Karić: Strašno je gledati nered u današnjem islamskom svijetu
U Pragu je izišao najnoviji broj poznatog češkog književnog časopisa Tvar (Oblik), a u njemu je objavljen opsežni intervju Enesa Karića. Pitanja je postavljao Mihad Mujanović, književni kritičar i prevoditelj, koji je odrastao u Pragu, tamo se iškolovao i živi. Ove godine iz štampe izlazi Mujanovićev češki prijevod “Vječnika”, rahmetli Nedžada Ibrišimovića: kako je i profesor Karić dobro znan književnom svijetu, ovaj razgovor o književnosti, islamu, Evropi, izbjeglicama… prenosimo u cijelosti
U Evropi često se govori o islamskom svijetu. Ima li uopće takvog svijeta ako uzmemo u obzir raznorazne podjele među muslimanima?
Karić: Da, postoji islamski svijet, naravno. Taj islamski svijet postoji naročito intenzivno na razini običnih muslimana: seljaka, nomada, zanatlija, trgovaca na bazarima, studenata i omladine, tradicionalne uleme, tradicionalnih roditelja, porodica i djece… od Maroka do Indonezije, od Južnoafričke republike do dijasporalnih muslimanskih zajednica u skandinavskim zemljama i Sjevernoj i Južnoj Americi.
Ovi ljudi, žene i muškarci, djevojke i mladići – ti muslimani i muslimanke u ogromnom broju, u stotinama miliona, sačinjavaju ono što se zove islamski ummet, svjetska islamska ili muslimanska zajednica. Tu zajednicu objedinjava jedan jedinstveni duhovni tonalitet, jedna islamska osjećajnost vjere u Jednoga Jedinoga Boga, te, potom, velike ljubavi prema Muhammedu, njega muslimani i muslimanke štuju i časte kao Božijeg Poslanika i Božijeg Vjerovjesnika, posljednjeg u nizu Božijih poslanika i Božijih vjeronavjestitelja… Dakako, današnji muslimanski ummet snažno vjeruje i svim srcem ljubi i druge Božije poslanike, Isaa al-Masiha, Musaa/Mojsija, Ibrahima/Abrahama, itd.
Muslimanska emigracija
Dakako, u pravu ste kad spominjete razjedinjenost današnjeg islamskog svijeta. Ta razjedinjenost stanuje među tzv. islamskim i muslimanskim elitama i politikama. One su krvavo razjedinjene po državama, u ekonomiji, vjerskim sljedbama, mezhebima i sektama… Strašno je gledati taj haos i taj nered u današnjem islamskom svijetu. Strašno! Dakako, mora se tražiti put prema miru. Izlaz je i molitva, tiha molitva noću i danju. Da li da kažem da i ja mnoge dionice noći provodim u molitvi, molim Boga da podari mir, sve to u velikoj strepnji?! Molim dragog Boga da podari blagodati mira kako među muslimane, tako i mir među sve svjetske religije, i one koje su regionalne, koje su, da tako kažem, lokalne…
Evropska unija je danas (ali i odavno) privlačna muslimanima, i drugima iz Azije i Afrike, mnogi bježe u EU jer tu, u njoj, postoji mir. U mene je za pohvalu svaka vlast koja demokratskim sredstvima osigura tako veliko vremensko, geografsko i ekonomsko prostranstvo mira. O ovome govorim mjestimice i u svome trećem romanu “Slučajno čovjek”, roman tematizira probleme muslimanske i islamske emigracije u Evropi i Evropskoj uniji…
Samo ove godine morskim je putem ušlo u Evropsku uniju 237.000 nelegalnih migranata, mahom muslimana iz Sirije i Afganistana. Ova brojka neprestano raste. Da li oni predstavljaju prijetnju evropskom načinu života ili, kako mnogi kažu, cijeloj evropskoj kršćansko-jevrejskoj civilizaciji?
Karić: Vi me ovim pitate jedno od najvažnijih pitanja savremene Evrope, današnje Evrope, ili, da budem određeniji, Evropske unije u ovom danu, u ovom času. Dopustite mi da budem posve otvoren i da kažem sljedeće. Prvo, ne, ne slažem se ni sa izdalekom pomisli da su ove izbjeglice nekakva sigurnosna prijetnja po Evropsku uniju (ili po tzv. “kršćansko-jevrejsku civilizaciju”), premda jesu problem, recimo humanitarni, pa i ekonomski, socijalni, itd… Drugo, ove izbjeglice su jednim dijelom (kažem: jednim dijelom, iako velikim!) posljedica baš tog evropskog načina rješavanja političkih problema u savremenom dobu. Svaki intelektualac sa imalo moralne svijesti u sebi znade da su današnje evropske sile podjarivale sukobe na Bliskom i Srednjem istoku, sa tzv. “arapskim proljećem” došlo je do katastrofe biblijskih razmjera. Postoji “somalizacija” cijeloga Bliskog i Srednjeg istoka, vidite, sve gori i plamti, u rukama dvadeset i više zakrvljenih vojski nalazi se uglavnom “zapadno” oružje, kupljeno od trgovaca oružjem koji zadovoljno trljaju ruke! Čitam teoretičare naše savremenosti, Chomsky je među njima vjerovatno najveći, pa svi oni će vam reći da su današnje muslimanske i kršćanske izbjeglice sa Bliskog i Srednjeg istoka posljedica jedne neodgovorne politike Zapada prema tom dijelu svijeta. Sada nesretni ljudi bježe morem i kopnom prema Evropskoj uniji, bježe jer moraju. Tamo će stići ako se ne utope u morskim valovima. Sada će Evropska unija na njih trošiti minimum dvije ili tri milijarde dolara godišnje. A zar se ti novci nisu mogli ranije uložiti u zemlje Bliskog i Srednjeg istoka, u njihovu privredu, i u njihov mir i prosperitet, pa – ako hoćete – i u demokratski razvoj tih zemalja?! Jesu, naravno da su se te pare tamo mogle uložiti, ali se prije ulaganja tih para trebalo uložiti ljudsko razumijevanje i dobra volja, pa i “kršćanska ljubav”, naravno.
Nekada davno, kao student teologije i filozofije na Univerzitetu u Sarajevu, čitao sam knjigu od Žana Delimoa “Strah na Zapadu”, ovih mjeseci sjetio sam se te divne knjige. Evropa i Zapad strahovali su od Turaka, od Jevreja, od kuge i boleština, od mora… Evo, s mora danas stižu stotine hiljada izbjeglica. Uveliko stižu kao posljedica “sadnje tikava sa sotonom/šejtanom”.
K tome svemu, spomenuo bih da su jevreji, za razliku od današnje države Izrael, u dugim povijesnim platnima vremena imali svoje velike epohe na Bliskom i Srednjem istoku. Adam Mec u jednome svome eseju kaže da su jevreji u velikim halifskim gradovima (Kairu, Bagdadu, Damasku…) bili učitelji, ljekari, gramatičari, filozofi, bankari… bili su jedna hvale vrijedna duhovna i poslovna “armatura” tih gradova i tih društava. Zamislite da danas država Izrael počne širiti makar jednu trećinu mira i spokoja na Bliskom i Srednjem istoku, onog mira i spokoja kojeg su širili klasični jevreji u svojim bliskoistočnim i srednjoistočnim domovinama i otadžbinama: Egiptu, Palestini, Siriji, te svim dijelovima Osmanske imperije?! Zamislite samo to!
Miris krvi
Ali, nažalost, miris krvi je mnogima uzmirisala danas diljem svijeta, ni mnoge muslimanske elite, političke i vjerske, ne mogu već odavno pokazati ni dva prsta čista obraza.
A u vezi toga što u Vašem pitanju spominjete sintagmu “evropska kršćansko-jevrejska civilizacija” dodao bih samo ovo: Ne, nećemo dugo čekati a rodiće se i pojaviti pozitivne snage u Evropi i na Zapadu, koje će priznati islamskoj kulturi i civilizaciji njezino mjesto u svjetskoj povijesti, pa će se govoriti “judeo-kršćansko-islamska” kultura i civilizacija. Volio bih da priznanje ove “treće sestre”, to jest “islamske sestre ili posestrime”, neće doći iz prijeke nužde, pod pritiskom izbjegličkog jada. Nego će uslijediti zato što se “dlanom Sunce ne može začepiti”, kako kaže jedna bosanska poslovica.
Na osnovu već rečenog, može li se govoriti o islamskoj književnosti? Ima li nešto zajedničko svim muslimanskim književnim stvaraocima?
Karić: Da, da, naravno, ima i postoji islamska književnost. Nju prožima onaj jedinstveni duhovni tonalitet o kojem sam već rekao nekoliko riječi. Prožima je ono “magijsko” u kulturi islama, o njemu, tom “magijskom”, govori Oswald Spengler u “Propasti Zapada”. I ne samo on. To “magijsko” nije ni u kom slučaju “mađioničarsko”, to nam je valjda jasno. Mi smo u magijskoj kulturi čim uzvjerujemo da nam ovi dani i ove noći dolaze iz svemirskih dubina, da ih mi ne proizvodimo u nekoj čeličani! Eto, to je jedan skromni odgovor šta znači pripadati “magijskoj kulturi” islama.
Imaginarij islama kao vjere, kao kulture, civilizacije, kao načina da se pogleda na ovaj beskrajni univerzum oko nas, kao načina da se ovaj svijet odsanja… da se o tom svijetu pjeva, eto, taj imaginarij islama je i danas bogat, u njemu nastaju djela iz književnosti, ali i filmske i pozorišne umjetnosti, itd. Hegel u svojoj “Filozofiji povijesti” govori o tome da je islam diljem čovječanstva uzdigao Onog Jednog, Ono Jedno. Veliki Nijemac je u pravu. Islam se pojavio u VII stoljeću po Isusu Kristu, i povukao jednu jedinu važnu crtu, crtu Onog Jednog. Bog je jedan, sve drugo su Njegova stvorenja.
I kao da On, Taj Jedini, ta Svoja stvorenja svojim stvaranjem udalji od Sebe, pa Mu onda ona idu ususret… Neka stvorenja do Njega pužu, neka idu na četiri, a neka na dvije noge… kako to simbolički kazuje Kurʼān. Neka do Njega idu dobrim djelima, a neka, opet, dobrom književnošću. Kao što Šeherzada iz “Hiljadu i jedne noći” do svoga cilja stiže pričom, tako i u drugim tipovima i oblicima islamske književnosti drugi idu svome Cilju pričom, nadom, snovima, stremljenjima, pjesnima iskonske duše…
Šta je još veliki motiv islamske književnosti? Pa to da se osjetiš stvorenjem Božijim. U Bibliji ima jedno veliko “islamsko” mjesto (nije ono i jedino): Naš zajednički jevrejsko-kršćansko-islamski praotac Abraham čudi se da mu se Bog obraća izravno, “njemu, običnom prahu”. Eto, prah ove zemne materije, kao i desetinke i stotinke vremena, eto, sve to su i danas veliki motivi onog što se naziva islamskom književnošću.
Kurʼān poziva ljude da pogledaju to “kako Bog rasprostire sjenu!” Svi mi smo sjene, i ovi naši veliki gradovi danas su sjene… Sve naše današnje gradove nekada će, za deset ili petnaest hiljada godina, pohoditi neki turisti i gledati ih kao ruševine, kao sjenke… Ti turisti će, naravno, doći iz svojih velikih i lijepih gradova, novih, ako tako mogu kazati…
Ukratko, islamska književnost ima na hiljade veličanstvenih proznih djela, ima na stotine hiljada stihova… U velikom broju njih čovjekova duša je krotko krenula da se nakloni pred Jednim Jedinim Bogom. U velikom broju njih ljudski um i razum pali su ničice pred Bogom!
Po Vama, koja su najznačajnija islamska književna djela? Tu se nameće odgovor da Kurʾan i zbirka pripovijedaka Hiljadu i jedna noć.
– U načelu, neko ko je tradicionalni musliman nikada za Kurʼān ne kaže da je književno djelo, premda je Kurʼān, zato i stoga što je (kako sam za sebe kaže) saopćen u “najljepšem jeziku” (i u “najjasnijem govoru”) već odavno proučavan unutar mnogih književnih i književnoteorijskih naukovnih postupaka i metoda. Islamska kultura i civilizacija ima štivo Kurʼāna kao ono koje stalno izvire odnekud Otamo i iz Božije Izvornosti, nepatvoreno se pomalja na “početku”, u to štivo se vjeruje kao Božiju Riječ kao takvu.
Ona, ta Kurʼānska Riječ, jeste tu, kao međaš, ona je Božiji Glas iz dubina nebeskog plavetnila, zato tu Riječ muslimansko čovječanstvo neprestano recitira, “uči” je danonoćno (kako to kažemo mi, bosanskohercegovački muslimani), itd. Ali, u kontekstu književnih razmatranja, važno je znati da islamski kredo kaže: Kurʼān se ne može oponašati, baš kao što se ni Boga ne može oponašati… Bog je vječan, Njegov govor je vječan! A ljudi, ipak, Kurʼānu prilaze iz svoje smrtnosti, iz svoje determiniranosti mnogim “mijenama dana i noći”.
Veličanstveni Meša
Ovo sve što rekoh ne treba shvatiti na način da ja tvrdim da se Kurʼān nije recipirao i da se ne recipira često i kao svojevrsno “književno djelo”. Naprotiv, književnost se mnogo okoristila Kurʼānom. U Bosni je poznat primjer Meše Selimovića i njegova veličanstvenog romana “Derviš i smrt”, i sl. K tome, i tzv. profana svakodnevica okoristila se Kurʼānom. Npr. mnoštvo je stavaka ili tvrdnji iz Kurʼāna prešlo u muslimansku govornu neposrednost. “Ako Bog da” (inšallāh) uzrečica je iz Kurʼāna, kao i stotine drugih sa njegovih stranica, koje ćete čuti iz usta taksiste na ulicama Kaira, ili od prodavača mirisa u Teheranu, ili od prodavača suvenira u Fezu u Maroku… Iako je Kurʼān onaj međaš koji se ne prelazi, ipak je iz njega kao međašnog zida vijekovima uzimano drago kamenje i ono je stavljano na stranice književnih djela, kao svojevrsni filigrani neprevaziđene ljepote… Ovdje bi nam trebali sati i dani da pobrojimo sve one primjere kako je Kurʼān uticao na arapsku, tursku i perzijsku književnost, i na druge velike književnosti Istoka i Zapada…
U islamskom svijetu odavno postoji “moda” da neko književno djelo u prozi ili poeziji bude komentar samome Kurʼānu. Da podsjetim, tek nakratko, Rumijeva “Mesnevija” je komentar Kurʼāna u perzijskim stihovima velike ljepote i mudrosti. Danas je Dželaluddin Rumi najčitaniji (i najprodavaniji) pjesnik u (sekularnim!) Sjedinjenim Američkim Državama.
Bili ste prilično mladi i bez većeg prevodilačkog iskustva kad ste preveli Kurʾan. U to vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije bilo je dostupno više starijih prijevoda sa arapskog jezika. Kako i zašto ste se odlučili za takav poduhvat?
Karić: Da, imate pravo kad kažete da sam bio mlad, tada kad sam početkom 1989. godine, na prijedlog Gavrila Grahovca (tada direktora sarajevske “Svjetlosti”), pristupio neposrednom radu na svome prijevodu Kurʼāna na bosanski, imao sam tek napunjenih trideset godina, tek sam bio doktorirao. Prijevod Kurʼāna pojavio se nakon nekih sedam godina, 1995. godine. Najmanje četiri godine trajalo je brušenje prijevoda, razne provjere u komentarima Kurʼāna, itd. Ove 2015. godine navršava se punih dvadeset godina od izlaska moga prijevoda Kurʼāna u izdavačkoj kući lijepog naziva – “Bosanska knjiga”.
Zašto sam se odlučio na poduhvat, možda drski čin, prevođenja Kurʼāna? Mislim da je tu posrijedi jedna moja ljubav prema Kurʼānu, i u drugim ovakvim prilikama i intervjuima ističem da sam ljubav prema Kurʼānu dobio u svojoj seljačkoj i nomadskoj porodici u selu Višnjevu kod Travnika. Ima jedna jasna slika u mome djetinjem sjećanju: Uvečer svakog četvrtka i svake nedjelje, posebno ujesen i zimu, učili smo suru Jasin. Kurʼān je bio “rasklopljen”, “otvoren” pred nama, postavljen na mali sto koji je moja majka prekrivala bosanskim peškirom, sa zida je na stranice Kurʼāna i na naša lica padala svjetlost “lambe” petrolejke (električne struje još nije bilo, doći će sa socijalističkim elektrifikacijskim petoljetkama!). Naša dječija lica pomaljala su se ne samo u svjetlosti ove “lambe”, već i u zvuku i zvonu kurʼānskih riječi.
I danas, kad god radim na odgonetanju teških i kompliciranih tekstova iz tumačenja Kurʼāna, ja se često sjetim tog ugođaja kad sam kao dijete slušao “nerazumljivi” Kurʼān na arapskom, recitirao ga je moj otac, Riječi Kurʼāna tekle su u slatkim zvucima, u ugodnoj tišini sela koje je ispraćalo u vječnost svoje dane i noći…
Duhovno uputstvo
Kasnije, kad sam u Sarajevu, u Gazi Husrevbegovoj medresi i na Islamskom teološkom fakultetu, naučio mnoge “teorije o Kurʼānu”, u meni je, ipak, ostao jasno onaj prvi djetinji susret sa glasom Kurʼāna.
Bio sam darovan, naprosto mi se posrećilo, da sve od 1979. godine do danas, često boravim mnogo mjeseci u velikim svjetskim bibliotekama i univerzitetima, od Kaira, Teherana, Koma i Kuala Lumpura, do Yale Universityja, Oxforda i Ludwig Maximiliana, i da proučavam razne teorije o Kurʼānu, klasične i savremene. Ali je u meni, ipak, onaj usmeni glas Kurʼāna ostao kao nešto što nikakve naučne teorije nisu iscrvotočile…
Do koje mjere prevodilac mora voditi računa da Kurʾan nije samo književni tekst, već i duhovno uputstvo za vjernike?
Karić: Vaše pitanje pogađa suštinu stvari kad je posrijedi sveto štivo Kurʼāna i življenje po Kurʼānu kako danas, tako i u prošlosti. Kad je posrijedi Kurʼān u nizu i kontekstu velikih “vjerskih knjiga” koje napućuju čovječanstvo, treba razlučiti nekoliko stvari.
S jedne strane, ima obredni Kurʼān, to jest Kurʼān kao namāz, kao, uvjetno kazano, sredstvo i sam sadržaj muslimanske molitve. Mislim da muslimani uvijek pravilno razumiju onaj pobožni, obredni sloj koji nam pritiče iz Kurʼāna. Jer, Kurʼān je knjiga koja snažno pobuđuje pobožnost i podstiče na nju. Muslimanski svijet, muslimanski narodi općenito – pobožni su danas. To je iznimno važno. Mi, ljudi, jesmo Božija stvorenja. Prema islamskom pogledu na svijet i čovjeka, posredstvom obreda i moralnoga življenja mi se “odužujemo” Bogu što nas je stvorio, što nam je dao mnoge darove, um, razum, osjetila, zdravlje. “Odužujemo” se Bogu za to što je stvorio ovaj zadivni svijet, što nam je podario radost života. To je značenje, ili jedno od značenja, riječi dīn ili dīni islām.
Međutim, današnji muslimani, mnogi od njih, nisu uvijek u skladu sa kurʼānskim porukama mira, često posežu za riječima Kurʼāna kao pukim političkim sloganima, kao ideološkim parolama! Recimo, tužno je, pa često i užasno, sve ovo što se događa u Siriji, Afganistanu, Jemenu, Iraku, Libiji, Egiptu… Ja uvijek govorim i poručujem: Ako smo se kroz vjerske obrede i moralnu smjernost pomirili sa Bogom, nužno je da to pomirenje transponiramo i prenesemo i na pomirenje i izmirenje sa drugim ljudima. Sa muslimanima, kršćanima, jevrejima, itd. Islam nije privilegija koja te opunomoćuje za bahate korake. Naprotiv, islam je prije svega odgovorna i moralna obaveza. Obaveza ne samo pred Bogom, već i pred ljudima, životinjama, biljkama, mineralima…
U pravu ste kad kažete da je Kurʼān “duhovno uputstvo za vjernike”. No, treba se čuvati da nas Kurʼānu ne uče nestručni ljudi. A upravo danas ima različitih interpretacija Kurʼāna datih od strane nestručnih, pa i zlonamjernih ljudi. Tu često vlada jedna velika pometnja, često i žalosno i haotično stanje. Treba imati u vidu da Kurʼān ima svoje razine, svoje dubine, slojeve. U obrednoj razini Kurʼāna svi ljudi mogu učestvovati. Potrebno je znati napamet tri ili četiri kratka poglavlja Kurʼāna – i već smo spremni obavljati namaze, klanjati, štovati Boga, “obavljati molitve”. Obredna razina Kurʼāna jeste i naš post, naša obligatna i milodarna davanja, odlazak na hodočašće u Mekku, discipliniranje našeg govora, itd. Obredi su u islamu na neki način temelj moralnog zdanja islama. Da bismo bili dobri, pošteni, moralni – ne treba nam nikakva škola. Treba nam samo dobar odgoj. I odgovornost, naravno. Međutim, kad je posrijedi valjano tumačenje Kurʼāna, tu se moraju završiti mnoge pripremne škole, mora se proći kroz mnoge vještine, postići mnoge sveučilišne graduse.
Kurʼān je nalik svijetu, zapravo, Kurʼān je na mnogim mjestima vjerna slika univerzuma. Pogledajte samo ovu našu planetu Zemlju! Koliko na njoj ima vulkana, divljih rijeka, ogromnih oceana, velikih planinskih visoravni, užarenih pustinja, hladnih lednjaka?! Zar mi možemo u sve te različite pojaseve i oblasti Zemlje ići bosi, u kućnoj odori, u pidžami?! Ma ne, ni govora o tome! Baš nekako tako i u Kurʼānu ima mjesta u koja ne možete kročiti niti ih razumjeti bez posebne pripreme, bez višegodišnjeg obrazovanja i studiranja. Kada neuk čovjek pokušava tumačiti Kurʼān isto je kao kada neplivač želi preći uzbujalu rijeku.
Krivotvorenje islama
Danas ima muslimana koji su neuki u tumačenju Kurʼāna. I pritom su grubi. I ljuti su na cijeli svijet. Hodaju ulicama smrknuti. Pružaju lošu sliku o islamu i kod kuće, i na Zapadu. A kad je posrijedi Zapad, tamo, opet, ima mnogo neobrazovanih novinara koji o Kurʼānu i o islamu pišu bedastoće. Prije gotovo četrdeset godina Edward Said je o tim zapadnim novinarima napisao knjigu “Covering Islam”. U Zagrebu su je na hrvatski preveli sintagmom “Krivotvorenje islama”. Mislim da su dobro postupili. Gdje je izlaz iz svega ovoga? Pa, izlaz je u dobrom obrazovanju, u moralnom i odgovornom tumačenju Kurʼāna.
Kompletnu zbirku “Hiljade i jedne noći” 1999. je preveo na bosanski istaknuti orijentalista Esad Duraković. Vi ste čak iste godine objavili prijevod knjige britanskog historičara Roberta Irwina “The Arabian Nights: A Companion”. Možete li u par riječi opisati značaj “Hiljadu i jedne noći”?
Karić: Kad smo kod “Hiljadu i jedne noći”, tu smo već u okeanima ljudskih priča, sa mnoštvom malih mora i zaljeva, sa mnoštvom slatke vode iz mnogih rijeka i pritoka. “Hiljadu i jedna noć” je po sebi islamska književnost, naravno. Ali, treba kazati jasno da je zrela civilizacija i kultura islama, ona koja je prije više od hiljadu godina nastala u trokutu Kairo-Damask-Bagdad, omogućila da se tadašnji svjetski tokovi književnosti iz Indije, Kine, Perzije… sedimentiraju u “Hiljadu i jednoj noći”…i tu dobiju svoje islamske sadržaje, duh i izražajno ruho. Motivi “Hiljadu i jedne noći” su mnogobrojni. Prije petnaest godina ja sam na bosanski preveo djelo oksfordskog i kembridžskog profesora Roberta Irwina “The Arabian Nights, A Companion”. Kako se vidi iz engleskog naslova, ovo djelo je neka vrsta pomagala da se “Hiljadu i jedna noć” lakše čita, da se učini prohodnim štivom. A s druge strane, Robert Irwin pokazuje ko je sve književno profitirao iz “Hiljadu i jedne noći” u Evropi. Braća Grimm, Chaucer, Balzac, Goethe, Umberto Eco, Sir Richard Burton, Nabokov… tek su neka imena među desecima njih.
Teško je biti originalan u književnosti, pogotovo ako vas samjeravaju sa “Hiljadu i jednom noći”… Jer, ukratko, značaj “Hiljadu i jedne noći” u tome je što vam to djelo nudi stotine priča o smrti, ljubavi, trgovini, zlu, dobru, radu i trudu, ratu i borbi… i pritom vam “Hiljadu i jedna noć” poručuje da svako nosi svoju a ne tuđu sudbinu, iako istu i neumitnu, od koje će na koncu stradati. Pritom, jedina novina koja se tu pomalja jesmo baš mi kao “žrtva”, kao “zalogaj” te stare i iste sudbine. Ahilu se sudbina javila na peti, Ivani Orleanki u srcu, perzijskim junacima Rustemu i Suhrabu na prsima i stomaku, i tako redom. Ona Ahilova peta se transformira sad u ovo, sad u ono, makar se čovjek zazidao u najveće tvrđave svijeta…
Gledajući unazad, da li je bilo teško da se odlučite za vjersku naobrazbu i, tako reći, put islama u Jugoslaviji ako uzmemo u obzir da je to bila deklarativno ateistička država? Muslimanima, na primjer, nije bila šire dostupna halal hrana, po zakonu iz 1950. žene nisu smjele da se pokrivaju.
Karić: Vaše pitanje pobuđuje kod mene mnoge uspomene. Ima i onih gorkih. Ipak, reći ću sljedeće: To šta je Bosna i Hercegovina propatila od 1992. do 1995. godine, ti opkoljeni gradovi, pogibije, klanja, skapavanja, studeni, te, napokon, genocid u Srebrenici i drugdje po Bosni i Hercegovini, sve to mene često nagoni da o socijalističkoj i komunističkoj Jugoslaviji nekada, pa i često, pomislim kao o nekoj dobroj zemlji, kao o državi u kojoj je, ako ništa drugo, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo sigurno, iako nismo bili politički slobodni.
Naravno, moje školovanje u Gazi Husrevbegovoj medresi, u trajanju od deset semestara (1973.–1978.), u važnim magistralama opredijelilo je moja buduća književna, fakultetska i naukovna opredjeljenja. Medresa je u to vrijeme bila jedna kvalitetna klasična gimnazija staroga tipa, u njoj su se široko predavali humanistički predmeti i discipline, temeljito smo učili srpskohrvatski, arapski i engleski jezik, zatim teologiju, filozofiju, sociologiju, historiju, itd. Možda zato što je ova sarajevska medresa u to vrijeme bila “izolirana” od tadašnjeg socijalističkog društva, u njoj se i moglo naći još onog starog klasičnog i vrijednog gimnazijskog i medresanskog obrazovanja.
Pod kojim okolnostima je 1977. osnovan Islamski teološki fakultet u Sarajevu (današnji Fakultet islamskih nauka)?
Karić: Islamski teološki fakultet osnovan je 1977. godine, u vremenima kad je komunistička vlast već uvidjela da se treba otvarati i, na neki način, iznutra same sebe pluralizirati. S druge strane, ustanovljenje Islamskog teološkog fakulteta ima i svoj međunarodni kontekst, Titova vlast je htjela pokazati muslimanskim zemljama u Pokretu nesvrstanih da u socijalističkoj Jugoslaviji postoje i religijske slobode za muslimane. Treće, i sama Islamska zajednica u tadašnjoj Jugoslaviji željela je da ima svoju autohtonu i domaću visokoškolsku instituciju. Iskoristila je priznavanje “muslimanske nacije” u socijalističkoj Jugoslaviji, muslimani su priznati kao Muslimani (sa velikim M), to je značilo da se polahko trebaju uspostavljati i obrazovne i kulturne institucije koje proističu iz tog priznanja Muslimana kao moderne evropske nacije….
Domaći doživljaj
Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, Islamski teološki fakultet mijenja ime u Fakultet islamskih nauka. Danas je to respektabilna visokoškolska institucija, članica Univerzitet u Sarajevu, sa nekoliko odsjeka iz islamskih nauka, sa dodiplomskim i postdiplomskim studijama, tu je i jedan popularni program Diploma u islamskim naukama, on se odvija na bosanskom i engleskom jeziku, itd.
Da li se bitno promijenio bosanskohercegovački ambijent u kojem djeluju islamski učenjaci, vjerske ustanove, čitava islamska zajednica u odnosu na bivšu komunističku vlast?
Karić: Bosna i Hercegovina nakon kataklizme i ratne agresije od 1992. do 1995. godine izgleda kao zemlja koja je pretrpila veliki zemljotres od dvanaest stepeni Merkalijeve skale! Poginulo je, ubijeno ili nestalo preko ili oko 150 hiljada ljudi, oko milion ljudi je raseljeno, protjerano, prognano… Srušeno je do temelja oko 600 džamija, također i na desetine crkava (crkve su uglavnom rušene u međusobnim duelima raznih hrvatskih i srpskih jedinica i vojski). Itd.
Bosanskohercegovački ambijent se stubokom promijenio, naravno. Nakon uspostave mira krajem 1995. godine došlo je do nagle slobode govora, medija, svega… Ovaj “nadolazak slobode” posebno su osjetile tradicionalne vjerske zajednice, među njima i Islamska zajednica. Počeli su se javljati i razni alternativni diskursi iznutar islama. Pa ipak, mislim da se Islamska zajednica dobro nosi sa svim ovim uraganskim globalizacijskim promjenama u kojima djeluje. Ona je obnovila svoje mnoge kulturne i obrazovne institucije, i marljivo radi na promoviranju bosanskohercegovačke tradicije življenja islama. Šta znači ta tradicija? Ukratko, ona znači da se ne ulazi u sukob sa sekularnom državom (sve od dolaska Austrougarske 1878. godine, bosanskohercegovački muslimani žive u takvom tipu države), drugo, otvorenost prema sufijskim učenjima i tarikatima, treće, čuvanje i njegovanje tzv. narodnih formi islama (mi bosanskohercegovački muslimani imamo svoje islamske molitve na brdima, kraj izvora rijeka, itd. Itd.).
Kako se bosanskohercegovački muslimani nose sa izazovima selefizma i wehabizma, snažnim pokretima koje mnogi smatraju prijetnjom unutarnjem pluralitetu suvremenog islama, pa čak i suživotu sa nemuslimima?
Karić: Islamska zajednica je najjača duhovna institucija Bošnjaka, ne zbog toga što svoj položaj osigurava nekom silom ili robusnim autoritetom, već zbog ogromnog povjerenja koje joj iskazuju bosanskohercegovački muslimani. Osim toga, Islamska zajednica je jedina zadužena za pravovaljano tumačenje islama, svršenici njezinih medresa i veliki broj svršenika njezinih islamskih fakulteta, onih koje je utemeljila Islamska zajednica, respektabilno obavljaju svoj posao. Radeći to oni imaju u vidu moralne obaveze očuvanja vrijednosti mira među samim muslimanima, kao i mira i suživota među muslimanima, katolicima, pravoslavnima, jevrejima, ateistima, agnosticima, itd.
Izazovi selefizma i vehabizma koje vi s pravom spominjete prisutni su u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, donijelo ih je poratno stanje, kao i mnogi valovi globalizacije. Ali, tradicionalne islamske zajednice u zemljama Balkana imaju pred sobom zadaću razvijanja, ali i očuvanja, jednog “domaćeg” doživljaja i življenja islama. U smislu dogme ili u smislu kreda, islam u svijetu pa i islam u Bosni, jeste jedan islam. Ali, kad se pogleda sa stanovišta kulture, imate mnoge kulturalne zone i podzone islama, imate mnoge jezičke zone u kojima žive muslimani, itd. itd. Muslimanski ummet danas je, kao i u prošlosti, jedno veliko jedinstvo različitosti.
Ne treba nikada zaboraviti da je jedno inkluzivno tumačenje islama u Bosni i na zapadnom Balkanu oduševilo veliki broj evropskih putnika i istraživača koji su hodočastili Bosnu. Mislim da će jedno takvo tumačenje islama ostati mainstream u ovom dijelu svijeta.
Iza sebe imate izvanredno bogat radni život naučnika, pedagoga, prevodioca a politika Vas isto nije zaobišla. Ipak, u posljednje vrijeme ste nam ponudili zanimljive romane. Ranije niste imali vremena za pisanje ili ste ipak čekali da ideje sazriju?
Karić: U mome slučaju pisanje romana, zatim književnih eseja i kratkih priča, kao i putopisa i uspomena, čekalo je neku vrstu duhovne sedimentacije. A onda se sve pokrenulo, negdje 2005. godine, kad sam počeo pisati svoj roman “Pjesme divljih ptica”. Izišao je na bosanskom 2009. godine, a do danas su se pojavili i njemački, slovenački i dva albanska prijevoda tog romana. Također, 2011. godine objavio sam “Jevrejsko groblje”, to je moja izbjeglička priča iz opkoljenog Sarajeva (1992.–1995.). Ako Bog da, tokom 2016. godine očekujem da se “Jevrejsko groblje” pojavi na njemačkom i albanskom jeziku… U međuvremenu objavio sam 2013. godine roman “Slučajno čovjek”, dobio je književnu nagradu “Skender Kulenović” kao najbolji roman te godine u Bosni i Hercegovini. Završio sam i svoj četvrti roman, “Hronika boje višnje”, nadam se da će se, ako Bog da, pojaviti na proljeće 2016. godine, sada je na čitanju kod mojih prijatelja i recenzenata.
Čist obraz
U mome slučaju književnost je bila povremeno pribježište od (ili iz) teologije i filozofije. Jer, i književnost se bavi “graničnim situacijama” o kojima govori Karl Jaspers, i ja mislim da književnost to radi mnogo efikasnije od teologije i filozofije. K tome, dobra književnost odgaja, ona još uvijek poručuje da čovjek treba imati čist obraz, da se čovjek treba stidjeti, da se treba kajati… Da treba paziti na svoje korake i da čovjeku, ipak, nije sve dopušteno da učini i počini. Sve to, i hiljadu stvari još, znanih i neznanih, opredijelili su me da jedan dio svoga bdijenja posvetim književnosti, prije svega čitanju klasičnih i savremenih književnika, a potom se odvažim i usudim da i sam napišem nešto što su drugi prepoznali i priznali kao književno djelo.
Kako god je na početku bila Riječ, ja mislim da ta Riječ ostaje i za kraj, književna pogotovo. Jedan arapski stih glasi: Innama l-marʼu hadīsun baʼdahū; fa kun hadīsan hasanan li man rawā! Čovjek – to je samo priča nakon njega! Pa budi dobra priča pripovjedačima!
