Hanka Vajzović, potpredsjednica DF-a i zastupnica u PSBiH: Izetbegovićevi strahovi su opravdani

Sudeći po mnogo čemu, čini se kako je nekima i sada toliko dobro da bi bilo iluzorno očekivati brzopotezno stavljanje tačke na dosadašnji politički rahatluk i osobne uspjehe nekih top-političara, a najavljene reforme upravo podrazumijevaju kraj: što je bilo – bilo je, izjavila je u intervjuu za Oslobođenje Hanka Vajzović, potpredsjednica DF-a i zastupnica u PSBiH.

(Oslobođenje – PIŠE: Edin BARIMAC )

• Šta je natjeralo DF da izađe iz vlasti?
– Iako ovo pomalo zvuči kao retoričko pitanje (kao: šta vam bi ili ko vas navrati!?), pokušat ću odgovoriti – nažalost, ni kratko ni glatko, jer situacija je na svim razinama vlasti odveć zamršena, reklo bi se složena, s tendencijom daljnjeg usložnjavanja, a uz to, obje su političke odluke Demokratske fronte – i da uđe u vlast i, pogotovo, da se nakon toga na nivou Federacije BiH distancira od parlamentarne većine, od samoga početka opterećene nekakvim kontroverzama. I dakako, kad se traže krivci za trenutno stanje, svi upiru prstom jedni na druge. Ako se pitamo radi čega je (namjera) DF odlučio izaći iz vlasti, odgovor je: radi istih stvari koje su ga motivirale da se prihvati odgovornosti i uđe u vlast. Smatrali smo da se tako (iz vlasti, a ne iz opozicije) zacrtani programski ciljevi i obećanja davana u predizbornoj kampanji mogu lakše i efikasnije realizirati, ili barem pokušati. Kad smo spoznali da to baš i ne ide, odlučili smo se, pojednostavljeno i metaforično kazano, povući na početne položaje. Drugo je pak pitanje zbog čega (uzrok) – šta je bio neposredan povod da tako naglo iz vlasti izađemo? Trenutno u percepciji jednoga dijela javnosti prevladava shvatanje kako je neko (svejedno ko) proizveo krizu vlasti zbog nekakve uredbe. Sitnica, reći će neko, ali stvari nisu tako jednostavne kako se naoko čine. Bila je to očito kap preko čaše u međustranačkim odnosima koji su nekako od samoga početka bili opterećeni nepovjerenjem, stalnim odmjeravanjem snaga i labavim odnosom naspram prethodno postignutih dogovora. Tačno je, dakle, da se DF na federalnoj razini zvanično odlučio povući u opoziciju zbog nesuglasica vezanih za dvije oprečne izvedbe jedne iste uredbe. Pitanje je bilo čija je uredba prihvatljivija i “zakonskija”: stara, ranije donesena (SDP-ova) ili nova (očito HDZ-ova), pri čemu je, da podsjetim, DF insistirao na onoj prvoj, a Vlada se većinski (HDZ i SDA suprotno stavovima DF-a) odlučila za ovu drugu. Osobno smatram (makar to ne bilo mudro kazati!) kako nam zapravo nije trebala niti jedna od njih. Uredbe su samo pomagalo da se nešto preciznije implementaciji prilagodi, ali to nešto mora prethodno imati jasan zakonski okvir. Uredbe, osim toga, mogu biti i nužno zlo (one sa zakonskom snagom) kad u slučaju vanrednih okolnosti ingerencije zakonodavne vlasti opravdano, ali i privremeno preuzima izvršna vlast.

Razmjena vatre

Dilema, pak, da li nadzor nad javnim dobrima treba biti u rukama vlade ili nekoga od resornih ministara, nikako ne bi smjela biti rješavana uredbom – niti je rat niti je riječ o djelimičnim intervencijama tipa pretvorbe teorije u praksu. Naprotiv, krupno je to političko pitanje, a u našim uvjetima (gotovo tradicionalnog međustranačkog i međuetničkog trvenja) i jedno od temeljnih u funkcioniranju izvršne vlasti. Naravno, vlastima iz prethodnog mandata pasalo je jedno (da ministri upravljaju), ovoj sada opet ovo drugo (da odlučuje vlada) i eto nesporazuma. Zanimljivo je da je SDA u oba slučaja bila (sa)učesnik – jedanput se priklonili željama SDP-a (u prethodnom mandatu), drugi put HDZ-a, umjesto da se problem riješio demokratski, u Parlamentu, kako god: na jedan način, pa ko ne misli da je dobro, šalji u proceduru i mijenjaj.

Sve u svemu, DF je, kazat ću što sažetije i što slikovitije, ušao u vlast vodeći se nepisanim pravilom: ako si se uhvatio u kolo – igraj! Prijavili se na takmičenje (izbori), obećanjima osvajali naklonost birača (programi i kampanja), ostvarili kao politički debitant vjerovatno neočekivano zapažen rezultat (po broju glasova smo bili što prva, što druga “pratilja”) i dobili mogućnost da biramo. Odlučili smo ući u vlast i pokušati štogod nabolje mijenjati. Nekima se to dopadalo, neki su nam štošta zamjerali: te zašto nismo ostali opozicija, te onda zašto koaliramo baš sa etnonacionalnim strankama, pa zašto smo u raspodjeli vlasti bili popustljivi i najgore prošli i tako redom. Pojašnjavali smo članstvu, biračima, široj javnosti da ne bi bilo fer unaprijed se opredijeliti za “opozicionu hladovinu”, da koalicione partnere nismo birali mi već narod (s onima smo koji su dobili najveće povjerenje na posljednjim općim izborima – vlast zavisi od “broja ruku”), da nam je, kako često naglašava predsjednik Željko Komšić, prioritet interes države i volja naroda, te da je sve drugo, pa i stranka, manje važno. I tako, neki nam još uvijek zamjeraju što smo ušli, neki drugi što smo izašli, neki pak istovremeno zamjeraju to oboje. No, što je – tu je. DF je zasad donio odluku da napusti teren koji je po učestaloj “razmjeni vatre”, naročito one medijske, sve više ličio na bojišnicu, a kad se krenulo sa teškim riječima (kao da je predizborna kampanja), razlaz se činio posve očekivanim. Narod bi rekao: žali Bože potrošenog vremena – iscurila je ni u šta gotovo četvrtina mandata.

• Koliko je jaka parlamentarna većina na državnom nivou i može li preživjeti s obzirom na to da je sjednica Parlamenta FBiH pokazala da koalicije (DF, SDA, HDZBiH) više nema?
– Ne bih rekla da je uspostavljena većina u ovome trenutku baš “beton”, što sa stajališta parlamentarne demokracije (ako je dovoljno ima) možda i ne mora biti loše ili alarmantno ukoliko sami zastupnici nisu skloni političkom inatu ili kakvim manipulacijama. Što se tiče mjesta DF-a u toj većini, ne vjerujem da se ikome rentira uložiti truda da nas “izbacuju iz vlasti”, i to iz baš proste računice: daš jedan (resor), dobiješ pet (zastupnika). To je puno jeftinije negoli da se umjesto Demokratske fronte u vlast pokuša uvesti neko drugi (primjerice SBB, SDP i sl.). Računica bi time zasigurno otišla u drugome pravcu: dobiješ manji broj ruku, ali mnogo veće apetite za izvršnu vlast koje bi se naknadno trebali odricati oni što su na funkcije već zasjeli. Uostalom, ko bi bio spreman naknadno se odreći nekog svoga ministra?! Hoću reći, Fronta je (uprkos svome naoko militantnom nazivu kako to neki zlurado tumače) od početka popuštala i popuštala u korist onih što su ucjenjivali ili neumorno kukali da su ugroženi, majorizirani, legitimni – šta li već. Praktično se puno toga u pregovorima dešavalo kao u onom vicu: njih dvojica, ja i babo sami (jest nas manje, ali nam baš zato pripada više). Rezultat je takvoga pristupa (nek je pošteno, pa ko koga nadmudri!) sljedeći: Od 4 stranke koje su (sa ukupno 26 svojih zastupnika) formirale izvršnu vlast, DF je dobio jednoga ministra na 5 zastupnika (ili 2% po glavi) za razliku od SDA (3 u VM na 10 zastupnika), Saveza za promjene (3 ministra na 7 zastupnika) i posebno HDZ-a koji se izborio za 3 resora na samo 4 svoja zastupnika (što je više od 7% po glavi zastupnika).  Dakle, ne mislim da bi se, u ovakvoj konstelaciji odnosa, iko mudar odrekao DF-a i pokušao ga zamijeniti dvjema ili trima drugim parlamentarnim strankama, mada ne treba zaboraviti da u nas logika nikad nije nužna vodilja, niti je mudrost uvijek cijenjena vrlina.

• Koliko će se kriza reflektovati na kantone u kojima DF ima svoje ministre?
– Koliko znam, i u većini kantona se (slično dešavanjima u FBiH) Demokratsku frontu pokušavalo marginalizirati, uglavnom istim pristupom: divni ste i trebate nam, ali ste vi još uvijek mali (istom ste postali!) i logično je da će biti kako mi kažemo. Zato sada DF i ne participira u kantonalnim vlastima u mjeri kako se to s početka dogovaralo i činilo da hoće. Pa ipak, ne bih se u sadašnjoj situaciji usudila prognozirati šta bi se moglo dalje dešavati – sve je moguće i sve je stvar političkih dogovora, baš onako kako (otprilike) nedavno reče premijer Novalić: nije on, veli, ministre ni postavljao, pa ih neće ni smjenjivati; neka ih smjenjuju lideri njihovih stranaka. Dakle, što se tiče političkih prestrojavanja u kantonima, sklonija sam, hipotetički gledano, optimizmu i opciji statusa quo, naročito tamo gdje je vlast već nekako uhodana i zasad radi bez ozbiljnijih opstrukcija s bilo čije strane (mislim, prije svega, na Kanton Sarajevo, pa i Zeničko-dobojski), dok tamo gdje DF-a nije dosad bilo, sumnjam da bi ga i nekad kasnije moglo biti.

• Može li SDA ostati izvan koalicije, jer se Bakir Izetbegović očito toga plaši i govori kako to nikome ne bi preporučio?
– Ako je suditi po toj prostoj računici (a mi smo u operacijama sabiranja i oduzimanja, višeznačno, pravi majstori), naravno da može. Druga je stvar koliko je mudro, pa i demokratski fer dovoditi u istu ravan pobjednika s osvojenih, primjerice, 100 poena sa, recimo, 5 nižerangiranih koji tih 100 poena nose u zbiru. No, ništa nije isključeno. Očito ovih dana razgovara svako sa svakim i svako sa nadom da će profitirati – jedni da se nekoga riješe, drugi da “zaigraju” a nadali se nisu. No, začas se ljudi “ufuraju”, pa onda neko sa samo tri svoja zastupnika počne još uvjetovati: hoćemo, kažu, u vlast ako će se DF potpuno izbaciti iz vlasti. Smiješno i otužno, a ima i gore.

Političke kockice

Što se tiče strahova gospodina Izetbegovića, smatram ih opravdanim (jer sve je moguće – sjetimo se krize vlasti i prestrojavanja iz proteklog mandata), ali i logičnim: kome bi bilo drago da se ponovi prethodna vlast od koje se zadugo oporaviti nećemo. Možda upravo zato i veli da eventualno izbacivanje iz igre relativnog pobjednika ne bi nikome preporučio. Koliko li bi samo stranaka i strančica (onih sa jednim ili dva-tri zastupnika) trebalo nakupiti da se SDA zamijeni (?), da i ne govorimo o riziku još veće nestabilnosti koja bi neizbježno uslijedila, koja nikome ne treba i koja bi nam svima mogla značiti samoubistvo u situaciji kad se pokušavamo uhvatiti za pruženu međunarodnu slamku spasa.

• Mogu li se odnosi između ove tri stranke popraviti?
– I to je teoretski moguće, a u praksi toliko puta viđeno. Pitanje je samo zašto se neko raziđe (koliko je težak razlog i koliko su teške riječi pale), odnosno, kakav je nekome i koliki interes da preko svega pređe i pravi se kao da ništa ružnoga nije bilo. Politika je to, a tako je i u životu: među prijateljima, bračnim partnerima, čak i bliskom rodbinom. Pa i kad figurativno kažete da je neko za vas za sva vremena umro – vaskrsnuće nije isključeno. Vrijedi, dakako, i obrnuto: da vam neko nije bog zna šta lošega učinio, a vi ste ga ipak prekrižili jer je ili ovakav i onakav ili jednostavno imate nekoga drugog “u pričuvi”. Politika je u nas, nažalost, nedopustivo personalizirana, pa država i narod zavise od toga koji je lider s kojim dobar, ko s kim osobno dijeli zajedničke interese, ko je koga ranije zadužio ili pak lično i porodično izvrijeđao. U nas je to izgleda postalo primarno mjerilo prirode političkih i međustranačkih odnosa, pa bi i za odgovor na postavljeno pitanje trebalo prvo debelo izvagati ko s kim i kako, pa tek onda slagati političke kockice i prognozirati.

• Je li rješenje za nastalu situaciju ujedinjenje ljevice? Ili su vanredni izbori bolja opcija?
– Ovo mi pitanje dođe kao dva u jedan, pa ću tako i odgovoriti. Mislim da su vanredni izbori prazna priča uglavnom za satisfakciju izbornih gubitnika (ništa ih ne košta, gore proći ne mogu) i njihovo dodvoravanje građanima koji su hronično i s razlogom nezadovoljni društveno-političkim (ne)prilikama. Naravno da bi bilo demokratskije imati u Izbornom zakonu i takav zaštitni mehanizam (vanredni izbori) protiv fursata neke aktuelne vlasti, ali je pitanje koliko je takva ideja u trenutnoj situaciji realna i svrsishodna, jer prepreka je za to puno: izborni zakon, sredstva kojih ionako nema, vrijeme koje znači haj'mo sve ispočetka i, najzad, pitanje šta bi se time postiglo. Moje je mišljenje – ništa. Sve bi, plus-minus, ostalo kao jaje jajetu: isti politički subjekti, isti akteri, isti problemi, iste društveno-političke navike. Korisnije bi zato bilo insistirati na nekim drugim promjenama koje bi uvele više reda i odgovornosti za ove već izabrane.

Što se tiče ujedinjenja ili okrupnjavanja ljevice, priča je, kao i navedena sintagma, reklo bi se baš u trendu. Aktuelnom su je učinila upravo postizborna dešavanja u SDP-u i to ubrzo nakon što su shvatili da jesu (nadam se da su svjesni i zašto) stvarni gubitnici, dakle nakon žestoke i izrazito prljave kampanje u kojoj je blatio ko je koga stigao, svejedno ko lijevi ko desni. Neću, naravno, o tome naširoko (nije prilika) mada bih imala i željela svašta kazati. Zato ukratko: smatram kako rješenje za našu situaciju nikako nije to tzv. ujedinjenje ili okrupnjavanje, pogotovo što se još uvijek ne zna šta to uistinu znači: spajanje “lijevih” stranaka u jednu, zajedničke kandidatske liste dviju ili više stranaka (čiji li bi samo kandidati bili i čiji bi članovi za njih glasali!?), zajednički programi, samo nekakvo formalno bratimljenje (sestrinske stranke) ili pak već viđeno “okrupnjavanje” stranačkih organa SDP-a, pri čemu se manja stranka utopi u veću tako da se njezino rukovodstvo “uhljebi”, a članstvo samo od sebe raziđe. Ima, naravno, i druga dilema: šta je nama ljevica, kako se manifestira? Da li to, ako je suditi prema ponašanju nekih domaćih tzv. ljevičara, u nas znači da ne treba biti vjernik, da je poželjno psovati, piti, prikrivati svaku oznaku vlastitog etničkog ili vjerskog porijekla i identiteta, bez stvarnoga razloga isticati “Ja sam Ostali”, boriti se za savjetnička mjesta ili tek uporno nositi crvenu kravatu? Slično bismo se mogli pitati i šta podrazumijeva socijaldemokracija na bh. način? Izuzme li se činjenica da se ona u BiH, u pravilu, sadržajno ponese iz kuće (pitanje odgoja), teško da se toga u ideološko-političkom smislu može naći u strankama koje se takvima čak imenuju (kao SDP ili SNSD), jer ono što bi trebalo da jesu, toga ni u tragovima – ni demokracije, a kamoli socijalne.

Dobra volja

Prema tome, mišljenja sam da bi u našim društveno-političkim prilikama umjesto nekakvog nedefiniranog ili taktičko-politički osmišljenog ujedinjenja gubitničkih tzv. lijevih stranaka, mnogo korisnije bilo jačati ideje stvarne socijaldemokracije, što bi se onda ne propagiralo ili u nazive partija nužno umetalo, već djelovanjem i ponašanjem afirmiralo. U tom bi slučaju bilo nevažno koliko je takvih stranaka – ne moraju se formalno ujedinjavati, već po istovjetnim programskim sadržajima zajednički djelovati ukoliko dobiju priliku. U suprotnom, ne vidim nijedan racionalan razlog da se spajaju recimo jedan DF i jedan SDP ako se zna ne samo da veliki broj DF-ovih birača jesu bili oni što se razočaraše u SDP, već i da je moguće pola članstva prešlo u DF upravo iz te stranke i to najčešće “glavom bez obzira”. No, i to je model okrupnjavanja: svima su čestitima u DF-u vrata širom otvorena, a uz to ne moraju biti ljevičari po prethodno spomenutom SDP-ovom urneku.

• Može li reformska agenda promijeniti život građana nabolje?
– Istinski vjerujem da može. Dovoljno je pažljivo iščitati to što je nedavno ponuđeno na papiru i vidjeti da se izdvajaju dva seta aktivnosti: ono što je odavno trebalo uraditi i ono što se novoga planira kao preduvjet na evropskom putu. Za ovo prvo trebala nam je samo dobra volja – znali smo i šta i kako to provesti (tipa: reforma javne uprave, stroga kontrola zapošljavanja i plaća u javnom sektoru, smanjenje rashoda i povećanje efikasnosti na svim nivoima vlasti itd.); ovo drugo Evropa traži, ali i pomoć nudi. Vele da će reforme biti bolne, naročito neki zahvati o kojima se u javnosti naveliko polemizira. Dabome da mora biti bolno kad je stanje toliko zapušteno. Ljudi su zato pomalo isprepadani – hoće li to moći podnijeti, hoćemo li preživjeti? Sigurno je da će za ozdravljenje trebati vremena, no bez ozbiljnih reformi ni preživjeti ili ovako nastaviti nije kakva privilegija kad od života ništa nemaš.

• Ukoliko se bilo koji od segmenata te agende pojavi u Parlamentu, hoće li poslanici DF-a to i podržati?
– Naravno, barem to je neupitno; nedvojbeno smo za promjene nabolje. Uostalom, dovoljno bi bilo uporediti naše programske ciljeve sa onim što se Reformskom agendom traži, pa će vidjeti koliko smo na tom istome zajedničkom putu.

• Upravo zbog međustranačkih odnosa brojne reforme koje su pred BiH, a za koje se zalažu sve parlamentarne stranke, na čekanju su. Jesu li baš svi za reforme i do kada ćemo čekati bolje sutra?
– Sudeći po mnogo čemu, čini se kako je nekima i sada toliko dobro da bi bilo iluzorno očekivati brzopotezno stavljanje tačke na dosadašnji politički rahatluk i osobne uspjehe nekih top-političara, a najavljene reforme upravo podrazumijevaju kraj, što je bilo – bilo je! Dakako, da se išta narodu i državi željelo dobra, moglo je to “bolje sutra” biti i jučer i prekjučer, čak bez velikog odricanja, samo uz manje pohlepe. Na reformama se i ranije insistiralo, ali gotovo ništa od toga. Ko, recimo, zna šta je uradila Agencija za reformu javne uprave, osim što je izradila jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa, pa za to Ekonomskom fakultetu platila stotine hiljada KM? Ovaj put je izgleda ipak drukčije. Vrag je valjda odavno odnio šalu i krajnje je vrijeme da prestanemo djelovati u korist vlastite štete. Zato sam uvjerena da bolje sutra najzad mora doći, a kada  – zavisi, Boga mi, manje ili više, i od sviju nas: i od političara, pa u nekoj mjeri i od građana.