Ferida Duraković, književnica: O temama za razmišljanje, plakanje i pisanje

Govori za Oslobođenje o pisanju koje je sasvim privatan čin, o tome da se ne zavarava da će promijeniti svijet – ali može promijeni nečiji dan, ili barem tren, o osjećanjima iz djetinjstva, da se obrazuje i šuti da bi mogla u pravom trenutku progovoriti, do dostojanstvenih godina i iz sadašnjeg ugla vidljive žene u književnosti (ali ne zbog same književnosti).

(PIŠE: Mirela SEKULIĆ – Oslobođenje)

• Šta vas je odvelo u pjesničke vode?

– Po svemu sudeći to je bila moja priroda povučene djevojčice, najmlađe od četvero djece u porodici, jer u tom vremenu (kao da je današnje drugačije) pažnja se nije posvećivala osjetljivim curicama koje grade vlastite svjetove, nego dječacima koji će ili graditi ili razarati svijet u kojem živimo. Moje djetinjstvo i mladost odvijali su se u sarajevskom predgrađu prepunom sasvim realnih, sasvim neosjetljivih, sasvim grubih i prema tome sasvim normalnih – dakle, prilično nepodnošljivih ljudi. Zato mi je čitanje knjiga uvijek davalo osjećaj važnosti i posebnosti, dok sam istovremeno bila okružena narativom u kojem sinovi mogu sve i svuda, a kćeri mogu samo da se obrazuju (hvala socijalizmu i Jugoslaviji) i šute. U stvari, danas tu situaciju shvatam kao svoju prednost: to gdje sam odrasla jeste plodno tlo – za ženu je na ovim prostorima bilo dobro da se školuje i šuti – jer joj je to pružilo mogućnost da u jednom trenutku progovori! Čitanje knjiga u djetinjstvu bilo mi je potvrda da negdje na mene čeka neki sasvim drugi svijet – i to onaj koji u sveopćem maskulinom haosu uspiješ sama izgraditi i njegovati.

• Kada ste počeli pisati poeziju, i o čemu ste pisali u prvoj zbirci (“Bal po maskama” 1977)?

– Ranko Sladojević, jedan sasvim neobičan čovjek, sjajan prevodilac s njemačkog jezika, urednik i pjesnik koji danas živi u kanadskim migrantskim nepoezijama, od mojih je prvenačkih radova, kojih je bilo gomila, 1977. sastavio zbirku i odnio je u Svjetlost. Rezultat je bila moja prva pjesnička knjiga, a tad mi je bilo 20 godina. Za nju sam dobila nagradu književne omladine BiH i nagradu izdavačke kuće Svjetlost za najbolju knjigu mladog autora. Sve su to redom bile intimističke, a što bi rekla nevjerovatna Mubera Pašić, zaboravljena najbolja pjesnikinja naše književnosti – “monomanske skice”, za koje sam mislila da moraju promijeniti svijet… Pisanje je, međutim, sasvim privatni čin, kao i čitanje, i ne smijemo se zavaravati da će išta od toga promijeniti svijet – ali može se desiti da promijeni nečiji dan, ili barem tren! Može ublažiti naše padove i sudaranje sa surovom realnošću.

• Što je za sve posljednje dvije decenije burnih događanja za vas značilo pisanje i kako se mjesto življenja reflektiralo na pisanje?

– Prije rata sam čeznula da Sarajevo zamijenim većim, boljim, pametnijim gradom. Danas, više od dvije decenije nakon rata, s potrebnim iskustvom rata, na pragu starosti, voljela bih da Sarajevo, u kojem sve teže mogu disati čisti zrak i ideje, zamijenim nekim Sarajevom većim, boljim, pametnijim, u kojem naše kćeri mogu slobodnije realizovati svoje snove. Ove rečenice odnose se na pisanje koliko i na život sam.

U književnoj bari

• Ako bismo preskočili čitav niz godina, postoje li danas neke teme koje Vas kao pjesnikinju privlače, teme o kojima biste voljeli pisati?

– Sve je više važnih tema savremenosti, a sve više naše nemoći da im se posvetimo iskreno i angažovano, kako traže od nas savremeni svijet, država i društvo u kojima živimo. Stareći, postajemo sebičniji, zatvoreniji za druge, svijet nam se sužava na „nas” i „naše”, a „drugi” i „njihovo” postaju nevažni u odnosu na „naše muke”. „Naše” teme se usmjeravaju na nas same… Hoćemo priznanja samo za sebe, a ne za one koji dolaze, mislimo da oni koji dolaze imaju više vremena od nas. „Mi” hoćemo sve, a „drugi” mogu čekati… Ne smijem tvrditi da i sama nisam takva, samo bih željela da nisam. Daj Bože da nisam! Zaokupljaju me do bola teme vezane za nesretne djevojčice i žene koje nemaju vlastiti glas, za njihov ropski život, svugdje u svijetu jednako kao i ovdje, u nekoj bukvalnoj i metaforičkoj Gluhoj Bukovici – ne razumijem i zaprepašćuje me to što roditelji u Bosni i Hercegovini čak i u 21. stoljeću ne školuju svoje kćeri, a sinovima pružaju budućnost, što tako olako predaju – prodaju – svoje kćeri ideologijama kojima su one tek potrošna roba… To mi je tema za razmišljanje, plakanje i pisanje.

• Usud pjesnika i pjesničkog stvaranja opisao je Baudelaire u Albatrosu, Cesarić u Oblaku… Kako ljudi doživljaju pjesnike?

– Ne znam više. Kad pogledam kako pjesnici doživljavaju pjesnike u ovoj našoj maloj književnoj bari, ogade mi se i pjesme i pjesnici. Ali kad sretnem ponekog čitaoca – sunce me ogrije i kažem da nije baš sve uzaludno – pa makar me onaj moj oblak vjetar visine raznio!

• Šta je Vaša pjesnička aura?

– Nema aure. Nema ništa posebno. Nema ništa drugačije od drugih ljudi, posebno žena. Ima književni dar, ima obrazovanje, pa čitanje, pisanje, rad na sebi, porodica, prijatelji, život… Kad god pomislim na svoju porodicu i prijatelje, koji me s takvom ljubavlju okružuju, znam da sam tu i da sam im korisna. Ima li išta važnije od toga?

• Osvrćete li se za sobom, za napisanim stihovima ili ih rijetko ponovo čitate?

– Barem jednom godišnje ponovo pročitam i prepravim neku svoju staru pjesmu. Pišem sporo, bez žurbe. Sanjam da jednom svim svojim pjesmama ostavim samo naslove, a napišem ispod njih sasvim drugi sadržaj. Sasvim uzbudljiva misao, valjda će se naći vremena.

• Pišete li stihove u trenu, kucate li ih u mobilni telefon… Na primjer, dok sjedite u tramvaju…

– S vremena na vrijeme, kad me nešto pogodi, epifanijski, počnem da šapćem stihove sama sebi i ponavljam ih sve dok ne stignem kući da ih zapišem. U tome se sastoji moja pjesnička ludost, hvala Bogu! U stvari, mislim da je najteže biti normalan. Zato se toliko trudim!

• U poeziji je sve moguće – “…Jer pjesme treba pisati rijetko i nerado, Pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi…” Šta ste htjeli reći tim stihom?

– Pisanje je privatni poduhvat, lično putovanje u neki privatni svijet, a tek potom u neki opći smisao – ništa tu nije važnije od drugih lijepih i pametnih zanimanja i poslova. S riječima znam bolje, a neko mnogo bolje od mene zna s biljkama – ali svi idemo prema istom cilju. Ne mislim da je književnost nešto sudbinsko i jedino važno – osim meni. I zato se valja pobrinuti da od vaših riječi neko procvjeta, a neko zanijemi da ne bi izgovorio zlo.

• Da li se pjesnici s namjerom i razlogom dodvoravaju masi ili sebi i svom egu?

– Nažalost, najčešće popunjavamo praznine u sebi u strahu od odbacivanja, pa u tome često i pretjeramo. Nekima od nas ego preraste lične gabarite. Frojd kaže da je umjetnost patološka pojava jer je „odstupanje od normalnog”. Još samo da definišemo normalno pa ćemo svi postati umjetnici!

• Kad “Samo pjesnika po Sarajevu, to jest po svijetu, ima viška, do povraćanja!” kao što ste napisali, šta se dešava?

– Dešava se da su najbolji pisci/spisateljice ili oni koji su veliki i skromni kao Radomir Konstantinović, Branko Ćopić, Tomislav Marinković, Mubera Pašić, Zdenko Lešić – ili oni veliki koje nažalost nikada nismo upoznali, kao Wislawa Szymborska, Czeslaw Milosz, Mark Strand, Tomas Transtroemer…. Divno je rekao Elvis. J. Kurtović: “Dabogda crko rokenrol kad ga svako svira!”.

• Postoji li nešto što biste radije radili? Ako želite da budete uspješni, pisanju poezije morate posvetiti veliki dio privatnog života. Da li ikada zažalite što se niste posvetili nečem drugom?

– Zažalim, naravno, posebno u ovim godinama na pragu prave starosti. Šta mi je sve ovo trebalo? Pa trebalo je! A da mi je ova današnja pamet, eh… Teško da bi u tom slučaju oko mene bilo toliko pisaca kao ovih četrdeset godina. Valjalo je to podnijeti! Kad o tome promislim u trenu, kažem: Juhu, pa ti si još živa, u inat zloćama!

• Kako danas vidite odnos poezije i proze, s obzirom na konstatacije da postoji dominacija, odnosno diktatura proze, a da se poezija premalo ili se uopće ne čita?

– Muškocentrični istočnoevropski, pa time i balkanski književni kanon podrazumijeva da svako ko se bavi pisanjem u tzv. našim književnostima ne postoji ozbiljno ukoliko ne napiše barem jedan roman. Pišem poeziju, dakle ne postojim.
Vidljiva žena

• Zaboravimo na poeziju na trenutak. Na konkursu za originalnu radiodramu Dramskog programa Radija BiH osvojili ste prvu nagradu za tekst “Osloni se na mene”. Postoji li još nešto što biste voljeli da napišete ili što ste već napisali?

– Ja hoću sve da pišem, pa da vidim dokle ću doći! Pisac mora da proba da vidi gdje je najbolji, zašto ne? Već sam se provjereno okušala u književnosti za djecu; bajka mi je posebno izazovna forma. Konkurs za radiodramu BHR1 jako poštujem jer je anoniman, a ja nisam prepoznatljiva kao dramski stvaralac, što znači da je tekst doista dobar ako je osvojio prvu nagradu. Šta će se s njim desiti, vidjet ćemo. Do sada sam imala dva teksta za pozorište: „Amilina abeceda”, koju je sjajni Drago Buka 1995. adaptirao za Pozorište mladih Sarajevo i izveo 50 puta, a onda je naprasno skinuta s repertoara. Tekst „Mrak čudak” doživio je koncertno čitanje u Sarajevu i Bugojnu, a dramska sekcija OŠ Čengić vila II s ovom je predstavom osvojila prvu nagradu u Gračanici. Ja sam jedna sretna spisateljica.

• Nedavno Vam je odabrane pjesme “Si paga con la vita”, u prevodu Alice Parmeggiani, objavio Il ponte del sale (Rovigo, 2015). a svjetlost dana ugledao je i izbor pjesama na bugarskom, u prevodu Hriste Popova – “Duga je noć” (“Dolga e nošta”, Panorama, Sofija). Mnogo prije nego u BiH, Vaši radovi su prepoznati u drugim književnim sredinama. Primjer za to su pjesme u inozemnim antologijama, sajtovima i časopisima. Pjesme su vam prevedene na dvadesetak jezika. Kako danas iz ugla aktivne sudionice izgleda književna scena u regiji?

– Ja već više od godinu dana nisam aktivna sudionica te scene u radnom angažmanu. I drago mi je zbog toga jer se mogu posvetiti sebi. Iz sadašnjeg ugla „vidljive žene” u književnosti (ali ne zbog same književnosti), tek sada mogu sagledati sve što sam vidjela kad me nisu vidjeli, šta sam doživjela, šta uradila – i sve što su u meni vidjeli oni koji me nisu vidjeli, kako su me doživjeli i što su mi uradili drugi. Ono osjećanje iz djetinjstva, da se obrazuješ i šutiš da bi mogla u pravom trenutku progovoriti, nije se mnogo promijenilo – i danas se obrazujem, naravno, ali više ne šutim – moje “dostojanstvene godine” to mi ne dopuštaju. Moram za kraj reći da sam sretna što za mnom, ili sa mnom, dolaze generacije sjajnih mlađih spisateljica (Snježana Mulić, Nermina Omerbegović, Senka Marić-Šarić, Adisa Bašić, Šejla Šehabović, Lejla Kalamujić, Tanja Stupar-Trifunović, Sonja Jurić, Kristina Mrđa, Tatjana Bijelić, Lana Bastašić…), koje na javno priznanje nisu morale čekati tako dugo kao Mubera Pašić, Marina Trumić, Bisera Alikadić, Ljubica Ostojić, Jasmina Musabegović, Dara Sekulić, Jozefina Dautbegović, Fadila Nura Haver, Jasna Šamić…