Goran Marković: Salonska borbenost birokratije i stvarna borbenost radnika

U Federaciji je usvojen Zakon o radu. Isti plan priprema parlamentarna većina u Republici Srpskoj. Sarajevo je prije nekoliko dana vidjelo jedan od najvećih protesta u novijoj istoriji. Prema procjenama Saveza samostalnih sindikata, protestovalo je oko 12.000 radnika. Broj je zaista impozantan, imajući u vidu stanje klasne svijesti i klasne borbe u Bosni i Hercegovini. Bio je to sjajan izraz klasne borbe. Takođe, i izraz klasne solidarnosti, jer je protestima prisustvovala delegacija Saveza sindikata Republike Srpske.

Protesti nisu uspjeli. Prijedlog zakona o radu usvojen je po hitnom postupku, prije nego što su sindikalci uspjeli da započnu pregovore i prije nego što su radnici provalili u zgradu Parlamenta. To što je veliki broj policajaca štitio parlamentarce i što su radnici bili skoro pa spremni da uđu u zgradu Parlamenta, pokazuje kako radnici više ne vjeruju ne samo sadašnjim političkim elitama nego ni institucijama sistema. To istovremeno pokazuje da je njihova klasna svijest radikalizovana (iako još nije postala radikalna), ali nas stavlja i pred pitanje: kako se efikasno boriti protiv klasne vladavine koja ne haje za interese radničke klase?

Sindikalno vođstvo nije organizovalo proteste kako bi spriječilo usvajanje zakona. Ono ih je organizovalo kako bi sebe iskupilo u očima radnika i kako bi dokazalo da je uradile sve što je moglo. Eto, ono je dovelo u Sarajevo 12.000 radnika, ali politička elita je neodgovorna, zbog čega će je radnici kazniti na sljedećim izborima. A sindikat će se osvetiti akcijama u narednom periodu. Otud, nije čudno što je sindikalna birokratija odlučila da neće biti protesta drugi dan, kad se održavala sjednica Predstavničkog doma. Bajramović je istakao dva razloga.

Prvi je da sindikalni protest nije najavljen kako je predviđeno zakonom, pa bi bio ilegalan. Ovaj argument predstavlja očiglednu besmislicu. U trenutku kad sudbina radničke klase visi o koncu, vodeći sindikalni birokrat brine o tome da li su ispoštovane procedure. I to u trenutku kad politička elita gazi sve proceduralne i formalne obzire, da o suštinskim razlozima protiv usvajanja zakona ne govorimo. I drugo, Bajramović je rekao kako su radnici došli izdaleka, pa je bilo nezgodno da i naredni dan protestuju. Neki bi vjerovatno i napustili Sarajevo, jer im je teško da ostanu još jedan dan. Ali, mnogi bi ostali, samo da im je sindikalno vođstvo pružilo dokaz vlastite čvrstine, odlučnosti i postojanja makar kakvog, barem i najnačelnijeg, plana akcije za naredni dan. Kakav bi to tek prizor bio da su radnici logorovali pred zgradom Parlamenta. Pogotovo što u trenutku donošenja odluke Bajramović i kompanija nisu mogli znati kakav će biti odnos snaga u Predstavničkom domu.

A zakon je, podsjetimo još jednom, prošao „kroz iglene uši“. Niko ne može garantovati da bi se to desilo da su radnici odlučno i masovno protestovali i naredni dan. Jer, iako su stranke parlamentarne većine bile odlučne da zakon bude usvojen, nije im bilo lako da obezbijede stabilnu većinu, nego im je bila potrebna podrška malih stranaka. U takvoj situaciji, masovan i odlučan protest sindikata mogao je navesti neku od malih stranaka da, iz čisto oportunističkih razloga, povuče podršku Vladinom prijedlogu.
Radnici su imali puno pravo da uđu u zgradu Parlamenta. Sindikalna birokratija se, naravno, plašila takvog ishoda. Ona je željela da po svaku cijenu očuva privid legalnosti. Da li bi nasilni ulazak radnika u zgradu išta promijenio? Neko bi rekao da bi radnici mogli prekinuti sjednicu Doma naroda, ali bi se on prije ili kasnije (možda i isti dan) ponovo sastao i usvojio zakon. Međutim, nije baš tako. Nasilni ulazak radnika u zgradu primorao bi Vladu da sjedne za sto sa sindikatom, da odustane od hitnog postupka za donošenje zakona, čime nije prekršila samo Poslovnik, nego je potkopala i legitimnost svog prijedloga, i da ponovo razmotri sporne odredbe.

Kad se usvajaju sistemski zakoni, do čijeg donošenja je vladajućoj klasi i političkoj eliti naročito stalo, ne vodi se računa o bilo kakvim formalnim obzirima. Hitnost postupka idealan je način da zakon bude usvojen na brzu ruku, bez suvišnog natezanja i rasprave. U takvoj situaciji, kad vladajući gaze proceduru i ustanovljena pravila igre, radnici imaju puno pravo da pribjegnu metodima borbe koje u datom trenutku smatraju odgovarajućim. Kad se usvajaju sistemski zakoni, pregovori imaju smisla samo ako sindikat ima za leđima dobro organizovanu i umješno vođenu masu radnika. Pregovarači sindikata moraju imati za leđima protestantsku vojsku, vojsku štrajkača, inače se politička elita neće ni najmanje potresti.

Za sindikalnu birokratiju, protesti su poslužili samo za to da opravda svoje postojanje i ovakav sindikat – trom, neborben, sklon trulim kompromisima. Za radnike, sindikalni protesti su predstavljali nasušnu potrebu, jedini izlaz koji su vidjeli u datom trenutku. Oni su osjetili potrebu i da jurišaju na policiju ako treba, ali na to ih niko nije pozvao. Jer, Bajramović i kompanija su institucionalisti i socijalni partneri. A u partnerstvu nema jurišanja nego varakanja. Čini se da su svi dobili što su željeli. Bajramović je pokazao da je sposoban da izvede radnike na ulicu. Poslodavci (čitaj: kapitalisti) dobili su zakon kakav su željeli. Parlamentarna većina dobila je zakon koji je morala donijeti.

Socijaldemokrati su dobili priliku da se busaju u prsa kao zaštitnici radnika. Svi su na dobitku, osim radnika.

Unaprijed se moglo znati da protesti neće uspjeti. Oni su organizovani prekasno, na dan održavanja sjednice Doma naroda. Kad je prijedlog zakona upućen u parlamentarnu proceduru, bilo je jasno da parlamentarna većina neće dopustiti sebi takvu kompromitaciju da ga povlači iz procedure. Što se nje tiče, stvar je bila završena. To što je procedura bila hitna i što se „socijalni partneri“ nisu saglasili o zakonskom prijedlogu, samo govori o tome da je socijalni dijalog obična fraza, da je parlament oruđe vladajuće klase i da se radnici ne mogu pouzdati u institucionalna pravila igre, jer ih vladajuća klasa i politička elita neće poštovati kad god se radi o ključnim, sistemskim zakonima. A ovaj zakon je upravo takav. On zaogrće u pravne norme odnose poslodavaca i radnika, odnosno radnika i kapitalista (bilo individualnih bilo kolektivnih) i izraz je odnosa klasnih snaga. Vlasnici kapitala žele da prebace teret krize na pleća radničke klase i da je toliko oslabe da mogu manevrisati kako bi sačuvali svoje profite. Otud ukidanja ili slabljenja tolikih radničkih prava. Otud nesigurnost radnog odnosa. Stoga, poslodavci su insistirali da zakon bude usvojen, a političke elite, okupljene u partijama krupnog kapitala, to su zdušno izvele. Parlament se pokazao kao egzekutor volje vladajuće klase. Zahtjevi MMF-a došli su kao poručeni, kako bi politička elita pružila neko objašnjenje. I bez MMF-a, ovakav ili vrlo sličan zakon bio bi usvojen. Možda bi u njemu ponešto bilo drugačije, možda čak i bolje, ali bi on ipak značio pogoršanje stanja radničkih prava.

Solomonština salonske opozicije

Opozicioni socijaldemokrati su odabrali solomonsko rješenje. Oni su napustili sjednicu Doma naroda, pozivajući se na povredu Poslovnika. Iako su bili u pravu što se tiče povrede Poslovnika, nisu ispravno postupili kad su napustili sjednicu. Pobjegli su sa bojnog polja, umjesto da ostanu i kritikuju Vladin prijedlog, da ukazuju na odredbe kojima se pogoršava položaj radničke klase. Međutim, to se nije moglo očekivati od delegata Socijaldemokratske partije (SDP) i Demokratske fronte (DF). Nije stvar samo u tome što ove dvije partije pate od političke bolesti poznate kao „parlamentarni kretenizam“, što znači da nisu u stanju da djeluju mimo institucija, njihovih pravila, ali i kuloarskih marifetluka. Stvar je prije svega u tome što socijaldemokrati nisu mogli kritikovati ono za šta su u suštini, a čemu se protive prividno, kad su u opoziciji. To je druga boljka socijaldemokratije – jedno govori kad je u opoziciji, suprotno radi kad je na vlasti. Ne treba ni za trenutak smetnuti s uma da je SDP-ova federalna vlada predložila skoro isti ovakav prijedlog zakona prije nekoliko godina. Radnička prava su njenim prijedlogom skoro u istoj mjeri u opasnosti kao što je slučaj sa prijedlogom SDA– HDZ osovine. Kad su već ušli u neoliberalnu maticu i u njoj se tako udobno osjećaju, socijaldemokrati nisu mogli otvoreno kritikovati ono što su koliko do juče sami podržavali. Zato im je bilo jednostavnije da se pozovu da povredu Poslovnika. Našli su izgovor da se ne opredjeljuju, a i da uzgred kritikuju Vladu.

Istina, narednog dana, socijaldemokrati su učestvovali u radu sjednice Predstavničkog doma i glasali protiv Prijedloga zakona o radu, koji je skoro identičan Nacrtu zakona o radu kojeg je izradila Nikšićeva vlada 2011. godine. Međutim, taj dan već nije bilo radničkih protesta. Prvog dana, dok su protesti trajali i dok su radnicima van sale Parlamenta bili potrebni glasnogovornici na sjednici Doma naroda, socijaldemokrata nije bilo. Na koncu, oni i ne mogu biti glasnogovornici radnika iako se vole zvati ljevicom.

Jadno je bilo i političko djelovanje Naše stranke (NS). Njeni poslanici u Predstavničkom domu su glasali za Prijedlog zakona o radu, navodno iz principijelnih razloga – Vlada je uvažila nekoliko njenih amandmana, koji poboljšavaju prvobitna rješenja. Međutim, zakonski prijedlog je bio toliko loš, da je bilo nužno zahtijevati njegovo odbacivanje, odnosno bilo je nužno glasati protiv njega en bloc. Ovako, NS je možda i postigla nekoliko poboljšanja, ali je zauzvrat glasala za znatno više loših rješenja. Sve to u situaciji kad je od svakog glasa mogla zavisiti sudbina Vladinog zakonskog prijedloga. Dogodilo se da je sudbina Vladinog prijedloga zavisila od jednog glasa, tako da je glas poslanika NS presudio. Naravno, nije kriva samo NS zato što je zakon usvojen. Ali, da nije bilo glasa poslanika ove stranke, prijedlog ne bi mogao biti usvojen.

Dvije strategije sindikalne borbe

Sindikalna birokratija ima maglovitu, krivudavu i neuspješnu strategiju borbe. Ona pregovara, organizuje konferencije za štampu i, vrlo rijetko, organizuje poneki protest ili štrajk. Njena strategija borbe je institucionalna. Samim tim, ona je neuspješna, jer su institucije skrojene po volji vladajuće klase. Institucionalna borba ne daje rezultate čak ni na Zapadu, gdje su radnici mnogo borbeniji, iskusniji i organizovaniji. Ona utoliko prije ne može dati rezultat kod nas.

Ovo iskustvo iz Federacije više je nego dobar primjer. Sindikalna baza je bila nepripremljena za akciju. Radnici su bili slabo upoznati sa Vladinim namjerama. Nisu bili upoznati ni sa namjerama sindikalnog vođstva. Sve se svelo na jedan protest, i to kad je već bilo kasno. Sindikat nije organizovao prethodne proteste niti štrajkove. Vlada je dobro znala da je sindikat slab i tu slabost je iskoristila.

Sindikat sad najavljuje generalni štrajk. To je još jedan pokušaj Bajramovića i kompanije da se prikažu kao radnički borci iako generalni štrajk nakon usvajanja zakona ima znatno manje izgleda na uspjeh nego prije usvajanja zakona. Generalni štrajk je trebalo organizovati, ali prije nekoliko mjeseci. Sad, nije realno očekivati da će Vlada predložiti izmjene tek usvojenog zakona. Pogotovo je neozbiljan zahtjev sindikata da Vlada podnese ostavku.

Umjesto ove, potpuno jalove, strategije, sindikat je morao krenuti drugim putem. Prvo, u ovako ozbiljnu borbu ne ulazi samo sindikalno vođstvo već mora biti mobilisana cjelokupna organizacija. Najmanje što je potrebno i moguće učiniti jeste da sindikalno organizovani radnici budu upoznati sa sadržajem zakonskog prijedloga, kako bi tačno znali protiv čega se bore. Drugo, pregovarački tim sindikata treba proširiti. To pogotovo treba učiniti ako se pregovori odvijaju istovremeno sa štrajkom ili protestom, kao što je bio slučaj neki dan u Sarajevu. Sindikalna baza ne treba da ima povjerenje u pregovarački tim sastavljen isključivo od sindikalnih birokrata, jer su oni spremni za neprincipijelne kompromise, za popuštanje bez osnova, obuzeti oportunizmom. Treće, sindikat treba da tokom dužeg vremenskog perioda pokaže da usvajanje zakona o radu (ovo važi za oba entiteta) nije legitimno. Za to je potreban niz radničkih protesta i štrajkova, i, u krajnjoj liniji, generalni štrajk, kao krajnje sredstvo borbe. Četvrto, parlamentarna većina u oba entitetska parlamenta tanka je, što može pomoći sindikatu u osmišljavanju strategije. To je pogotovo važilo za Federaciju, u kojoj je sindikat morao pregovarati i sa malim strankama, kako bi ih pokušao odvratiti od podrške Vladinom prijedlogu. Iako te stranke nastupaju neprincipijelno i nimalo ne haju za interese radnika, moraju voditi računa o svom političkom opstanku, pogotovo o svom parlamentarnom statusu, zbog čega im može biti korisno da se u datom trenutku prikažu kao prijatelji radnika.

Sve što se dogodilo u Sarajevu, nije dobra pouka samo za ono što će nam se dešavati narednih mjeseci i godina, već, prije svega, za ono što nas čeka u Banjoj Luci, koliko nakon godišnjih odmora. Zato treba izvući pouke iz sarajevskog iskustva, dok ne bude prekasno.

Autor: Goran Marković
BUKA