Gojko BERIĆ: Grmljavina nad Bosnom

Biti ili ne biti – pitanje je pred kojim se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi. Takav se barem utisak stiče slušajući sadašnju diplomatsku i medijsku grmljavinu iznad njenog političkog neba, čiji je smisao pokušaj, navodno posljednji, da se ovdašnji lideri konačno suoče sa svojom pogubnom politikom.

Grmljavina je počela objavom tzv. njemačko-britanske inicijative, koju je ministar inostranih poslova BiH Zlatko Lagumdžija nazvao Božijim davanjem i nastavila se berlinskom Konferencijom o Balkanu. Iza svega je stajala njemačka kancelarka Angela Merkel, najmoćnija politička figura današnje Evrope. Time je Njemačka ušla u rat s Rusijom za Balkan. Aktivirani su i dežurni briselski budilnici namijenjeni razbuđivanju naših političkih prvaka, da bi na kraju kampanje u Sarajevo doputovala i visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini. Redoslijed prioriteta je izmijenjen, i sada su u prvi plan stavljene ekonomske reforme sa akcentom na proizvodnji i zapošljavanju. Drugo po važnosti su reforme javne uprave i pravne reforme. Imajući u vidu da se ovdje još može svašta desiti, nije neumjesno zapitati se šta će biti od tog pozamašnog posla? Ubjeđivanja više nema, Evropa je rekla što je imala reći i sada je na potezu Predsjedništvo BiH, koje treba da formuliše odgovarajuću pisanu izjavu. Pored članova Predsjedništva, izjavu bi potpisali lideri svih relevantnih političkih partija, a potom bi je usvojio Parlament BiH.

Naravno, ova procedura neće značiti ništa ako se odmah ne otpočne s realizacijom dogovorenog plana. Tek u tom slučaju bi, kako javljaju briselski izvori, naša strateška lokomotiva mogla biti postavljena na tračnice koje vode u EU. Ali, problemi su se javili prije nego se to i očekivalo. Govoreći o zahtjevima EU, Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH, dao je ovog utorka dvije ne baš podudarne izjave. Na sastanku sa predsjednikom Hrvatske Ivom Josipovićem, održanom u Mostaru, Čović je rekao kako je uvjeren da će se bh. političari o tome uspjeti dogovoriti, da bi za Dnevni avaz izjavio kako je načelna suglasnost o briselskoj ponudi lakši dio posla, ali da će usaglašavanje teksta izjave “biti težak proces”.

Naši stranački vladari poznaju jedan drugoga u dušu, pa Čovićevu rezervisanost treba shvatiti ozbiljno. Ona je i razumljiva, jer se radi o ljudima različitih ideologija i političkih opcija, od centralističke do separatističke. Vjerovatno niko od njih neće ići grlom u jagode i pomenuti dokument potpisati i ne pogledavši ga. Jasno je, takođe, iz Čovićeve izjave zaključiti da prihvatanje briselske ponude neće toliko biti stvar ličnog uvjerenja svakog od potpisnika, već će to biti rezultat snažnog pritiska Evrope. Preuzeti na sebe odgovornost za neuspjeh ove široko prihvaćene evropske inicijative predstavljalo bi veliki lični rizik. Ne bih želio da širim pasje raspoloženje, iako je ono davno ovladalo većinom stanovnika ove zemlje, ali sve mi to nekako liči na ljetnu grmljavinu poslije koje uslijedi kratkotrajan pljusak i pokvasi osušenu zemlju. Ali, čak i da ovog puta ne bude tako, ostaje mrlja na Evropskoj uniji. Nije stvar u tome što se ona sada odrekla reforme policije, provedbe sudske presude u predmetu Sejdić – Finci i jačanja države i njene vlasti, ostavljajući to za neka bolja vremena, već u tome što je te svoje “strateške greške” uvidjela nakon toliko godina. Na realizaciji tih propalih ciljeva Evropa je, u različitim periodima, insistirala takoreći iz dana u dan. Kako je bilo moguće da Bruxelles, gdje sjedi na stotine dobro plaćenih stručnjaka iz raznih oblasti, usvoji jednu strategiju koju sada proglašava propalom? A ona je izgledala uvjerljiva, na njoj smo jašili i mnogi od nas komentatora. Ako su jačanje države i vladavina zakona bile “strateška greška”, znači li to da su oni koji su se tome na sve načine protivili, sa Miloradom Dodikom na čelu – bili u pravu? A mi ostali u krivu?

Prema nekoj slobodnoj, srednjoročnoj prognozi, Bosna i Hercegovina će, realno gledajući, ostati još deset ili petnaest godina u paklu tranzicije. Srbija je, poređenja radi, dva puta veća i ekonomski snažnija zemlja, bliže je EU, a ipak grca u teškim ekonomskim i finansijskim problemima. Hrvatska je članica EU, ali je enormno zadužena i nalazi se pred eksplozijom socijalnog bunta. Ali, ona ipak ne može propasti, jer Evropa to ne bi dozvolila. A Bosna i Hercegovina je siromašna, njena privreda je na koljenima, ovo je zemlja sa milion što nezaposlenih, što penzionera, politički i etnički podijeljena i sukobljena. Od opljačkanih, gladnih i nezaposlenih očekuje se da umuknu, jer im vlasti ne mogu pomoći. Žrtve tranzicije ne zanimaju reforme, ne znaju ni šta one zapravo znače, ali s pravom osjećaju strah od njih i zato halale prevarantima i svoje dojučerašnje fabrike i svoja radna mjesta. Traže samo da im se isplate zarađene plate i uveže radni staž, pa kud koji. Vapiju za pravdom i korom hljeba, ali ih niko ne čuje. Nije stvar u bešćutnim premijerima i ministrima, već u prostoj činjenici da je sve propalo i da para nema nigdje. Pojela ih je, i još ih jede, beskrupulozna politička oligarhija.

Kad, dakle, prođe tih deset ili petnaest godina, većina današnjih penzionera ležaće na grobljima, radnici koji uzalud traže pravdu završiće kao penzioneri bez penzije, a hiljade mladih, fakultetski obrazovanih smjestiće se u nekoj od evropskih ili prekomorskih zemalja, radeći poslove na koje nikad nisu pomišljali. Reformisati jedno društvo veliki je, složen i težak eksperiment, pogotovo u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, u kojoj je socijalni ambijent haotičan, opterećen zaostalošću i masovnim siromaštvom. Nije teško naći čovjeka koji će bez mnogo razmišljanja prihvatiti položaj državnog ministra finansija, sa zadatkom da spasi zelju od bankrota a njene građane od siromaštva. Ali, teško da se tu može išta učiniti. Pored ostalog i zato što je država postala rezistentna na mogućnost vlastitog bankrota, a građani na siromaštvo.

Oslobođenje