Filip Mursel Begović: Konvertirati u bošnjačkog intelektualca

Nedavno sam bio učesnik jednog sijela koje je imalo dobronamjernu želju da koordinira i poveže bošnjačke intelektualce. Taj pokušaj, još jednog bošnjačkog okrupnjavanja, umah mi se pričinio, ni više ni manje, nego kao skup penzionera ljubitelja šaha ili salon ribičke opreme, u svakom slučaju nešto što asocira na beskrajnu dosadu, gerijatrijsku ustanovu, na invaliditet. “Šta nam je, pobogu, činiti“ – reče jedan, “ovako više ne može“ – dobaci drugi, “na mladima svijet ostaje“ -zaključi treći, a zatim nastaje mislena stanka i sijelobošnjačke intelektualne gerijatrije moglo je završiti.

“Moramo se više ovako okupljati“, upozorio me jedan sudionik dok smo srkali kahvu. “Recite mi, mladi gospodine, kada ste vi prešli…“, nastavi uz ciničan osmijeh. “Ne razumijem“, zaista zbunjeno odgovorih. “Ma kada ste prešli na…“, i tada shvatim da aludira na moje prvo ime (Filip) te da ga zlurado zanima kada sam ja to prešao na islam. Nije to bilo prvi put da me neki Damir, Zlatko, Goran, Nenad, Elvis… sve redom nosioci bošnjačko-muslimanske imenoslovne spomenice na vremena nacionalne mimikrije, prozivaju zbog prvog imena. Međutim, nisam dugo čekao te mu iz lakta uzvratih: “Prije nekoliko godina, a Vi?“. Gospodin se uzvrtio na mjestu: “Kako to Vi mislite, ja sam iz familije…“ No, prije nego je uspio upozoriti na svoje begovsko porijeklo, dao sam mu do znanja da ga pitam “kada je to on konvertirao u intelektualca“.

Nejse, nakon susreta s takvim bošnjačkim intelektualcima bilo mi je jasnije zašto većina tzv. građanštine prezire sve što može asocirati na bošnjaštvo, koje se, više nego ikada, percipira kao nazadno, anakrono, retrogradno, folklorno, ruralno, zaostalo, po nekima a priori nacionalističko, radikalno i na koncu fašističko. Nije li to na sceni biološko-vegetacijski opstanak jednog naroda, koji ponovo mora revidirati i reafirmirati vlastite identitarne polazišne tačke? Da ne duljimo, za opis bošnjačke intelektualne gerijatrije, koja je proizvođač tog pejorativnog asocijativnog niza, treba se poslužiti latinskim cinizmom – de mortuis nil nisi bene (o mrtvima sve najbolje). Ili, kako to voli reći jedan povjesničar književnosti – najviše se volim baviti zaokruženim opusima, sa njima nemam nikakvih problema. U svakom slučaju, svaka vrst budućeg bošnjačkog okrupnjavanja, tog famoznog bošnjačkog jedinstva o kojem se neprestano sanja, mora se bazirati na, prije svega, tek jedinstvu načela, a ne jedinstvu ovaca koje već desetljećima složno ponavljaju jedno te isto meeee…

Budući da se tzv. bošnjački intelektualac povukao na interna sijela, u javnom prostoru zavladao je tzv. nezavisni intelektualac. Njegov autošovinizam, defetizam, nihilizam i jalovo kritizerstvo preplavilo je bosanske medije! Šta je to uopće nezavisni intelektualac? Ima li za to škola? Ima li za to diploma? Tko nas, dakle, ovjeri tom laskavom titulom? Je li to tzv. glas naroda koji će danas zdušno klicati, a sutra bezdušno linčovati? U bosanskim februarskim prosvjedima, kada su paljeni i skrnavljeni simboli krhke bosanskohercegovačke državotvornosti, upravo su tzv. nezavisni intelektualci pokazali da su podložni geopolitičkom identitarnom inženjeringu koji traje od kraja 19. stoljeća. Štaviše, nisu stali, te pod krinkom demokratskih načela, antifašizma i svebosanstva, i dalje šamanski zazivaju aktivaciju općih nereda. Što je najgore, to se bez ikakvih sankcija čini na javnim medijskim servisima.

Ne bi li se nezavisnost intelektualca trebala podrazumijevati sama po sebi? Danas taj pleonazam, nezavisnog intelektualca naime, slavi masa, ili još bolje – neki plenum! Kakve li podvale, kakvog li sunovrata, kakve li kompromitacije u društvu vazda izdvojene intelektualne pozicije! Ako sliku vratimo tridesetak godina ranije, ne dobivamo li identičnu sliku intelektualnih komesara radničke klase koji su zazivali bratstvo i jedinstvo, dok su neki oštrili noževe. Kada se u nekoj od bezbrojnih TV dijaloških emisija pojavi nezavisni intelektualac, pa nas suoči sa svojim političkim analizama, istom nam je nužna mješavina gastala i apaurina ne bi li izdržali kraj emisije. Svakodnevno možemo konzumirati taj “nezavisni stav“ na “nezavisnim televizijama“ i “nezavisnim novinama“ od “nezavisnih intelektualaca“, a u biti programiranih sljedbenika neke političke ideologije. Nismo li primijetili da se iza nezavisnih intelektualaca kriju upravo udvorice, sljedbenici varalica, dvorske (političke) lude, hulje svake fele…

Šta je to nezavisni intelektualac danas? Sprdnja, eto što je. Klaun, to je.

Što je to bošnjački intelektualac danas? Mrtvorođenče one časne ideje o identitetu u koju se još uvijek zdušno zaklinje, prepuštajući svijet mlađima od sebe, to je.

Međutim, da se pojavi netko i da kaže “ja sam zavisni intelektualac!“ – trebalo bi mu povjerovati! Uvijek od nečega i od Nekoga zavisimo. Nije li ta zavisnost povezana i s moralom – kakvim god, vjerskim, građanskim, nadalje, odgojem, obrazovanjem, nije li povezana s istinoljubivošću? Zakleli bismo se da upravo takav zavisni intelektualac može odgovoriti na pitanje: “Šta nam je, pobogu, činiti?“

Autor: Filip Mursel Begović
Behar broj 122.
Broj možete preuzeti u PDF izdanju ovdje.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close