Faris Nanić: Zašto su bosanske kuće sve ružnije

Objavljeno prije 2 years . u Wed, Dec 12th, 2012

Estetika ružnoga ili anti-etika
U doba neimaštine, Bošnjaci grade ružne kuće, skladaju i slušaju ogavnu novokomponiranu muziku koju zovu narodnom, a gradovi su im sve zapušteniji i prljaviji. Dok mnogi od njih nijemo promatraju urušavanje sistema javnog zdravlja i škola i ostalih usluga kao i, vlastitim smećem, zagušene obale rijeka, truhlih zubiju ponosno stoje kraj svojih betonija – poluzavršenih staništa koje griju na drva i u čijim se neuređenim dvorištima ustobočio poneki velik jeep, terenac, Mercedes ili BMW. Grade oni i velike, betonizirane džamije, jednu ružniju od druge, jednu neskladniju od druge, svaku vremenski i prostorno promašenu, ali sve veću i sve prazniju.

(kdbhpreporod.hr)

Ebu Hamid Muhammed el Ga -zzali davno je zapisao da je lijepo što je istinito, a ne što je pojavno, i time potvrdio trajnu vezu između etike i estetike. Istina jest lijepa zato što je stvarna, za to što oslobađa um opterećenja laži i izmišljanja, stalnog laviranja između straha od otkrivanja i muke kontroliranja lažnoga, prenesenoga u raznim verzijama različitim ljudima. Lažju ne opterećen kognitivni um posvećuje se ispunjavanju svrhe života na Zemlji, uravnoteženom preoblikovanju stvorenoga u težnji asimptotskog približavanja Izvoru. Stoga gradi lijepe građevine, sklada harmoničnu muziku, piše tako da pobuđuje dobro u čitatelja, otkriva temeljne zakone prirode i osmišljava njihovu primjenu za opće dobro, trguje pošteno stvarnim, a ne prividnim vrijednostima…
Zato ne proizvodi estetsko smeće koje ga napada svojom plitkošću i besmislom , ne kreira novac ni iz čega jer takav ne postoji već se pretvara u dug koji se prebacuje na pleća nejakih, ne gradi nepotrebno, prešareno i preveliko, ne piše zlu u slavu, ne trguje obećanjima. Moralan je jer teži ljepoti, a vrijedi i obrat – lijep je jer teži moralnosti.

Ljepota kao imperativ

Lijepo je samo ono što je istinito, uravnoteženo i moralno. Ljepotu oblikuju samo istinoljubivi i moralni ljudi koji teže uravnoteženju ljudske potrebe za preoblikovanjem stvorenoga sa samim stvorenim ljepotama.
Bog je lijep i voli ljepotu, poznat je Poslanikov hadis koji estetiku postavlja na pijedestal temeljne ljudske znanosti i na tron božanskog imperativa ljudima – činite lijepo jer to Bog voli, a on je najljepši.
Sve što činite, činite lijepim i na lijep način. Uostalom, Kur’an potvrđuje u suri Et-Tin da je čovjek stvoren u najljepšem obličju. Oni koji to ne čine, bivaju spuštani na najniže razine povođenja za strastima, instiktima ugode. Prestaju biti lijepoga obličja, izobličuju se u prikaze, poput onih na platnima Hieronimusa Boscha, u bića između čovjeka i životinje koja sladostrasno zadovoljavaju spolne i druge tjelesne potrebe i to im je jedini smisao života. Takvi ostaju u kaljuži jer su puko zadovoljavanje pretvorili u vrlinu potrage za što većim potrošačkim i hedonističkim užicima i to stalnim zadovoljenjem sve ekstremnijih i sve nastranijih potreba jer ih je, jednom zadovoljene, sve teže nanovo za dovoljavati. Tako bivaju sve nesretnijima jer im treba sve više sve kratkotrajnijih ugoda koje ih ne ispunjavaju.
A sreća je negdje drugdje, tamo gdje je ljepota. Nazaduju i uvijek iznova, u svakom historijskom razdoblju dokazuju neuspjeh hedonizma kao koncepta i filozofije. No, postaveli se ciljevi višeg reda – u težnju ka približavanju Stvoritelju, činjenjem lijepih djela, društvene marginalije, uzdignute u vrijednosti zbog zadovoljenja potreba kao jedinoga smisla – poput homoseksualizma, ekstremnih i opasnih sportova i raznih ovisnosti – postaju besmislenima jer se ljudski duh uzdiže u više razine svijesti, sukreira razvoj upotrebom svog kognitivnog, slobodnog uma.
Friedrich Schiller to je stanje zvao sublimeé. Fizikalni pojam sublimacije određuje direktan prijelaz iz krutog u plinovito agregatno stanje, što metaforički, u filozofiji izvan prirodne znači izravan prijelaz iz krutog i inertnog stanja svijesti opterećene robovanju strastima u plinovito, slobodno i lepršavo stanje svijesti o stvarnim ciljevima i smislu egzistencije, odnosno o sukladnosti esencije s egzistencijom. U sublimeéu se gubi artificijelna dilema o primatu jedne nad drugom i postiže se stvarna sreća – čije je počelo lijepo djelo na opće dobro. Kao kada slušate i uspoređujete glazbu Bacha i Bethoveena s jedne i Wagnera i Liszta s druge strane. Prvi svojom glazbom uzdižu duh slušatelja i izvođača, motivirajući ga na činjenje lijepoga, odnosno dobroga, dok druga dvojica svojom glazbom nagovaraju slušatelja na sekvence kratkih ugoda i obmana, najčešće seksualno i mitološki utemeljenima.
Tko je ono bio najveći obožavatelj Wagnera, inače Lisztovog zeta? Nesvršeni student umjetnosti – Adolf Hitler za kojeg postoje pouzdana svjedočenja da je bio seksualni pervertit. No, čak i u masovnoj proizvodnji popularne muzike i uopće pop arta posljednjih nekoliko desetljeća mogu se povući takve paralele, naravno na znatno nižim razinama očekivanja zanosa. Samo se treba pitati na što, na kakve misli i djela navodi određena produkcija.
Stoga i svaka politika koja to ozbiljno misli biti, iz društvenog sunovrata može djelovati samo tako – vođenjem demosa ka ciljevima višeg reda, a ne obratno, povlađivanjem najnižim instiktima toga demosa, kako bi se trgovalo njegovom lažnom i prijetvornom lojalnošću.
Demos će biti lojalan politici koja podilazi strastima sve dok se ne pojavi netko novi s još većim i luđim obećanjima. Politika jest umijeće vođenja, a ne umijeće slijeđenja.
Nismo li i sa mi bili svjedocima gotovo prekonoćne promjene većinske lojalnosti ideologemu jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja u lojalnost hrvatskoj, bosanskoj slobodi u euro-atlantskim integracijama demokracije i slobodnog tržišta. Što tek slijedi?
Nova, ekspresna lojalnost političkoj ideologiji brzih rješenja, pod uvjetom obračuna s kolektivnim krivcima posebno ako su određene, druge, manjinske nacije, vjere, rase…

Obrazac ružnoga

Vratimo li se na razmišljanja o ljepoti i njezinu odnosu s moralnim, onda je pošteno poći od sebe, od svoga. Vozeći se nekom samohodkom, automobilom, autobusom ili vozom po Bosni ne može se ne primijetiti brzo rastuće metastaze ružnih kuća, prevelikih, neskladnih, nezgrapnih, vrištećih boja pročelja, s nefunkcionalnim i odbojnim tornjićima koji podsjećaju na nevješte dječje ilustracije Grimmovih bajki. U doba neimaštine, Bošnjaci grade ružne kuće, skladaju i slušaju ogavnu novokomponiranu muziku koju zovu narodnom, a gradovi su im sve zapušteniji i prljaviji.
Dok mnogi od njih nijemo promatraju urušavanje sistema javnog zdravlja i škola i ostalih usluga kao i, vlastitim smećem, zagušene obale rijeka, truhlih zubiju ponosno stoje kraj svojih betonija – poluzavršenih staništa koje griju na drva i u čijim se neuređenim dvorištima ustobočio poneki velik jeep, terenac, Mercedes ili BMW.
Grade oni i velike, betonizirane džamije, jednu ružniju od druge, jednu neskladniju od druge, svaku vremenski i prostorno promašenu, ali sve veću i sve prazniju. Oko njih cvjeta nelegalna, sirotinjska trgovina svakojakim drangulijama, stvarno fizičko smeće samo se taloži na ono estetsko.
Džamije su im lažne baš kako im je i vjera prijetvorna. Sa zebnjom treba isčekivati vrijeme kada će te džamije biti prazne, puste, zapuštene, a društveni prvaci i demos orgijati u kakvoj Boschovoj prispodobi rimskih ili sličnih bakanalija, u kojima će bogati, oni koji su trgovali novcem ex nihilo, pa taj dug prevalili na siromašne, tim siromašnima bacati mrvice i bobice, uz el-kuhul i bijeli prah za zaborav.
Neetični ljudi prave trajno ruglo, njime truju i generacije koje dolaze, iako neki, na prvi pogled, onaj varavi, satanski, senzacijom ili dosjetkom, ruglo mogu učiniti dopadljivim i lažno lijepim. Na razini parole o državi za čovjeka ili narodu koji zna. Ili pak kakve maske ili prostorne intervencije na građevini, šarenog platna za pokrivanje odbojne ružnoće. Ta strašna neravnoteža, to ubijanje lijepoga projekcija je ništavljenja morala, odricanja od solidarnosti, zatvaranja očiju pred tuđom nesrećom i nemara prema tuđim pravima. Slika je to društvenog nasilja koje se najjače reflektira u politici. Nasilne smjene, silovanja procedura, pravljenja umjetnih parlamentarnih većina, baziranih
samo na broju dignutih ruku partijskih androida koji se odazivaju na “narodni zastupniče“, nisu ništa drugo nego pobjeda ružnoga, zagušenje esteteskim đubretom.
Zlatko Lagumdžija je postao i fizički ružan čovjek. Ružnim ga čine njegova ružna djela, djela prodaje principa za vlast, a posebno za metode vlasti.
Doista, narod komu se mogla dogoditi Lepa Brena i gomila kontemporalnog i kasnijeg sličnog estetskog smeća nije zaslužio ništa bolje od amaterske, korumpirane vlasti i zapišavanja teritorija zastavama rs-a i hrhb.
Tako ograničena teritorija i duha, ne preostaje mu ništa drugo nego i da sam počne označavati “svoj“ teritorij građenjem velikih i ružnih građevina koje naziva domom, džamijom, spomenikom…
Moglobi se potrošiti mnogo stranica na popisivanje tih estetskih incidenata koji se pretvaraju u sistem, sveproždiruću hidru odvratne graditeljske aktivnosti i upravljačke ne aktivnosti, privatne i javne. Treba pogledati samo novu džamiju u Vrapčićima kraj Mostara ili nebrojene obiteljske kuće na cesti između Olova i Tuzle, ili pak obale rijeke Bosne, pune najlonskih vrećica i higijenskih uložaka, rabljenih, na ravno. Ružno, ružnije, zlo, bila bi ispravna komparacija, ako pokušamo parafrazirati Sergia Leonea. Samo što je taj talijanski redatelj otkrivajući i ispoljavajući ružnoću, svjesno i namjerno činio dvije stvari – rušio je neutemeljen mit o Divljem Zapadu kao nekom arkadijskom mjestu sukoba i pobjede Dobra nad Zlim te, stvarao novu estetiku na ruševinama one koju je razotkrio kao lažnu, prijetvornu.
Kod Bošnjaka nema govora niti o jednom.
Ostaje samo trajna šteta i devastacija najvrednijeg resursa Bosne i Hercegovine – prostora. Trajna šteta betoniranog duha naroda komu ubrzo slijedi nova nesreća. Naime, opća ružnoća i odbojnost, zbog debalansa s prirodnom okolinom i dosegnućima naših prethodnika, bit će, prirodnim zakonima uklonjena. Kako to niti jedna vlast neće učiniti, dogodit će se dolazak još gorih od nas, kako Kur’an upozorava. Oni ne će ukloniti ružne građevine, oni će uklanjati ružne ljude, ljude ružna duha koji je proizveo ružne građevine i poružnio okolinu. A ružne će građevine, napuštene i puste, u propadanju svjedočiti o vremenu kada su ljudi u Bosni prestali vjerovati u ljepotu i njezinu vezu s moralom, s dobrotom. Ne smije se upasti u zamku uvjerenja da smo dobri i moralni zato što sami o sebi tako mislimo.
Pogledajmo radije što radimo i proizvodimo. Pogledajmo oko sebe prije nego što, tako posramljeni, zagledamo duboko u vlastite duše.

Kontakt - O nama - Partneri - Marketing - Projekti