Gojko Berić: Neka odu
Čitam novine i portale, gledam televiziju i slušam radio i ne nalazim ništa novo na “političkom meniju”. Ništa što bi me motivisalo da trčeći odem do biračkog mjesta i dam svoj glas nekoj novoj, privlačnoj i uvjerljivoj ponudi. Umjesto toga, imamo ponude kojima smo već nekoliko puta bili obmanuti. Politika Bakira Izetbegovića, Željka Komšića, Zlatka Lagumdžije i sličnih patriota iscrpljuje se u odbrani Bosne i Hercegovine po svaku cijenu, a politika Milorada Dodika u njenom rušenju. Oni koji misle da će prva trojica sačuvati zemlju od mrskih dušmana, vjerovatno će opet glasati za njih, a oni koji vjeruju da je Dodik može razvaliti, glasaće za Dodika. Nema tu nikakvih reformi ni na pomolu, a ne može ih ni biti sa starim kadrovima i razorenim institucijama.
Zemlje bivše Jugoslavije nisu u stanju da provedu tranzicijske reforme. Čak je i Slovenija, iako ima desetogodišnji staž u Evropskoj uniji, ostala dužna Bruxellesu nekoliko nepoloženih ispita. Buduća vlada Mire Cerara, čija je stranka sastavljena od intelektualaca i profesora, suočena je sa ultimativnim zahtjevom: Reforme ili katastrofa! A kad tako stvari stoje u Sloveniji, ne treba se čuditi katastrofičnim novinskim naslovima kojim se opisuje stanje u ostalim republikama bivše države. “Reformisanje Balkana gore je od pakla”, rekao je ovih dana premijer Srbije Aleksandar Vučić u intervjuu jednoj od vodećih američkih televizija. U Hrvatskoj više od pola ljudi ne radi, zemlji prijeti totalna politička radikalizacija, a iz sjedišta Evropske unije stiže upozorenje Milanovićevoj vladi: Prestanite se vaditi na nas! Crna Gora nekako funkcionira zahvaljujući masovnom švercu i ruskom mafijaškom kapitalu, ali zemlja je na korak od članstva u NATO-u, a to je Zapadu važnije od svega ostalog. Ključ svega je, a šta bi drugo bilo, novac. Čim vlada dirne u radna mjesta u državnoj i javnoj upravi, osinjak dobro plaćenih parazita, ili zaviri u knjigovodstvo armije budžetskih korisnika, o umanjenju penzija da se i ne govori, razna sindikalna udruženja dižu se na zadnje noge i stvari se začas vraćaju na početne pozicije. Bilo kakve promjene postaju nemoguće. Trenutno se najveća buka događa u Srbiji, gdje reformisani premijer Vučić pokušava srušiti temelje višegodišnje populističke politike. “Formirala se čitava nova klasa – socijalno korumpiranih, onih koji uvek nešto nekome dođu i njima uvek neko nešto dođe, zaposlenih preko veze, s tročasovnim radnim vremenom, ogrezlih u kombinacijama i povlasticama. Bando jedna”, vrišti Vučić, kojeg protivnici njegove regionalne politike nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom…
Srbijanski mediji su posljednjih dana gotovo odreda komentarisali izjavu ministarke državne uprave i lokalne samouprave Kori Udovički, koja je rekla da Srbiju čeka “grčki scenarij” ako ne napravi radikalne promjene u svim sektorima do kraja godine. “Moraće malo boleti, da ne bi kasnije mnogo više bolelo”, rekla je Udovički i objasnila kako “grčki scenarij” znači da država nije u stanju finansirati dugove, a dug je toliki da čitava zemlja radi samo da bi platila kamate koje sve više rastu. Ministarka je savjetovala građane da rasprodaju imovinu kako bi mogli da plaćaju poreze i račune koji se uvećavaju iz mjeseca u mjesec. Oni kojima se ovo nije dopalo pitaju se zašto gospođa ministarka nije savjetovala tajkunima da prodaju vile, jahte i ostalo blago stečeno ko zna kako i plate svoje obaveze.
Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, potrošeni su gotovo svi pojmovi kojima je opisivana ova do temelja urušena zemlja. Društveni lom, uništeni moral, socijalni i ekonomski kolaps i nepomirljive političke podjele postale su njena konstanta. Ovdje ni državna vlast ne funkcionira, iako su političari redovno i dobro plaćeni. Oni žive u nekom svom, paralelnom svijetu, njihov DNK je drugačiji od našeg. Nosilac pozitivnih promjena svuda i uvijek je elita društva. A naša elita je takva da većina građana niti je imala, niti u doglednoj budućnosti ima čemu da se nada. Prije ravno godinu, odlazeći iz Bosne i Hercegovine, tadašnji američki ambasador Patrick Moon, uputio je građanima ove zemlje oproštajnu poruku: “Politički lideri se moraju maknuti. Oni su slijepi za nezaposlenost i korupciju.” Međutim, ova imperativna sugestija, makar dolazila sa samih nebesa, ovdje ne pije vode. O tome sam nedavno pisao na ovom istom mjestu, povodom govora otpravnika poslova američke ambasade Nicholasa Hilla u Tuzli. Hvala gospodine Moon, hvala gospodine Hill, ali takve i slične poruke ne primamo. Najveći dio glasača drži se etničke pripadnosti izbornih kandidata. Oni idu i glasaju za jednog ili drugog kandidata iste etničke pripadnosti, među kojima nema razlike, i tako uvijek bivaju prevareni.
Ne zna se ima li manje para ili manje ideja da se i od to malo para stvori nešto korisno. E sad, valja se nekako braniti od loše beskonačnosti u kojoj se živi. Srbi u tu svrhu obično potežu čuvenu misao starog predsjednika Vlade Nikole Pašića: “Spasa nam nema, ali propasti nećemo.” Ovu potpuno iracionalnu, ali intrigantnu misao prihvatila je i seljačka i intelektualna Srbija. Ovo što je nedavno Srbima poručila ministarka Udovički, nama građanima Bosne i Hercegovine poručeno je ima barem desetak godina. Poruka je glasila: “Biće vam sve gore i gore, da bi vam jednog dana bilo bolje”. “Izdrž’o je Mujo i gore”, uzvratio je legendarni lik iz bosanskih viceva. Naravno, i Mujina izdržljivost je iracionalna, ona je u krajnjoj liniji pristajanje na pasji život. Ali, inat je inat. Onaj naš, bosanski.
Čitam novine i portale, gledam televiziju i slušam radio i ne nalazim ništa novo na “političkom meniju”. Ništa što bi me motivisalo da trčeći odem do biračkog mjesta i dam svoj glas nekoj novoj, privlačnoj i uvjerljivoj ponudi. Umjesto toga, imamo ponude kojima smo već nekoliko puta bili obmanuti. Politika Bakira Izetbegovića, Željka Komšića, Zlatka Lagumdžije i sličnih patriota iscrpljuje se u odbrani Bosne i Hercegovine po svaku cijenu, a politika Milorada Dodika u njenom rušenju. Oni koji misle da će prva trojica sačuvati zemlju od mrskih dušmana, vjerovatno će opet glasati za njih, a oni koji vjeruju da je Dodik može razvaliti, glasaće za Dodika. Nema tu nikakvih reformi ni na pomolu, a ne može ih ni biti sa starim kadrovima i razorenim institucijama. I mediji su upali u začarani krug istih, starih stranačkih ideologija i njihovih favorita, na koje se nemilice troše prostor i vrijeme. A jedino što bi mediji trebalo da rade i što bi imalo nekog smisla jeste kampanja pod parolom “Neka odu”. Bespoštedna kampanja za odlazak onih koji već deset, petnaest ili dvadeset godina politički, ekonomski i moralno razaraju ovu zemlju.
Gojko Berić
