Gojko BERIĆ: Balkanski triler

Slučajno ili ne, ovogodišnji Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine našao se u središtu još jednog balkanskog trilera političkog žanra.

Zaplet je počeo 28. februara u Beogradu, gdje je održana reprizna proslava Dana i krsne slave Republike Srpske, tog istog dana u Mostaru je usvojena dugo najavljivana deklaracija Hrvatskog narodnog sabora (HNS), sutradan je došlo do raspada vladajuće koalicije u Federaciji BiH, a 3. marta u Sarajevo je doputovala predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Već je na prvi pogled jasno da o nekakvoj usklađenosti poruka koje su ovi događaji emitovali nije moglo biti ni govora. Varirajući tezu o “kliničkoj smrti” BiH, Milorad Dodik je u Beogradu rekao da ne priznaje njen Dan nezavisnosti i da ga smatra nepostojećim, a Karadžićevu tvorevinu ponovo nazvao državom. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić se u tim trenucima blago smješkao, ali je patrijarh Irinej rekao ono što misli – da su Srbija i Republika Srpska “države svih Srba sveta”. Dan nezavisnosti za Bošnjake je, naprotiv, jedan od najvažnijih datuma u istoriji ove zemlje. Treći faktor, hrvatski politički establišment, uvažava taj datum, ali ga, najkraće rečeno, ne obilježava.

Od “republikanskih” Srba i njihovih stranačkih prvaka ništa drugo se ne može ni očekivati osim ignorantskog odnosa prema ovom značajnom događaju. Dodik ovih dana javno odaje zahvalnost ratnim zločincima Karadžiću, Mladiću i Krajišniku što su Srbima “dali državu i donijeli slobodu”. Niko ne može poništiti ishod referenduma o nezavisnosti, održanog prije 23 godine, a sasvim je druga stvar kako će BiH izgledati za deset, dvadeset ili trideset godina. Međutim, bošnjačka politička i intelektualna elita mora se suočiti sa razlozima zbog kojih Hrvati postaju sve ravnodušniji prema tom istorijskom referendumu. Čovićevi medijski propagandisti u svakoj prilici ističu da su hrvatske zasluge za nezavisnost BiH bile presudne, što je nesumnjivo tačno, ali postavljaju intrigantno pitanje: nisu li Hrvati, glasajući za nezavisnost, istovremeno glasali i za vlastitu majorizaciju od strane Bošnjaka?

U bošnjačko-hrvatskim odnosima ima već i previše napetosti, neiskrenosti i međusobnog zaziranja. Novo varničenje izazvala je mostarska deklaracija HNS-a, kojom se zahtijeva ustavna i teritorijalna rekonstrukcija BiH, tačnije – njena federalizacija. Srbi se u to ne žele miješati, ali Dodik koristi deklaraciju kako bi “ubrzao proces samoopredjeljenja Republike Srpske”. Ne dopuštajući da ga iko pretekne u problematičnoj disciplini zvanoj patriotizam, Željko Komšić je poručio Tomislavu Karamarku i Draganu Čoviću da ono što je odbranjeno u ratu, može biti oteto samo ratom. Šta je u takvoj situaciji preostalo predsjednici Grabar-Kitarović osim da u prvu zvaničnu posjetu BiH krene u bijelim diplomatskim rukavicama do lakta, izbjegavajući svaku neopreznu arbitražu. Došla je u Sarajevo, obratila se domaćinima sa “Zdravo, čaršijo, na sve četiri strane”, srela se sa najvažnijim ljudima, pojela ćevape na Baščaršiji i vratila se kući. U intervjuu za BHT Kitarevićeva je rekla da su njene izjave o “hrvatskom pitanju” u BiH, koje je davala tokom predizborne kampanje, bile krivo interpretirane. Nekako je prevalila preko usta da Hrvati u BiH nisu ravnopravni sa Srbima i Bošnjacima, ali je izbjegla da odgovori na pitanje kako vidi rješenje tog frustrirajućeg problema. Nije željela da iz Čovićevih ruku uzme vreli krompir, već ga je ostavila njemu, uvjerena kako će se Hrvati “sa Draganom Čovićem na čelu izboriti za svoja prava kao konstitutivnog naroda”. Da je ovako govorila u predizbornoj kampanji, teško da bi hercegovački Hrvati u onolikom broju glasali za nju.

Naravno, gospođu Kitarović nije ništa koštalo, a bilo je i očekivano, da u Sarajevu izjavi kako poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, te da će se u svjetskim centrima političke moći neumorno zalagati za njene euroatlantske integracije. Ne mogu se sjetiti nijednog stranog političara ili diplomate koji u Sarajevu nije rekao to isto. Ali, što je više dobrih namjera takve vrste, ova zemlja je sve dalje od Evropske unije i od članstva u NATO-u. Valjda zato što o tome odlučuju ljudi poput Milorada Dodika. Sve u svemu, posjeta šarmantne predsjednice susjedne države bila je prilično nezanimljiva, a za većinu ovdašnjih Hrvata vjerovatno i razočaravajuća. Ali, oni nisu znali ono što je Kolinda Grabar-Kitarović znala prije polaska za Sarajevo, i što nikako nije smjela izgubiti iz vida – da najmoćnije zapadne zemlje, od Njemačke i Velike Britanije do Sjedinjenih Država ne žele više nikakve eksperimente koji bi izazvali novu krizu u Bosni i Hercegovini, pa je u ovom trenutku ideja o njenoj federalizaciji, koja bi kao rezultat imala novi dejtonski entitet, krajnje nepopularna. Možda bi Karamarkov HDZ rado pristao na puno pokroviteljstvo nad ovdašnjim Hrvatima, možda je ono blisko i srcu gospođe Kitarović, ali Hrvatska je članica EU i ne može se ponašati kao slobodan strijelac. Ipak, to ne znači da je predsjednica Hrvatske zaboravila Mostar i Široki Brijeg, a vrijeme će pokazati kako će se ona nositi s tim teretom.

Moglo se lako primijetiti da je u čitavom njenom sarajevskom diskursu imenica “narod” imala dežurno značenje, dok je pojam “građanin” bio tek mali incident, što je sasvim u skladu sa ideološkom doktrinom HDZ-a, jednog, drugog i trećeg, doktrinom na kojoj počiva neprikosnovena vladavina nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini. Zato je stvarnost i ovdje i tamo i onamo neizdrživa. Uprkos tome, neko je izjavio da je posjeta Kolinde Grabar-Kitarović u bh. političku atmosferu unijela “smirenost i optimizam”. Gdje vidite tu smirenost? U čemu se sastoji taj optimizam? Radije bih citirao gvardijana Sv. Ante na Bistriku fra Ivana Šarčevića, koji je povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine rekao kako sanja vrijeme kada će se u zgradi državnih institucija u Sarajevu donositi odluke u korist svih građana. Svi mi koji smo u prvom redu građani, tj. ljudi, sanjamo taj dan. Nažalost, fra Ivan i sebe i nas, posve opravdano, priprema na dugo, dugo čekanje.

Gojko Berić – Oslobođenje