Kako se kalio turbo-folk

Istoriju novokomponovne i turbo-folk muzike na jedinstven način pričaju omoti albuma izvođača koji pripadaju pomenutim pravcima. Dio živopisne kolekcije biće predstavljen od 27. septembra u Beogradu, na izložbi „(Est)etika nacionalizma – Dizajn za turbo-folk“.

Autor: b92/MLADEN SAVKOVIĆ

„Sve je krenulo prije sad već tri godine“, navodi u razgovoru za B92 autor izložbe Bojan Krištofić.„Moje kolege sa Arhitektonskog fakulteta organizirale su studentski festival i zvali su me da održim predavanje na koju god temu želim. Izabrao sam dizajn omota ploča turbo-folk i novokomponovane popularne glazbe, jer mi se u tom trenutku tema činila zanimljivom.“

(Est)etika naconalizma – dizajn za turbo folk
Mikser House, 27. avgust – 3. septembar
Autor izložbe i dizajner postavke: Bojan Krištofić
Saradnik: Marko Golub (likovni kritičar i kustos)
Fotografi: Zvonimir Ferina i Bojan Mrđenović
Produkcija: Hrvatsko dizajnersko društvo, Mikser Beograd i saradnici

Posle predavanja usledio je i esej, originalno objavljen u zagrebačkom „Zarezu“, a ubrzo potom Krištofić je počeo detaljnije da istražuje fenomen turbo-folka, u početku kao hobi koji je kasnije prerastao u ozbiljnije teorijsko proučavanje. 

„Naišao sam na nekoliko primjera literature o turbo-folku, što u regiji, što u inozemstvu. Na primjer, neki Britanci su se prilično detaljno bavili temom glazbe na Balkanu tokom rata i političkim porukama koje ona nosi“, dodaje on. 

Izložba „(Est)etika nacionalizma – Dizajn za turbo-folk“ predstavljena je publici ovog proleća u Zagrebu, prikazujući u dva segmenta razvoj turbo-folka od najranijih dana novokomponovane muzike do danas. Uz istorijski pregled razvoja novokomponovane muzike i turbo folka od sredine prošlog veka, od trenutaka kada su u bivšoj SFRJ počele da se proizvode ploče, posetioci izložbe mogu da vide i konkretne eksponate koji svedoče o tome kako se kalio turbo-folk. 

— Pogledajte i video serijal Sav taj folk koji je na televiziji B92 emitovan u osam epizoda —

Relativno je poznata definicija turbo-folka Ramba Amadeusa, koju bi možda trebalo teorijski produbiti. On kaže da je turbo-folk čista vožnja linijom manjeg otpora. Kako kaže Rambo, podražavanje najnižih strasti homo sapiensa“, objašnjava Krištofić. Kroz cijelu ovu izložbu suradnici i ja ne pokušavamo dokazati da je turbo-folk i ono što se za njega veže nužno dobro ili loše, niti da su ljudi koji slušaju turbo-folk nužno glupi ili pametni. Želimo cijelu stvar kontekstualizirati na način da se ovim projektom jasno vidi otkud je turbo-folk potekao, gdje je sada i gdje će vjerojatno ići.“

Autor navodi da se iz izloženih eksponata jasno vidi kako turbo-folk nije originalni proizvod devedesetih, već da se u značajnoj meri naslanja na njegove prethodnike iz druge polovine dvadesetog veka. 

„Moje mišljenje je, a tu tezu mogu potkrijepiti i saznanjima do kojih su došli teoretičari koji su to istraživali, da su gotovo svi autohtoni elementi koji su tijekom ratnog razdoblja transformirali u turbo-folk, postojali i prije“, smatra Krištofić. „Samo kada je započet proces tranzicije, kada su kojekakvi pop kulturni uticaji sa zapada snažnije prodrli u regiju, tada se dogodio melanž u kojem ima i novokomponovanog folka, i dens glazbe i hip hopa… Sve to u jednom trenutku vlasti iskorišćavaju za komunikaciju određenih političkih poruka, koje su se zahvatile sve procese proizvodnje muzičkih djela.“ 

Kako objašnjava on, reperotar vizuelnih elemenata koji dominiraju omotima albuma turbo-folk izvođača nije se bitno promenio u odnou na albume pevača novokomponovane muzike. 

„Uvijek je u središtu prezentacije nekog izvođača njegova osnovna fotografija iz koje iščitavamo druge kulturne kodove, od odijevanja, poze, stava“, primećuje Krištofić. „Tu su zatim oduvijek bili neki dekorativni elementi, uglavnom geometrijski, koji su očito preuzeli iz socijalističke umjetnosti koja je kod nas bila poželjna umjetnost.“

Dolazak digitalne tehnologije i novih alata i trendova nije značajno promenio omote albuma, dodaje on. 

„U nedostatku svijesti o tome šta se radi i za koga se radi, svi ti elementi su erudirali. Tako da mi i dalje imamo fotografiju na albumu i dekorativne elemente, ali je zanimljivo hronološki posmatrati kako se upotreba tih dekorativnih elemenata mijenjala. Recimo, od neke mjere decentnog u predratnom period, do totalnog haosa u ratnom razdoblju.“

Od Cece do Severine

Kao arhetipski primer na kojem se uočavaju sve bitnije odlike onoga što nastoji pokazati ovom izložbomo, Krištović izdvaja pevačicu Svetlanu Cecu Ražnatović

„Ona je prošla transformaciju od nevinog curetka krajem osamdesetih, dok je pjevala bezazlene pjesmice, do vamp mafijašice iz kasnih devedesetih“, objašnjava on. „Kako se mijenjao njen imidž mijenjala se i njena glazba i cjelokupna prezentacija. To je primjer na kojem se najočitije vidi cijeli taj proces.“ 

Izuzeci su prisutni i u ovom slučaju. Krištofić tako navodi Rokere s Moravu i Ramba Amadeusa u svojoj ranoj fazi, za koje kaže da su to „izvođači koji su u startu imali odmak od tog žanra i nisu dio tog istog estradnog sustava, već su proizašli iz neke druge supkulture.“

„Najbolje izdanje koje sam našao objavljeno je povodom dvadeset godina postojanja. To je dvostruki LP sa dvadeset pjesama i dvadeset izvođača. Kad se taj dvostruki omot otvori, unutra je fotka tog preduzeća, i tekst koji govori o preduzeću koje se bavi snimanjem, proizvodnjom i distribucijom estradne glazbe, ali je o svemu tome pisano kao o nekom socijalističkom koncernu gdje se kalio čelik. Mi i naš radni kolektiv radimo već dvadeset godina i nakon četri petoljetke došlo se do tih i tih rezultata…Zapravo, to znači da se nešto toliko popularno, kao ta glazba koja čak nije bila ni urbana već više ruralna pojava, pokušavala na silu ugurati u taj diskurs samoupravljanja“, izdvaja Krištofić svoj omiljeni eksponat.

„U novije vrijeme jedan očiti odmak od tog arhetipa je Jelena Karleuša, koja koristi sve te elemente prisutne kod Cece i drugih sličnih izvođačica, ali ih koristi sa određenim ironijskim odmakom, na malo svjesniji način. Promatrajući njen rad, imaš dojam da ona iako prodaje sebe kao proizvod, paralelno se i sprda sama sa sobom. S druge strane imaš i izvođače poput Dina Merlina, koji se vidno ne trpaju u turbo-folk, iako se mogu ubrojiti u taj fenomen ako se koristi njegova šira definicija. Takvi izvođači su jednom trenutku svoju prezentaciju počeli svjesno i sofisticirano osmišljavati. Na zadnjih par albuma Dina Merlina omote je radio sarajevski studio Trio Fabrika. Omot za album ‘Burek’ sadrži ilustraciju koja je puna reference na lokalnu pop kulturu, konzumerizam, pa čak i pop pank, što je za neke druge ovdašnje izvođače nezamislivo.“ 

Iako se možda čini da je turbo-folk autentičan srpski proizvod, u pitanju je supkultura koja je zahvatila ceo region, pa ni Hrvatska nije izuzetak. Krištofić kaže da se i eksponati koji dočaravaju hrvatsku scenu takođe nalaze na izložbi. 

„U Hrvatskoj turbo-folka ima napretak, samo što se zove drugačije“, tvrdi on. „Glazba koja je bila promovirana devedesetih i koja je sa svih strana bila podržavana, čak i od strane elitnih državnih institucija, bio je taj ‘cro-dance’. Ako se uspoređuje paralelno sa turbo-folkom, on nosi sve njegove bitnije karakteristike, samo u nešto umivenijoj varijanti, što je po meni općenito karakteristično za hrvatsku pop kulturu u odnosu na srpsku.“

Devedesete su na neki način donijele relativan poraz rok kulture, možda zbog toga jer ona, koja se po mom viđenju osamdesetih zatvorila u novi val ili u neke ekstremnije supkulture kao u Sloveniji, nije na vrijeme adekvatno reagirala na ono što se dešavalo oko nas“, smatra Krištović. „Druga stvar je u tome što je rok glazba bila motor emancipacije mladih ljudi sredinom prošlog vijeka, ali je i kasnije zadržala auru kulturnog prestiža koji je progresivan, avangardan i kritizira društvo sa izdvojene pozicije. Kod turbo-folk, dens i hip hop izvođača, imamo posla sa totalnom pop glazbom koja je samo bila namjenjena tome da se proda, kao što je slučaj sa većim dijelom takve glazbe u svijetu.“

Krištofić objašnjava da je suštinski reč o istoj muzici,„eskapističnom pop proizvodu koji je, do neke mjere svjesno do neke nesvjesno, napravljen u svrhu lakog zaborava u ratnim i posleratnim vremenima, jeftine zabave naroda i simulacije lagodnog života dok se oko nas događalo to što se događalo“. Kao tipičan primer navodi Severinu, za koju tvrdi da je vrlo lako porediti njeno mesu na sceni i u društvu sa onim koje u Srbiji zauzima Ceca. 

Ploče koje su izložene posetiocima Krištofić je skupljao po buvljacima i „second hand“ prodavnicama, gde ih je nalazi po niskim cenama. Deo materijala pronalazio je na internetu, „po kojekakvim blogovima i forumima“, a deo kolekcije dobio je od prijatelja iz Beograda. 

„Cilj mi je da projekat proširimo što više. Mislim da nije potrebno da ga ja privatiziram ili da se samo ja bavim time, već id a se uključi i veći broj ljudi koji će priču moći da obogate svojim znanjima. Još uvijek nije uspostavljena bilo kakva povijest turbo-folka, pa i ova izložba može koristiti u tu svrhu.“ 

Izložba „(Est)etika nacionalizma – Dizajn za turbo-folk“ biće postavljena u Mikser House-u u Beogradu (Karađorđeva 46), od 27. avgusta do 3. septembra, nakon čega će postavka biti predstavljena i u glavnom gradu Makedonije. 

Foto: Zvonimir Ferina i Bojan Mrđenović


b92

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close