Hadži derviš Ramo ef. Brkanović rođen je 23.10.1925.g. u Gomjonici općina Kiseljak – 05.04.2013. godine, preselio na Ahiret
Hadži derviš Ramo ef. Brkanović rođen je 23.10.1925.g. u Gomjonici općina Kiseljak drugo dijete oca Hasana i majke Šide rođ Hatiđić. Rano je ostao bez majke koju nije zapamtio, babo mu se ženi po drugi put i sa njegovom pomajkom dobija još četvero djece. Allahovom odredbom otac i pomajka su mu preselili na ahiret tokom 1945.g., dok je derviš Ramo kako će kasnije biti poznat u narodu bio učesnik marša na Trst kao pripadnik NOB-e. Po dolasku iz partizana pa sve do ponovnog dosluženja vojnog roka brine se o svojoj braći i sestrama, a po odlasku na dosluženje ostavlja ih u amanet svome amidži koji ih kasnije povjerava na brigu državi. Odrastao je u pobožnoj porodici, otac veliki namaščija jedan amiđa hodža, drugi derviš poznat kao derviš Džulaga, derviš tekije na Oglavku. Kao mali bio je izrazito talentiran po pitanju mektebske nauke ali kada je prispilo vrijeme za medrese bio je sprijećen da je pohađa zbog materijalne situacije i bremenitih vremene i to mu je neko vrijeme ostala neostvarena želja. Od malih nogu tesavuf mu je bio jako blizak i poznat, a posebno od vremena kada u Palež dolazi hafiz Mustafa ef. Mujić u narodu poznat kao šejh iz Paleža koji ga uvodi u nakšibendijski tarikat i svojim nasihatima ga usmjerava u životnom i vjerskom pravcu. Aktivno druženje sa šejhom iz Paleža počinje davne 1956.g. i dodatna naobrazba i priprema za vanredno završavanje medrese, čuo sam od samog šejha (1998.ljeto) kako je derviš Ramo kod njega aktivno dolazio dvije godine da uči, a opet sam dosta puta čuo od derviš Rame kako je to sve teklo “ja bi ti nauči pa kod lijepog dosta šejh hafiza dobro porani u Palež prije sabaha pa kada dođem pred kuću… još nije sabah namirim hajvan, a utome vrijeme sabaha proučim ezen pred kućom pa sa šejhom i ukućanima klanjamo sabah pa onda prouči što treba pa kući u Gomjonicu ili na posao u ciglanu“. Po završetku medrese imamsku službu obavlja sve po nasihatu i izunu šejha iz Paleža na Budoželjevu kod Vareša, Misoči kod Ilijaša te Prokosu kod Fojnice, odakle odlazi u penziju podkraj 80-tih godina prošlog stoljeća. Po izbijanju oružanog sukoba biva primoran napustiti rodnu Gomjonicu i zaputitise u muhadžerluk prema Visokom u mjestu Kološići nadomak Moštra, ratne godine su bile posebno teške u svakom pogledu, a jedna od njih je kada mu gine najstariji unuk Hasan prema kojem je iskazivao posebnu ljubav. Znajući da sve što se dešava je Allahova odredba stoički je podnosio ratna i poslije ratna iskušenja i pritome bio uvjek na raspolaganju da podučava učenju kurana ko god je izrazio za to želju, zikr uoći petka i ponedjeljka se nije prekidao, teravije i sve ono što je bilo u hizmetu Islama. Svako se mogao serbez obratiti i srdačno bi bio dočekan od strane derviš Rame. Ova dobra starina vladajući se po principima vjere koje je još u Paležu stekao bio je prepoznatljiv gdje god bi se kretao i odasve poštovan i rado viđen u svakome mjestu, kad godje bio u prilici nekome da pomogne uvjek je to činio radi Allahovog zadovoljstva. I tako je bilo do 13.februara 2006.g kada ga je snašla teška bolest, od posljedica moždanog udara ostao je nepokretan, hasta koja i danas u krevetu leži u svojoj kući punoj duhovnog smiraja. Poodavno je neko za derviš Ramu napisao slijedeće „on je jedan od zadnjih alima staroga kova“. Onih alima za koje se zna u cijeloj Bosni, ali samo po dobru. Alim kojeg poštuju stari i mladi i koji iz poštovanja nosi titulu derviš Ramo. Prepoznatljiva je ovo starina, suh visok, blaga lica. Starobosanska nošnja na njemu i ahmedija. Al “ona” Derviš Ramina ahmedija. Zbog te njegove posebnosti i dobrote, fotografisali su ga mnogi i njegove slike stavljali po razglednicama, CD-ovima i suvenirima iz Bosne. Po njegov savjet dolazili su poznati imami i muderisi. Šutjeli su i čekali dok im derviš Ramo ne bi rekao ono zbog čega su došli. Eto kažu da je svojim učenicima bio jako strog učitelj i tražio uvijek da se poštuje red. Ko bi reko, gledajući to nurli lice. Kad bi čuo da je neko preselio na bolji svijet, a on ga poznavao, uputio bi se odmah na dženazu, ne čekajući niti trenutka, nepomišljajući da mu neko auto obezbjedi. „Onako pješke“. Tako kažu da je za njega rekao šejh hafiz Zilko Žolja „u svijetu ima dosta ljudi od znanja ali od amela kao što je derviš Ramo ne…?“. „…sebe je ništio postom“. Oni koji su ga dobro poznavali znali su da je tokom godine kada se saberu svi dani pola provodio u postu. Posebno mu je bilo teško kada mu je na ahiret preselio njogov dost šejh hafiz Mustafa ef. Mujić, pa kada sam ga upitao u tom vremenu da mi kaže nešto više o šejhu kojeg sam i sam poznavao dao mi je kratak odgovor „ da mi je biti prašina na njegovim cipelama“. Hadži derviš Ramo ef. Brkanović se oženio (1948.g.) iz Dusine kod Fojnice sa hadži Mulija hanumom rođenom Salčinović sa kojom je izrodio petero djece, jedno mu je dijete preselilo brzo po rođenju dok je od ostalih četvero dobio 14-tero unučadi među kojima je i moja malenkost. Pisati o jednom dervišu i njegovom Suluku, a pri tome se ograničiti na nekoliko rečenica i ostati u trećem licu doista je teško. Ovaj derviš i njegov šejh su doista čuvari bosanske duhovnosti i ljepote Islama. Nama koji smo ih poznavali bogatstvo i sreća velika je. Neka ih uzvišeni Allah nagradi svojom nagradom, a nas uputi na pravi put Amin.
Prilog pripremio, prof. Suad Čolaković
