Finansijska konsolidacija: Uredba ne može popraviti loš zakon!

Zakon o finansijskoj konsolidaciji koji je stupio na snagu u julu još uvijek oistavlja brojne nedoumice, iako bi njegova primjena već trebalo uveliko početi.

Piše: Borivoje Simić
Indikator.ba

To je pokazao i nedavni skup u Tuzlanskom kantonu povodom pimjene ovo zakona, gdje je konstatovano da još ni jedno privredno društvo nije podnijelo kompletan zahtjev za pokretanje postupka finanisjske konsolidacije.
Konstatovano je da je samo Hotel Tuzla podnio prijavu, ali da je ona nepotpuna.
U Službenim novinama FBIH krajem avgusta objavljena je uredba koja pobliže definiše načine izmirenja dugovanja po osnovu kojih se vrši finansijska konsolidacija privrednih društava, broj i iznos rata, rokovi plaćanja, iznos umanjenja duga i druga pitanja koja se odnose na finansijsku konsolidaciju.
No, kao što su mnoga rješenja u samom Zakonu protvrječna i nelogična, tako se i ovom uredbom stvari potpuno ne razjašnjavaju, iako su neke nejasnoće iz samog zakona otklonjene.
U uredbi se navodi da se finansijska konsolidacija zasniva na principu dobrovoljnosti i da ona nije obavezujuća, već zavisi od odluke nadležnog organa privrednog društva i temelji se na sporazumu dužnika i povjerioca.
Međutim, u samom zakonu postoje odredbe koje upućuju na princip obaveznosti.
Naime, u zakonu se navodi da je zahtjev za pokretanje finansijske konsolidacije dužno podnijeti odgovorno lice u privrednom društvu nakon što nadležni organ društva donese odluku o postupku konsolidiranja. A odluku donose društva koja prema godišnjim izvještajima o poslovanju u prethodne tri godine posluju sa gubitkom i ne izmiruje redovno svoje tekuće finansijske obaveze.
Za odgovorna lica u privrednom društvu koja ne podnesu zahtjev za pokretanje postupka finansijske konsolidacije predviđena je novčana kazna od 2.000 do 3.000 KM.
Postavlja se pitanje zašto se u zakonu propisuju kazne za odgovorna lica, ako je finansijska konsolidacija stvar dobrovoljnosti.
Jer, kad je u pitanju neažurnost i nedogovornost odgovornog lica, koje ignoriše odluku nadležnog organa u društvu, poznato je kako se stvari rješavaju – Nadzorni odbor smjenjuje neposlušne direktore i postavlja one koje će provoditi odluke.
Da sa primjenom zakona, stvari nisu izvedene načistac, potvrđuje i neusvajanje na predizbornoj sjednici Doma naroda sredinom septembra izmjena kojima finansijska konsolidacija može obuhvatiti dugovanja društava nastala zaključno do 30.06.2014. godine umjesto prvobitno predviđenog roka 30.09.2013. godine.
Ova činjenica unosi dodatnu zbunjenost za privredna društva koja će potencijalno učestvovati u ovom procesu jer u samom zakonu postoje zadati rokovi koji se tiče faza u postupku finansijske konsolidacije.
Ono što je u odnosu na sam zakon ipak unijelo više jasnoće jesu preciznije odredbe načina izmirenja duga, a posebno važan je dio koji se tiče naglašavanja principa jednakog postupanja prema svim povjeriocima jednakog položaja posebno po osnovu više vrsta duga.
I dok zakon pravi u nekim elementima diskriminaciju među privrednim društvima, a o čemu smo ranije pisali, ovdje je jako bitna zaštta povjerilaca, koji sunajvažniji faktor u postupku konsolidacije.
Naime, tamo gdje je povjerilac država, stvari su prilično jednostavne, ali kada su u pitanju povjeroci u društvima sa privatnim kapitalom ili djelimično državnim kapitalom, a gdje će se često pojavljivati banke, vrlo je bitan jednak položaj povjerilaca.
Banke će imati važnu ulogu u konsolidaciji privrednih društava, u pojedinim privrednim društvima i ključnu, i one u ovom zekonu nisu tretirane na adekvatan način.
Iz nekih primjera predstečajne nagodbe u Hrvatskoj i tz. prisilnog poravnanja u Sloveniji, moglo se vidjeti da se banke zajedno sa dobavljačima uglavnom “pitaju” kad je riječ o spašavanje nekog privrednog subjekta što je i logično jer one će na koncu kroz konsolidaciju stjecati ili povećavati udjele u privredenim društvima i preuzimati rizik konsolidacije.
U slučaju regulative u FBiH, o konsolidaciji će odlučivati Vlada FBiH, ili drugi nivoi vlasti ako je riječ o preduzećima s privatnim kapitalom i to na osnovu elaborata koje pondese društvo, a što samo govori da ne postoje jasni kriteriji po kojima će se odobravati i vršiti konsolideacijai.
Razjašnjenja koja nam daje Uredba ne mogu poništiti kontradiktornosti prisutne u samom zakonu, tako da već sada nije jasno hoće li ovaj zakon na pravi način ostvariti svoj cilj, raščišćavanje stanja u privrednim društvima opterećenim nelikvidnošću, te da li će polučiti očekivane efekte.