Karl-Josef Kuschel – Crkva koja je ostala džamija

Ogolijevanje i pretvaranje jednoga vjerskog objekta u drugi vrijeđa osjećaj za ljepotu, simetriju i ritam.

Karl-Josef Kuschel je profesor teologije i interreligijskog dijaloga na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu, također je i zamjenik direktora Instituta za ekumensko i interreligijsko istraživanje Sveučilišta u Tübingenu.

Tekst koji slijedi je epilog knjige “Židovi, kršćani, muslimani: Podrijetlo i budućnost“, a knjiga se temelji na trijalogu religija navedenih u naslovi knjige, kojeg čine izvori i sveti spisi tih religija. Tema epiloga je Kuschelovo putovanje u Córdobu, u ljeto 2000. godine. Glavni razlog dolaska u Córdobu je prastara džamija Le Mezquita (danas katedrala). Izgradnja Le Mezquite je počela 786. za vrijeme kalifa Abdurrahmana, a kao džamija je funkcionirala do 1489., nakon čega je brutalno pretvorena u kršćansku katedralu. Kuschel tvrdi da je očekivao više crkve i ostao je iznenađen koliko vidi džamiju. Córdobom, oko područja Le Mezquite, dominiraju rimski most i rimska vrata, a iznad toga džamija. Iz krova džamije se izdiže crkvena lađa, koja izigrava katedralu. Ulazeći u unutrašnje dvorište vidi zdence za pranje koji sad nisu u funkciji, jer kršćani se ne moraju čistiti kao muslimani kad stupaju u Božju kuću. Baš kad je Kuschel došao u katedralu trebalo se održati svećeničko ređenje. Ušavši u katedralu prepoznaje tajanstvenu dubinu prostora koja je izražena dvostrukim lukovima, polulukovima, koji nagovještavaju hodnike i ponore. Vidi se crvena i bijela masa lukova, naizmjenični položaji crvenog i bijelog vapnenca, očaran je prostorom. Zbog koncepta građevine nemoguće je vidjeti cijeli oltarski prostor, a kako bi vjernici vidjeli oltar, postavljeno je televizijsko platno,tako da vjernici vide samo na platnu bogoslužje, dok je Prezbiterij rezervisan samo za klerike. Nadolazi potištenost. Šta su kršćani učinili od ovog prostora? Sjedim u jednoj crkvi koja je ostala džamija. Klerici moje vlastite Crkve isključuju me iz kultnog prostora i njih vidim u video prijenosu. Sve se u meni počinje protiviti protiv ogoljenosti u ovoj džamiji, protiv zatvaranja prema gore kako bi se simulirala katedrala. Kršćani su ovamo nagrnuli u ime Boga. Protjerali su sve one koji su se nekoć ovdje molili. Oni se mole “svome” Bogu leđima okrenuti prema drugima. Pola tisućljeća. Svi su tako činili. Ranije su muslimani u ime “svog” Boga u Córdobi prvotno izgrađenu zapadnogotsku katedralu San Vincente sravnili sa zemljom i podigli svoje molitveno mjesto. Stupovi i kapiteli iz kršćanskog perioda još su unutra, prerađeni da bi funkcionirali muslimanski. Svi su činili tako. Jedna je religija potisnula drugu prema motu: Ti častiš Boga na svoj način, ja na svoj.

Karl Joseph KuschelKarl Josef Kuschel

Prema Kuschelu, kršćansko ogolijevanje i pretvaranje džamije u katedralu vrijeđa osjećaj za ljepotu, simetriju i ritam. Svugdje, gdje se jedna religija bezobzirno uspostavlja na račun druge, izdaja je Boga. Nasilni trijumf jedne religije nad drugom je njezina đavolska grimasa, a ne izraz njezine božanske istine. Bilo da je u pitanju Córdoba, Aja Sofija u Istanbulu, neki hinduski hram u Indiji…

Napustivši katedralu, Kuschel se zaputio ka spomeniku Ibn Rushdija (na zapadu poznat kao Averroes). Ibn Rushdi (rođen 1126. u Córdobi) je poznat kao jedan od najvećih filozofa, pravnika (preko 20 godina sudac u ovom gradu) i liječnika islamskog svijeta. Nažalost, Ibn Rushdi je živio pod muslimanskom inkvizicijom, baš kao i brojni teolozi pod kršćanskom. Prisiljen je bio napustiti Córdobu i preseliti se u Marakeš, gdje je i umro 1198. pod zaštitom muslimanskog gospodara koji ga je spasio od ekstremista. Toma Akvinski je upoznao Aristotela preko Ibn Rushdija, pa ga zapadni svijet najčešće poznaje kao posrednika velike grčke filozofije. Kuschel se upućuje i drugom spomeniku, spomeniku rabina Mosche Ben Maimona (na zapadu poznat kao Maimonides). Ben Maimon (rođen 1138.), također je sin Córdobe kao i Rushdi, a spomenik mu stoji samo nekoliko minuta dalje. Do danas je poštovan kao filozof, pravnik i liječnik. I on je protjeran usljed muslimanske netrpeljivosti, a zaštitu je pronašao kod muslimanskog vladara Saladina, u to vrijeme gospodara Fustata (danas Kairo), tu je i umro 1204. Kuschel zamišlja ovaj dvojac kako provodi miroljubiv život u rodnom gradu i međusobno raspravljaju na trgu, te zamišlja s njima i kršćanskog učenjaka, koji zajedno čine savršen primjer trijaloškog društva.

Maimonides i AverroesMaimonides i Averroes

Očaran ljepotom spomenika, poviješću i veličinom Averroesa i Maimonidesa, vraća se u Le Mezquitu. U tom trenutku završava ređenje novih svećenika, puk napušta katedralu, rodbina i poznanici čestitaju novim svećenicima, koji su nasmijani i sretni zbog postignuća u vlastitim životima. Izlazeći iz katedrale, Kuschel vidi tri židova kako sjede na stolicama (prepoznao ih je prema njihovim pokrivalima), sjede leđima okrenutim prema oltaru. Djeluju umorno, ali istog trena i sretni što su sjeli da odmore. Židovi se vratili u Córdobu tražiti mir u muslimanskoj Božjoj kući, oni su sinovi Maimonidesa. Sjeo je pored njih, zatvorio oči i mirisao tragove tamjana koji se koristio pri obredu euharistije. Sjedam kraj sinova Maimonidesa koji su se vratili u grad, iz kojeg su njihovi preci bili brutalno protjerani. U jedan grad koji je nekoć imao cvataću židovsku zajednicu. Stoljećima, dok kršćanska netrpeljivost nije židove protjerala ili prisilila na obraćenje.

Epilog završava ovim riječima: Tri židova tvore jedan polukrug sa svojim stolicama. Promatram naš red, opipavam ga. Židovi me uopće ne primjećuju. Utonuli su u misli. Gdje bi mogli biti? Uza svoju povijest? Uza svoju obitelj? I kad ih ovako vidim kako sjede, pod krovom džamije, tvorimo nas četvorica, tri židova i ja, savršen polumjesec.

Prometej.ba 02/2015

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close