Ivan Supek: Na pragu 21. stoljeća

Akademik Ivan Supek (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.), hrvatski fizičar, filozof, pisac, borac za mir i humanist.

DRUŠTVO I NAUKA

U sedam tisućljeća pisane povijesti bilo je ratova, revolucija, okrutnosti, gladi, bijede, slobodarstva i stvaralaštva, ali je 20. stoljeće nadmašilo sve dosad poznato. Nije ta iznimnost u broju žrtava, premda je oko dvjesto milijuna poginulo u ratu ili pod strahovladama, nego je u stvorenoj jedincatoj mogućnosti da se svijet uništi. Sve ljudsko djelanje iskopalo je sebi grob.

Autor: Ivan Supek
Iz djela “Na prekretnici milenija” (2001.)

Ako su i izlazi bili nacrtani iz tog globalnog samoubojstva, ostalo je na Jeremijinim vapajima. Jednostavno, globalne političke strukture nesposobne su nositi se s razmahalim silama ljudskog stvaralaštva. I ta se igra vlastohleplja i radoznalosti nastavlja, premda je očigledno kamo vodi. Ako se svijet želi spasiti, 21. stoljeće mora konačno ukinuti sile bezumlja i samouništenja. Više nam nema odgode. Kosa smrti podigla se nad čovječanstvo.

U lucidnu intervalu proglasili su Ujedinjeni narodi da je opće i potpuno razoružanje njihov hitni i glavni cilj. Dok su mirotvorni pokreti dalje zvonili na uzbunu, blokovi i države nastavili su naoružavati se, a više stotina lokalnih sukoba zaplamsalo je na poratnoj panorami. Velesile su uzalud nastojale zadržati monopol nad atomskim oružjem i daljinskim raketama; širilo se to kriomice ili prodajom nuklearne tehnologije, osobito opasno tamo gdje su nacionalne i vjerske nesnošljivosti stvarale eksplozivnu situaciju.

Nije samo fizika brusila nož. I kemija i biologija pravile su oružje koje može zatrti život na našem planetu. U laboratorijima umnažaju se smrtonosni virusi, bakterije ili droge, što je još teže podvrgnuti nadzoru. Igra s genetičkim inžinjeringom može također biti razorna. Čovjek odveć opasno remeti ravnotežu prirode da mu odatle ne bi zaprijetila propast.

Ako privredi i dalje bude jedini ili glavni pokretač dobit, izvori sirovina i energije bit će iscrpljeni, a tlo, voda i zrak zagađeni. Konkurencija na svjetskom tržištu sili siromašne i tehnički zaostale regije na proizvodnju bez dovoljne ekološke zaštite. Nekoć najčišća prirodna prostranstva u Africi, Aziji ili Južnoj Americi pružaju zastrašujući prizor zagađenja. Očito je da se svjetsko gospodarstvo mora uskladiti sa socijalnim i ekološkim zahtjevima – ali kako to učiniti?

Suvremene države blagostanja progresivnim su oporezivanjem ublažavale jaz između bogatih i siromašnijih. Zdravlje, prosvjeta, znanost i druge kulturne djelatnosti opće su dobro koje se održava i tim poreznim sustavom, ali i ulaganjem prozvodnih organizacija. Takva solidarnost, koja je uspostavljena u pojedinim državama, mora se protegnuti na cijeli svijet. Nije dovoljno da bogati imperiji pokazuju velikodušje davanjem raznovrsne pomoći siromašnim ili nastradalim regijama; trebalo bi uvesti globalni porez kojim bi se ostvarila svjetska solidarnost. Svakako, multinacionalne kompanije prosperiraju na slobodnom tržištu pa trebaju oporezivanjem vraćati zaostalijima nešto od dobiti, barem za ekološku zaštitu, zdravstvo, znanost i prosvjetu.

Svijet vode u 21. stoljeće državnici koji dosad nisu rješavali goruće probleme, a i malo je nade da bi ih ubuduće riješili. Političari su toliko uronjeni u borbu za vlast i tako ovisni o trenutačnim raspoloženjima javnosti i ne dospiju misliti na dulju stazu. Proizvodnja i trgovina oružja nastavljaju se jer se nijedna demokratska vlada ne usuđuje zatvaranjem tvornica povećati nezaposlenost. U jagmi za dobiti kapitalisti prodaju tenkove, zrakoplove, strojnice i ratnu tehnologiju također onima koji će to oružje upotrijebiti protiv njihovih zemalja ili vlastitog naroda. Štoviše, i atomske bombe bacaju se na tržište. Kad najveće i najbogatije države nastavljaju s trgovinom oružja i vojne tehnologije, ne čine li se njihove izjave o razoružanju licemjerjem? Ako velesile i ne zapale nuklearni rat, neće li ga početi manje države u posjedu nuklearnih bombi?

Umjesto da politički razbor utire izlaze s ovih vulkana, borba za vlast i mržnja raspirivana nacionalizmom ili vjerskom fanatičnošću zasljepljuju ljude. A ipak, ako cijelo čovječanstvo ne ustane u obranu svojeg života, produljit će se klizanje u smrt. Mirotvorni pokreti nisu dosad doveli do preokreta. Zapreke su bile ponajprije u strukturama vlasti koje održavaju status quo. Školstvo, odgoj, mediji komunikacija, a često i crkve služili su zastarjelom i okamenjenom poretku s njegovim lažnim patriotizmom, ideologijom, militarizmom i taštinom. A na ugroženoj Zemlji prvo je da budemo građani svijeta i preuzmemo odgovornost za budućnost, čime će se najjače afirmirati i domoljublje.

Svijet se mora promijeniti od korijena do vrhova piramida. Premda se parlamentarna demokracija pokazala kao najbolji društveni sustav, nad parlamentima ne smiju imati monopol političke stranke. Svakako, prošlo je vrijeme lenjinske partije s čvrstom disciplinom i vodstvom, ali i građanske stranke ne mogu pretendirati da same odlučuju o društvenim problemima i razvoju zemlje. Budući da prosperitet i napredak države ovisi o stupanju znanosti i kulture uopće, anakronično je da u najvišim državnim tijelima ne budu predstavnici znanosti, kulture uopće i privrede. Zacijelo, u vladama često sjede znanstvenici i drugi kulturnajaci, no kao pojedinci koji ispunjavaju nakane svojih šefova, dok mišljenje znanstvenih, umjetničkih i privrednih organizacija biva najčešće ignorirano. Liberalizam 19. stoljeća sa svojim slobodnim poduzetnicima polazio je od prava pojedinca, i prema tome su pisani ustavi. Međutim svijet se sastoji od institucija, u kojima ljudi rastu, rade i vrednuju se, pa se mora uspostaviti ravnoteža između individualnih i institucijskih odgovornosti. Primjerice, univerziteti su odgovorni za nastavu, i svako bi ukidanje njihove autonomije bilo štetno; privredne komore odgovorne su za usklađivanje različitih djelatnosti ili plan, a gdje sama država preuzima kontrolu nad privredom posljedice su dobro znane. Budući da parlamenti izdaju zakone koji reguliraju kompleksan život zajednice, kako da u njima ne budu predstavnici glavnih organizacija?

Preobrazba parlamentarne demokracije, koja je zapala u krizu nemoći, može se provesti postupno, uz dobru volju političkih stranaka. Najjednostavnije bi bilo da se očuva dvodomni sastav parlamenta, tako da bi donji dom činili prvaci različitih stranaka i nezavisnjaci, birani na općim izborima, dok bi u gornji dom, zvan još senatom, ulazili predstavnici privrednih, znanstvenih i drugih kulturnih ustanova. Senat ne bi samo predstavljao civilno društvo i obavljao primjerene poslove, nego bi se bavio dugoročnim perspektivama zemlje i globalnim problemima. Parlamentarne stranke, upletene u borbu za vlast, gdje je selekcija posve drukčija nego u privredi i kulturi, mogle bi se djelovanjem senata prizemljiti i usmjeriti na zajedničke probleme od sudbonosnoga značenja. Samo svi zajedno možemo rasplesti klupko koje nam je ostavilo stoljeće na izmaku.

Svijet ima zajedničku osnovicu – humanizam. Biblija, a to je sadržano i u drugim religijama, ostavila nam je poruku: ljubi bližnjega svoga kao samog sebe! Od 15. stoljeća humanisti su nam namrli načelo tolerancije, uvažavanje mišljenja drugog čovjeka i njegove osobe. Prosvjetiteljstvo je feudalizmu suprotstavilo narod, uzvišen načelima slobode, jednakosti i solidarnosti. U zajedništvu ljubavi i razuma usađen je univerzalni moral. Kako se nikada ne bi ponovila strahota fašističke najezde, Ujedinjeni narodi prihvaćaju Povelju mira i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Sve su to epohalni koraci humanizma koji pokreće sve ljude prema svijetu mira, slobode, pravde, blagostanja i stvaralaštva.

Iz djela “Na prekretnici milenija” (2001.)

 

Ivan Supek je fizičar koji je još 1944. upozorio na opasnost od nuklearne bombe i koji je zbog te opasnosti prestao s istraživanjima u svojoj matičnoj nauci, a nakon završetka Drugog svjetskog rata postao je jedan od najupornijih svjetskih mirovnih aktivista.

BUKA

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close