Ivan Šarčević: Manje spomenika

Autor: Ivan Šarčević

Ne zna se što je gore: ne uvidjeti zlo ili ne oduprijeti mu se. Mnogim razlozima se ispričavamo za samoskrivljeno neznanje, za nebudnost ili za strašljivo povlačenje pred zlom. Djelujemo nemoralno ako niječemo mogućnost njegova postojanja ili ako smatramo da se u nekom slučaju uopće ne radi o zlu, nego, dapače, o dobru. U teologiji se zlo ubraja u neodgonetljivu „tajnu zastranjenja“ (mysterium iniquitatis), jer mu ne možemo naći zadnje obrazloženje i jer većina nas gotovo nepogrešivo ljubi i pristaje prije na zlo nego što podržava dobro.

Naime, dok dobro želi samo jedno – da bude dobro i istinito, zlo ima sto lica, neizmjernu snagu prevrtljivosti, bezbroj puteva svoga opravdanja. Zlo participira i živi kao parazit na dobru, prikazuje se zamamnim, istinitim. Iznad svega, zlo je atraktivnije, zavodljivije, izvanjski ljepše od dobra. I nudi se uvijek kao prečica, najkraći i najlakši put do uspjeha i sreće, do rješenja problema. Što je problem veći, zlo rješenje je privlačnošću nasilnije.

Ovaj bi uvod bio potreban ne samo kao teorijska prethodnica mišljenja nego i svakog važnijeg odlučivanja. No ovdje ćemo nešto reći o zloupotrebi vjerskih simbola, osobito križa, jer naši vjerski simboli, osobito oni najvažniji, tek svojim dijelom participiraju na dobru, na vjerskoj istini, a mnogo više na laži i zlu što se u njih gnijezdi.

Kako?

Simbol dolazi od grčke riječi „sim-ballein“ što označava združivanje dviju stvarnosti, nikada nasilno, nikada umjetno. U području religioznoga riječ je o tome da materijalna stvarnost, opipljivi predmet, ne samo ukazuje nego i sadrži transcendentno, sveto, božansko. Zato u religijama postoje ne samo sveti prostori nego i predmeti, kao primjerice križ. Suprotnost simbolu – što se redovito ne uvažava – jest „dia-ballein“, razvrgavanje zajedništva, odnosno „diabolos“, đavao koji se može locirati i u sami simbol, jer zlo, ono dijabolično, i postoji kao parazit, falsifikator i orobljivač dobra.

Najveća dijaboličnost zla skriva se u vjerskim ili uopće u najsvetijim simbolima. Oni pervertiraju iz simboličnoga univerzalnoga zajedništva u dijabolično nasilje. Zlo operira dobrom, patnjom, nevoljama, suženim istinama, strahovima, odsutnošću kritičke i samokritičke refleksije. I pri tome proizvodi nasilje. Najgore je nasilje obučeno u odjeću, formu istine, dobrote ili svetosti.

Dakle, nije ovdje riječ tek o površnom nasilju nego onome koje se zavuklo u najveću svetinju, koje je u području najsvetijeg načinilo mračnu jazbinu što opakim, nebudnim, strašljivim i potkupljivim ljudima djeluje kao svjetlo. Rijetki se odupiru zlu u maski svetoga. Većina odgovara zlom na zlo, kopanjem svoje vlastite jazbine i navlačenjem vlastitog dijaboličkoga mraka na svoje simbole. No, to nije obrana od drugih, nego potvrda svoga zla i straha – svojih izvorišta nasilja.

A nasilje je najveći čovjekov problem, jer se može skrivati i u onome što mu je najsvetije i pri tome u vrlo blagim (svetim) riječima i kulturnim (uljudnim) gestama. Tako je s krstom na Zlatištu, tako je s križevima i drugim religijskim simbolima, većih ili manjih razmjera, posijanih po ovoj zemlji, tako može biti sa svime što smatramo najvećom svetinjom, pa bili mi i ateisti.

Nedavno postavljeni krst na Zlatištu (foto: oslobodjenje.ba)

Kad smo kod križa ili krsta, on nikada nije simbol prkosa ili pobjede nad nikim iako to za mnoge praktično jest – od Konstantina preko križarskih ratova do mnogih naših križeva danas. Križ je smislen samo kao uzor za nasljedovanje kako je to Isus tražio, a ne kao ornament a pogotovo ne kao oruđe za prkošenje ili ponižavanje drugih. Isus je rekao izričito da se ne nosi njegov nego „svoj“ križ, kao i da se ni svojim a osobito ne njegovim ne smije opterećivati (a kamoli ubijati) druge. Zato naša nosanja i sađenja križeva često su u potpunoj suprotnosti s Isusovim. Zaboravlja se, također, da na Golgoti nije bio razapet Isus sam. Bilo je još razapetih i tada i u povijesti uopće. Stoga su mnogi križevi potpuna negacija Isusova križa. Više su kopija dijaboličnih znakova „mračnoga boga nasilja“ koji osiromašuje i iskrivljuje svaku patnju i smrt, osobito onu nevinu. Oni su simboli nasilnika i dželata a ne nedužnih patnika.

Koliko smo mi crkveni ljudi, teolozi i kršćani zakazali baš u onome što smatramo svojom najuzvišenijom svetinjom, koliko je samo manipulacije križem?! Nije moralno reći da i drugi tako rade – da i oni stavljaju svoje „prkosne“ simbole, pa je onda i nama to dopušteno. Nikoga ne opravdava zloća drugoga.

Uz to, ako je u kršćanstvu Isusovo uskrsnuće osnovna prekretnica na kojoj započinje vjera a križ (patnja) u uskrsnuću nalazi svoj odgovor, ako je Uskrs ne samo najveći kršćanski blagdan oko čega se i ovih dana propinjemo svima okolo dokazati, ako Uskrsom vjerujemo da uskrsava nada i ondje gdje su patnja, mržnja, smrt (na križu) zatvorile svaku nadu i smisao ljudskoga zajedništva i života uopće, onda naša dijabolična viktimologija – posredstvom križa – još puže u vremenu poganstva i nekršćanstva. Uskrsnuće je obrana čovjeka, a križ – ako se ne shvati kao poruka milosrđa i praštanja – najperverznije dubinsko poniženje čovjeka. Uistinu, kod nas nema uskrsa, dakle, nema ni vjere. Ostaje samo patnja i „prkos“ križevi, spomenici koji unizuju čovjeka.

Možemo li se nadati zemlji bez spomenika, kako se u čežnji izrazio njihov veliki tvorac Bogdan Bogdanović. Teško! Mi ih samo umnažamo. Niti su opomena da ne ponavljamo zlo a kamoli simboli dobra i istine. Degenerirali su u trijumf i prkos najmračnijeg, đavolskoga nasilja, izraz pomračenog uma i nevjerničke instrumentalizacije patnje.
Bez sumnje, ne možemo se pretvoriti u sove i uvijek biti budni pred zlom. Ali valja uvijek iznova predlagati takav humanizam i takvu teologiju koji će raskrinkavati zlo u samoj njegovoj srži, ono najmračnije nasilje – „nasilje nasilja u samoj ideji Boga“ (A. Gesché). Tada će biti manje spomenika a više ljudi.

Tekst je objavljen u Oslobođenju 24.3.2008, a potom u knjizi: Ivan Šarčević, Zečevi, zmije i munafici, Synopsis, Sarajevo – Zagreb 2014.

Fotografija na naslovnici: Lupiga.com