Kada bi Čovjek došao na vlast – A šta ako…

Recimo, čisto teorijski i apsolutno utopistički, da na vlast dođe Čovjek i formira Tim, koji će biti svjesni kakvom zemljom rukovode; koji će možda znati i nešto o njenoj daljoj i bližoj prošlosti i, još značajnije, imati viziju njene budućnosti. Recimo da to bude Čovjek i Tim koji ne moraju gledati emisiju „Ispuni mi želju” da bi (sa)znali da u ovoj zemlji žive djeca kojima je jedina želja, umjesto kamiona i aviona, da imaju da jedu i sutra, kao što imaju danas (šta god to na tanjiru bilo), da oni koji imaju posao nemaju radno vrijeme nego rade kada i koliko im se naredi i da polovina od njih trpi neku vrstu psihičkog terora: ponižavanja, vrijeđanja, maltretiranja… na svome radnom mjestu; da gotovo trećinu stanovništva čine penzioneri i nezaposleni (za koje niko živ ne zna kako preživljavaju), da u zemlji ima 85 ljudi koji posjeduju 9 milijardi dolara, a da građani BiH u bankama štede blizu 9 milijardi KM…

Moralna pokvarenost

Recimo, ponovo teorijski i utopistički, da se taj Čovjek i njegov Tim posvete sređivanju stanja u Zemlji pa najprije srede parkove i urede ulice (kozmetički i funkcionalno), dotjeraju fasade i uljepšaju okruženje, a potom počnu sređivati ljude. Odakle bi trebao krenuti i na koje probleme bi morao računati?

Budući da smo ovdje ograničeni prostorom, nećemo ni pokušati nabrojati probleme; sve ćemo ih, za ovu priliku, kvalificirati samo jednom riječi: eufemizmom, korupcija. Zašto? Zato što je, prema definiciji, korupcija (lat. corruptus – potplaćen) ili podmitljivost u pravnom smislu, „krivično djelo zloupotrebe povjerenja ili dužnosti koju se obnaša u upravi, sudskoj vlasti, gospodarstvu, politici, školstvu, kulturi i umjetnosti te u negospodarskim subjektima ili organizacijama, radi stjecanja materijalne ili nematerijalne koristi na koju nema pravnu osnovu”. Prema definiciji politologa Harolda Dwighta Lasswella korupcija je „povreda općeg interesa zbog osobnoga koristoljublja”, a po drugima, korupcija je, jednostavno „moralna pokvarenost”.

Opisno, „srž korupcije sastoji se u tome da pojedinci ili skupine nekažnjeno krše pravila koja u pravilu vrijede za sve članove društva. Na taj način postaju konkurentniji na tržištu od onih koji igraju po pravilima. Rezultat je negativna selekcija, tj. narušavanje djelovanja tržišnog mehanizma selekcije po sposobnosti, što vodi do sporijeg gospodarskog napretka i slabljenja države. Korupcija je osnovni uzrok propasti civilizacija i država. Kada većina građana shvati da žive u zajednici gdje netko može raditi što želi, a drugi moraju poštivati pravila, nestaje ljubav prema takvoj zajednici i spremnost za žrtvovanje, te zajednica polako, ali sigurno propada.” Nadalje, prema istom izvoru „koncentracija moći na jednom mjestu bez mogućnosti kontrole povećava mogućnost njene pojave.”

Mislim da se možemo složiti da je sve rečeno vrlo slikovita predstava stanja u našoj zemlji. Pritom ne mislim da je negdje drugo bolje, ali me druge zemlje ne zanimaju. Ako je suditi po elementima definicije korupcije i uočenim modusima ponašanja, mi smo, trenutno, otprilike u 18. stoljeću, a naša vlast je feudalni dvor na kojem je korupcija imala sve odlike sistema u kojem su dvorjani imali pravo da ih se potplati.

Temeljem rečenog odakle bi onaj Čovjek i njegov Tim trebao krenuti u sređivanje stanja? Logično, od pravosuđa. U tom smislu, recimo da, naprimjer, ali i dalje teorijski i utopistički, za početak pred „lice pravde”, kako se to obično kaže, privedu nekog velikog politički sponzoriranog gospodina kriminalaca. Konačno imaju dovoljno dokaza, svi dokazi su valjani i dokumentima potkrijepljeni, tužilac spreman, sudija nepristrasan…

I recimo da to ljudsko biće koje je svoju i sreću svojih najbližih izgradilo na sekiraciji, suzama i nevolji brojnih drugih ljudi, umjesto da ga oslobode svake krivice, kako to obično biva, počnu suditi po pravdi i zakonu, a „ono” se počne braniti traumatičnim i teškim djetinjstvom tvrdeći da ga je otac tukao, a majka to podržavala, da je zbog toga obolio… i svoju priču podloži odgovarajućim medicinskim nalazima i dokumentima i ispostavi da „ono” ima shizofreniju, da je, zaista, bolesno!? I da je zbog svoje bolesti bilo sklono pokvarenosti. I Sud ga, naravno, ne mogne osuditi te ga, za razliku od dosadašnje prakse oslobađanja usljed nedostatka dokaza(!?), oslobode po osnovu bolesti. A potom, da stvar bude gora, poučeni njegovim primjerom, svi poslije njega osumnjičeni, uhapšeni i optuženi za korupciju počnu glumiti pojedinačno i/ili kolektivno ludilo! Šta onda?

Oboljeli u politici

Ne želeći se upuštati u utvrđivanje je li kod nas previše ljekara među političarima ili, možda, previše politike u medicini jer bi time priča skrenula u neželjenom pravcu; u svakom slučaju, temeljem gore navedenih definicija i opisa korupcije, čini se da je previše ozbiljno „oboljelih” ljudi u politici. Bojim se da se onaj Čovjek s početka priče jednom ne vrati sa službenog puta i vozača koji je došao pred njega na aerodrom upita šta ima novo.

Pa da mu vozač kaže da mu je uginuo pas. „Od čega?” upitat će Čovjek. „Prejeo se konjskog mesa.” „Otkud psu konjsko meso?” začudit će se Čovjek. „Morali smo zaklati konja”, odgovorit će vozač. „A zašto, zaboga?” „Toliko se umorio vukući vodu iz bunara da mu je udarila pjena na usta, pa smo ga morali zaklati.” „A zašto je vukao vodu iz bunara?” „Pa morali smo gasiti kuću i ostale objekte.” „Kuća se zapalila?” uzviknut će Čovjek. „Od čega?” „Od svijeće” reći će vozač. „A zašto ste palili svijeću?” „Pa morali smo jer vam je umrla majka.” „Majka mi je umrla”, zavapit će Čovjek. „A od čega?” „Pa dobila je moždani udar kad je čula kako vas je žena ostavila sa susjedom.” Eto! Da, neke ideje su toliko lude da mogu naumpasti samo pametnim ljudima i, još gore, samo oni u njih mogu povjerovati.

 

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba