HDZ-Stvarni nasljednik Saveza komunista Hrvatske
Komunisti crveni, plavi, crni, domoljubi, izdajnici, partizani, ustaše, domobrani… Čini se da je izborna kampanja, dosadna, predvidljiva i svadljiva uvelike u tijeku. Jedna od težih optužbi koja se zadnjih mjeseci može čuti je: komunisti, crveni, “crvena opasnost”.
Autor: Goran Vojković – Index.hr
Uostalom, sjećamo se kako je nakon predsjedničke pobjede Kolinde Grabar Kitarović predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko izjavio: “Ova bešćutna tzv. crvena vlast nije ništa do jugonostalgije i jugofilije, a dopustila si je luksuz da relativizira vrijednosti 90-tih i velebnu ulogu prvog hrvatskog predsjednika.”
Zaista, vladajućoj Koaliciji može se spočitati puno toga – od toga da ne bi znali posložiti ni komplet Lego kocaka, do toga da bi valjda i najplodnije polje pretvorili u pustinju. No, ova ideološka igra, koja samo služi da bi građani skrenuli pozornost s ekonomskih pitanja i rješavanja ekonomskih problema, navodi nas da podsjetimo g. Karamarka gdje su to danas “crveni”, tj. nekadašnji pripadnici Saveza komunista Hrvatske.
Zaista, što se dogodilo s hrvatskom komunističkom partijom 90-tih?
Da ne bi bilo zabune i podmetanja – iskoristiti ćemo znanost. Preciznije članak “What is to be done? Succession from the League of Communists of Croatia”, objavljen u časopisu Communist and Post-Communist Studies 41 (2008). Autori članka su Paula M. Pickering, Department of Government, College of William and Mary, Williamsburg, USA te Mark Baskin, Center for International Development, State University of New York, USA. Dakle, dvoje Amerikanaca koji se bave istočnom Europom.
Izdavač spomenutog časopisa je Elsevier, poznati i priznati svjetski izdavač kod kojega nema puno šale – članci idu na jaku recenziju (za one koji se ne bave znanošću: anonimno ih provjeravaju drugi znanstvenici) i tek nakon debele provjere idu u objavu. Znači, nešto sasvim drugo od običnog novinarskog pisanja. Pa onda i brojeve tu navedene treba uzeti ozbiljnije od novinarskog teksta. I tko njima nije zadovoljan – put za demantirati je objaviti svoj znanstveni članak. U istom ili “jačem” znanstvenom časopisu.
Za one mlađe, prvo malo objašnjenja. Za biti član Saveza komunista niste trebali biti – komunist. Recimo, morali ste to biti javno, morali ste se na sastancima uglavnom slagati s onim što govori partija ili barem paziti da ne skrenete sa službene linije – no intimno velik broj ljudi koji su imali partijsku knjižicu intimno nisu bili komunisti.
Uostalom, kako se i u članku navodi, 1985. godine 28% članova Saveza komunista Hrvatske pozitivno je gledalo na višestranačje – godinama prije pada Berlinskog zida dakle preko četvrtina hrvatskih komunista protivila se jednoj od glavnih ideoloških odrednica socijalističkog sustava – jednopartijskoj vlasti s vodećom ulogom upravo Saveza komunista.
Broj članova Partije bio je ogroman – 1989., dakle pred samu liberalizaciju političkog sustava, Hrvatska je uredno imala 298.000 članova Saveza komunista! Praktično, svaki deseti odrasli bio je “u Partiji”, makar ni članarina nije bila simbolična ako ste imali iole veća primanja. Članarine su bile tolike da je Savez komunista uredno od toga, bez pomoći države, gradio svoje zgrade i druge prostore – pa su mu i ostali nakon 1990. godine.
Nekoliko je bilo razloga zašto se išlo u Savez komunista. Prvi je bilo zaista vjerovanje u sustav – socijalizam i federalno uređenu Jugoslaviju (naglašavam: federalnu, hrvatski komunisti su se još od prije Drugog svjetskog rata borili protiv velikosrpskog hegemonizma, a uostalom Hrvatsko proljeće 1971. vodili su velikim dijelom upravo hrvatski komunisti!). Sjetite se uostalom i karijere Franje Tuđmana u mlađim danima.
Drugi razlog je bio – pokušaj da se stvari promjene. Kada imate jednu stranku, jedini način promjene, osim revolucije, je djelovati kroz upravo tu stranku. Treći je bio – muvana. Ako ste htjeli sitnu kriminalnu karijeru u firmi, nije zgoreg bilo imati partijsku knjižicu. Zlobnici bi dodali – slično kao i danas.
Četvrti, no sigurno ne najmanje važan razlog članstva u Savezu komunista je bio egzistencijalni – na osjetljivija mjesta u školstvu (predavanje povijesti ili jezika, direktorsko mjesto), ili općenito za mjesto rukovoditelja u firmi – praktično ste morali biti član Saveza komunista. Izuzeci su postojali, ali su bili rijetki, a za biti izuzetak, npr. direktor bez partijske knjižice, obitelj vam se morala iskazati u partizanima.
Krajem 1989. jednopartijski sustav se urušava. Urušava se i broj članova Saveza komunista. Dio ljudi se odmiče od ikakvog daljnjeg političkog angažiranja – najviše su to oni koji su u bili članovi Partije radi potreba posla. Ako ste pogonski direktor – jednostavno, članstvo u partiji vam više ne treba da biste i dalje bili na položaju gdje jeste. Makar bi i ovdje mnogi rekli da se u javnom sektoru nije puno toga promijenilo – stranačka iskaznica dobro dođe.
Jedan dio ljudi ostaje u tadašnjem Savezu komunista Hrvatske – stranci demokratskih promjena (kasniji SDP). No to je niti šestina članstva – između kraja 1989. i lipnja 1999. godine broj članova SKH-SDP pada s 298.000 na svega 46.000 ljudi! Dio se politički pasivizirao, no ne svi – odlaze u druge stranke, pri čemu vodi HDZ!
Samo u razdoblju kraj 1989. i ožujak 1990. 27.000 članova nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatska prelazi u HDZ. Do kraja godine broj enormno raste – još 70.000 ljudi prelazi u HDZ. Autori članka se ovdje, glede brojeva, referenciju na drugog autora: Cohen, L.J., 1997. Embattled democracy: post-communist Croatia in transition. In: Dawisha, K., Parrott, B. (Eds.), Politics, Power, and the Struggle for Democracy in South-East Europe. Cambridge University Press, Cambridge.
Dakle, kraj 1990. godine SKH-SDP, današnji SDP ostaje s niti 50.000 članova, dok HDZ preuzima 97.000 članova Saveza komunista Hrvatske. Zaključak koji navode Pickering i Baskin je (citiramo u izvorniku): “These party membership numbers suggest that the HDZ, which Croatian voters swept into power in the April 1990 multiparty elections, could be considered a Communist successor party.”
Zaista, što čini bit neke politike, neke stranke, nekog djelovanja – zgrade ili ljudi? Način razmišljanja ili ime? Jer, ako ćemo formalno, SDP je nasljednik SKH, komunisti su postali socijaldemokrati. Preuzeli su i članstvo i nekretnine i račune i promijenili ime.
No, ako ćemo stvarno, ako je bit političke stranke u ljudima, u njihovom načinu razmišljanja i obrascu djelovanja – stvarni nasljednik Saveza komunista Hrvatske jest Hrvatska demokratska zajednica, HDZ. Ta stranka, makar stalno govorila protiv “crvenih” je “Communist successor party”, kao su primijetili američki autori. Nasljednica Saveza komunista.
Kada se gleda razina “zaboravljivosti” čelnika HDZ-a, kada se gleda isključivost i svadljivost i kada se čitaju očito prazne izreke koje služe samo očuvanju partijskih uhljeba (genijalna je ona nedavna, Tomislav Karamarko: “Ali, moram reći, ne mi nećemo ukidati županije, jer je županijski sustav vrlo dobro prihvaćen, zaživio je i ljudi se identificiraju sa svojim županijama.”) – onda dolazimo do jasnog zaključka. Savez komunista Hrvatske, dugo godina prazna i bezidejna stranka koja se nakon Hrvatskog proljeća 1971. (kada su isključeni Savka i Tripalo) u Jugoslaviji borila uglavnom frazama i praznim djelovanjem, dobio je samo nacionalni prizvuk – ljudi su velikim dijelom ostali isti.
Štoviše, generacije su se uvelike promijenile, ipak je prošlo četvrt stoljeća, biologija radi svoje, no ispraznost, svadljivost i isključivost je ostala – samo se promijenio “unutrašnji neprijatelj”.
Prazna priča za hrvatske građane
Stranka gdje je ušlo 97.000 nekadašnjih “crvenih” sada spočitava stranci gdje ih je ostalo 46.000 kako su eto ti drugi “crveni”. Sama riječ “komunist” je postala pogrda – makar po ovim podacima su svugdje oko nas, najviše u recimo tako “nacionalno svjesnim” strankama (ili barem onima koji se tako predstavljaju).
Koliko god je SDP nasljednik Saveza komunista Hrvatske – toliko god je HDZ duplo od njih nasljednik Saveza komunista Hrvatske. Pa je stoga igra tko je “crven”, tko je “plav”, tko je “nacionalni”, a tko “anacionalni” samo jeftina igra za sve gladnije građane – u zemlji koja i dalje tone, iz koje se i dalje iseljava i u kojoj se svi problemi javnog duga rješavaju povećanjem poreza.
A kako će se, po svemu sudeći HDZ i SDP uredno i dalje izmjenjivati na vlasti, jedni u Vladu, drugi kao oporba u Sabor (uz manje-više iste plaće – 18.000 kuna), netko bi rekao da se stvari nisu previše promijenile – tj. promijenila se država, grb i zastava, a nekadašnji Savez komunista Hrvatske je dobro i pametno smislio kako će podjelom na dvije stranke osigurati sebi budućnost u vladanju Hrvatskoj barem još pola stoljeća. Jer, evo, četvrt stoljeća su izdržali!
Ukoliko HDZ dobije naredne izbore – upravo će na vlast doći ona stranka, gdje ima, eto, više bivših komunista. Premijer Milanović bi u trenutku iskrenosti valjda rekao: “Panem et circenses.” Za one koji nisu deklinirali latinske padeže u školi: “Kruha i igara.”
