snaga, i – sami novac, čijim se prenošenjem izvršavaju ugovori o dugovima i cijenama. Dakle, računski novac je opis ili naziv, a novac je stvar koja odgovara opisu. Karakteristična je tvrdnja, dobrog dijela predstavnika klasične ekonomske nauke, od Kantijona i Hjuma naovamo, da je novac (zlato) roba kao i svaka druga, i da ne djeluje na realne faktore privrednog života, ni kao faktor rasta, ni kao faktor raspodjele.
Je li novac roba?
Usvajanje teze da je novac roba traži ispitivanje ponašanja te robe-novca s jedne strane i ponašanje ostalih roba s druge strane. Svojstvo svih roba, izuzev robe-novac, je da se troše, bilo posredno ili neposredno.
Robe koje se neposredno troše zadovoljavanjem potreba potrošača, ili se potpuno utroše ili se odbacuju kao neupotrebljive. Posredno trošenje roba odvija se u procesu proizvodnje, gdje se utrošak jednog dijela robe (sirovine i drugi materijali) u cjelosti prenosi na novi proizvod, dok se robe (osnovna sredstva, alati i sl.) prenose na novi proizvod samo dijelom na koji je taj proizvod utrošen. Materijalni troškovi proizvodnje (roba i usluga) prenose se na novi proizvod, dok se robe (osnovna sredstva, alati i dr.) prenose na novi proizvod samo dijelom koji je na taj proizvod utrošen. Materijalni troškovi proizvodnje (roba i usluga) prenose se na novi proizvod po nabavnoj cijeni. Radna snaga stvara novu vrijednost – novi proizvod u čiji sastav ulazi svojom cjelokupnom cijenom. Novi proizvod na tržištu dobija cijenu u kojoj je sadržana zarada- profit.
Gdje je ovdje roba – novac? U slučaju neposredne potrošnje roba za novac, nabavljena roba je potrošena, do robe-novca potrošač je došao razmjenom ili robe koju je proizveo ili vlastite radne snage za robu-novac, a daljom razmjenom došao je do potrošene robe. U posljednjoj transakciji stiče se utisak da je roba-novac iščezla, potrošila se. To je privid, jer sa stanovišta konačnog potrošača roba-novac je razmjenom za potrošenu robu nestala, a stvarno ona je neokrnjena (u punoj vrijednosti) prešla kod proizvođača, odnosno drugog potrošača. Dakle, roba-novac se ne troši, ona cirkuliše. U slučaju posredne potrošnje, u procesu proizvodnje roba-novac se pojavljuje samo kao posrednik u razmjeni pri nabavci, odnosno prodaji robe. U kružnom kretanju kapitala, kojeg je formulirao Marks (R-N-R), zona N (novac) u proizvodnom smislu ostaje pasivna. Samo novac transformiran u robu podesnu za proizvodnju ulazi u proces proizvodnje, ali ne kao novac, nego kao roba podesna za proizvodnju novog proizvoda. Dakle, ni tu se ne primjećuje neposredna prisutnost robe-novca. Premda je, po Marksu, novac kao novčana roba direktni proizvod robne proizvodnje i kao specijalna roba upliće se u proces robne privrede, ostaje činjenica da je to specijalan produkt nastao u oblasti razmjene i specijalna roba čije se aktivno uplitanje odvija samo u oblasti razmjene. Istina je da novac kao aktivni činilac prometa može od sluge i posrednika u procesu proizvodnje postati njenim gospodarom, ali ta mogućnost ne proizilazi iz njegove sposobnosti da stvara vrijednost.
Čudovište koje ima svoju dušu
Jedan često ponavljan argument pristalica zajma sa kamatom usmjeren je na to da pobije učenje Aristotela i ostalih skolastika o sterilnosti novca. „Novac je sam po sebi neplodan“, kažu oni, „ali se za novac može kupiti zemlja koja daje plodove“. Zato je kamata opravdana u istoj mjeri ukojoj i zakupnina za zemlju. Plodonosnost ne proističe iz novca, nego iz rada, dodatnog rada. Kod plodonosnosti njive rad je samo dio plodonosnosti. Sijanje se ne može vršiti izvan zemljišta, te je zemljište plodonosno samim tim što je ono dar Božiji. Osim toga, zemljšte se troši, iscrpljuje. Ako je, a jest, roba – novac specifična roba (ekvivalent), tada se novac može oploditi samo dodatnim radom. Drugim riječima, novac kao sadržaj minulog rada postiže novostvorenu vrijednost samo dodatkom tekućeg živog rada.
Novac kao izraz duga, cijene i opće kupovne snage znak je, odnosno simbol koji određuje država kao organizovana sila društva. Ovakav tretman novca još više ograničava njegovu ulogu na oblast razmjene, tako da ga jedni svode na indiferentnog i neutralnog posrednika. Ovaj pojednostavljeni prikaz ponašanja robe-novca i ostalih roba, kao i uloge novca u procesu proizvodnje i prometa, potvrđuje Aristotelovo shvatanje o sterilnosti novca, bez obzira što ga je Marks pretvorio u„čudovište koje ima svoju dušu, koje počinje raditi kao da u njemu toplo srce bije“. Nikakvu dušu novac nema, niti radi, niti proizvodi. Moć novca je u društvenom priznanju kao sredstva razmjene, sredstva za koje se u određenim uvjetima bez teškoća mogu nabaviti sve vrste robe. Snaga novca leži u tome što se upotrebom ne troši, što uvijek pri razmjeni istupa sa neokrnjenom vrijednošću, ali mu ta snaga i moć ne daju sposobnost da postane produktivan, da bude tvorac dodatne vrijednosti. Ovim se ne zanemaruje činjenica da je u novcu, s obzirom na njegovu kupovnu snagu, sadržan prethodni minuli rad u vidu blaga, ali tek pretvoren u sredstva za proizvodnju ili za promet roba može biti plodonosan. Inače, kamata je faktor koji omogućava sticanje pomoću novca. Ta ista kamata je u svim povijesnim periodima izazivala, a i danas izaziva, vapaj i mržnju.
Tekst Kasima Bukvića objavljen je već u nekoliko navrata u posljednjih 25 godina. Objavljujemo ga uz pristanak nositelja autorskih prava zbog sve raširenije primjenjivanih principa islamskih financija u svijetu
