Europejstvo danas je euronacionalizam

Možda smo došli do jedinstvenog paradoksa. 2003. Frederic Jameson je rekao da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Nakon velike recesije, europskoj ljevici ipak je lakše zamisliti kraj kapitalizma nego kraj Europske unije

Piše: Anderja Živković – portalnovosti.com
S engleskog preveo Miloš Đurđević

Danas u Europi možemo vidjeti kako se presijecaju razne međusobno povezane krize: krizu na ljevici sada je udvostručila i pojačala kriza kapitalizma i Europske unije. Kriza alternativa najdramatičnija je na primjeru socijalnog liberalizma, koji je ukalupljen u političku ekonomiju koja štiti vrijednost novca (dug) po cijeni uništenja robe (mjere štednje). Ali, s iznimkom Grčke, to je i kriza radikalne ljevice, nemoćnog promatrača jednolične smjene neoliberalnih stranaka na vlasti, koju su zaobišli antipolitički društveni pokreti koji se bune protiv tih istih kriza demokracije, ili je nadjačavaju masovni pokretni krajnje desnice odnosno nacionalista, koji usmjeravaju bijes javnosti zbog režima štednje diljem Europske unije, ili pak EU prikazuju kao panaceju za financijsku krizu države-nacije. Ti problemi nisu novi, a to je tema široke teorijske i političke rasprave. U ovom tekstu htio bih se fokusirati na jednu dimenziju krize alternativa, naime na neuspjeh da se riješi nacionalno pitanje(a) u središtu Ekonomske i monetarne unije (EMU). Pokazat ću kako je ta aporija simptom interpelacije ljevice kao političkog subjekta pomoću europske ideologije, koja stvara obrat u kojem kritika političke ekonomije ima formu svoje suprotnosti, dominantne tržišne ideologije, i pretvara se u pukuapolitičku kritiku.

Mit o porijeklu kao priča o europskim narodima

Započnimo s nekim općim mjestima ljevičarske kritike, od spoznaje da je kriza Eurozone otkrila strukturne greške EMU-a. Prvo, to je monetarna unija koja nije imala osnovnu fiskalnu moć države, pa onda ni mogućnosti za ekonomsku preraspodjelu. Financijski slom 2008. godine pokazao je u kojem opsegu nacionalne vlade još uvijek upravljaju ekonomskom politikom. Zbog njihovog spašavanja banaka financijska kriza spojila se s dužničkom krizom države, pa onda i krizom Eurozone. Drugo, u desetljeću monetarne unije samo su istaknute razlike između središnjih i perifernih ekonomija, a njemački izvoz stvorio je golem trgovački deficit kod slabije razvijenih zemalja na periferiji Eurozone, pa su onda potonje morale posuditi novac od banaka u središtu kako bi pokrile te gubitke. Na taj način je utemeljen neodrživ razvoj financiran dugom odnosno financijska kriza Eurozone. Treće, režim štednje i tehnokratske vlade nametnute od strane institucija Trojke kako bi prisilili jug da otplati dug bankama na sjeveru, nastavak je njemačke ekonomske hegemonije drugim sredstvima, a daljnja integracija Europe, npr. fiskalni Pakt o stabilnosti, istodobno pojačava neoliberalne imperative unutar Eurozone i produbljuje postojeći demokratski deficit u EU.

Europska integracija uzima se kao premisa dugo očekivanog ujedinjenja čitavog svijeta, kao povlašteno sredstvo afirmacije pripadanja svih zajedničkoj čovječnosti, koje je načelno neograničeno primjenjivo na sve demokratske politike koje su danas na pragu čovječanstva

Ako međunarodna integracija u kapitalizmu samo perpetuira umjesto da potkopa neujednačen razvoj, onda je EMU režim koji regulira kapitalističku konkurenciju u kojoj najveću korist izvlače najjače države. EMU regulira imperijalističke odnose između dominantnih i perifernih ekonomija, ide na ruku Njemačkoj i središtu. Njihovu nadmoć u tehnološkoj konkurenciji izravno podupire fiksna tečajna lista, a neizravno nesposobnost slabijih ekonomija da pomoću devaluacije i inflacije poprave svoju konkurentnost. Njihova dužnička kriza pokazuje strukturni prijenos vrijednosti proizvođačima koji imaju bolji organski sastav kapitala. Štoviše, EMU i euro dali su njemačkom kapitalizmu mnogo prihvatljivijeg kandidata od njemačke marke za jedan oblik svjetskog novca, koji bi mogao ugroziti dolar kao pričuvnu valutu, jednu platformu za projekciju EU kao svjetske imperijalne sile. Ali ako govorimo o imperijalizmu, onda je logično da moramo govoriti o nacionalnom pitanju, nacionalnom i narodnom suverenitetu, o pravu na samoopredjeljenje na periferiji i pograničnim područjima. A to euroljevica ne želi učiniti.

Zašto? Teoretičari ljevice i desnice pozdravljaju nezaustavljiv pad države-nacije u razdoblju globalizacije, kad su njene regulacijske kapacitete strukturno potkopali globalni akteri kao što su transnacionalne kompanije i međunarodne organizacije. Na ljevici, izvještaji o smrti države-nacije uvijek su bili pretjerani. Od Marxova proročanstva uKomunističkom manifestu o svjetskom tržištu koje je ‘dalo kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja’, svijetu u kojem ‘nacionalna odvajanja i suprotnosti naroda sve više iščezavaju’, do objave Luxemburgove i Trockog o povijesnoj prevladanosti države-nacije uoči 1914. godine, sve do otkrića neteritorijalnog globalnog Imperija Hardta i Negrija. A te su ideje osporene i na ljevici. Tu globalizacija nastaje zbog težnje za ekspanzijom koja je urođena kapitalizmu, a to je i politika koju osmišljeno provode najmoćnije države. I tako smo u proteklom desetljeću vidjeli kako oživljava rasprava o imperijalizmu u ekonomskom, političkom i kulturalnom obliku, zbog toga jer je američki imperij proglasio globalno izvanredno stanje.

Smatra se da je EU drugačija. Perry Anderson opisao je načine na koje se EU prikazuje kao nova i benigna forma moći, kao normativna moć koja prevladava nacionalne sukobe i politička sila koja promiče liberalni oblik globalizacije, koji suprotno Sjedinjenim Državama, upotrebljava ‘meku moć’, a prije svega svoje vrijednosti (ljudska prava i društvenu solidarnost). Perry Anderson govori o ‘neograničenom narcizmu’ EU-a, a ustvari riječ je o onom što je Stathis Kouvelakis nazvao ‘europska ideologija’. EU se, kako kaže Habermas, općenito smatra ‘postnacionalnom konstelacijom’. Njen mit o porijeklu priča je o europskim narodima, koji su bili traumatizirani barbarstvom Drugog svjetskog rata, pa su udružili svoje suverenitete kako bi stvorili nadnacionalnu zajednicu u kojoj će nacionalno suparništvo i rat biti zauvijek zabranjeni. Zbog toga je Etienne Balibar rekao da integracija Europe sadržava ‘transformaciju Europe u postnacionalni entitet u zadanim granicama i pomoću suradnje raznih država-nacija, koje imaju zajedničku povijest, nesumnjivo složenu i konfliktnu, a koje bi se ipak mogle ujediniti oko određene ideje. To nije projekt potiskivanja konstitutivnih nacija, nego ograničenja njihova suvereniteta u ime veće solidarnosti i međusobne ovisnosti.’

Borba oko raznih projekata integracije
A upravo su imperijalističke i nacionalne podjele i sukobi bili motor integracije EU od njena rođenja. Prve odluke o integraciji, kad je 1957. godine sklopljen Rimski sporazum, nastale su zbog opsesije Francuske da u čvršćoj uniji suzbije moć Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, želje Zapadne Njemačke da se opet uključi u sustav moći i stvori mogućnost za ujedinjenje, i želje Amerike da Europa bude stabilna vojarna u Hladnom ratu. Ugovor iz Maastritchta 1992. godine, a to je temelj EMU-a, bio je kompromis između francuskih i njemačkih interesa. Osnovi cilj Francuske bio je da neformalnu moć njemačke Bundesbanke u određivanju kamatne stope u Europi preuzme središnje monetarno tijelo, Europska središnja banka (ESB), koja više ne bi protežirala njemačke interese. Njemačka je pristala na monetarnu uniju, kako bi politički osigurala svoje ujedinjenje, i na temelju zajamčene čvrste tečajne liste i neovisnosti ESB-a. Bilo bi točnije reći da je logika EU uvijek bila prevladavanje slabosti pojedinačnih država kako bi, pomoću udruženih suvereniteta, u okviru EU mogle imati svjetsku ulogu. A istodobno, EMU je režim koji regulira kapitalističku konkurenciju, koja ide na ruku najjačim državama-nacijama. Europska ideologija dala je kontekst u kojem se suparnički nacionalistički i imperijalistički interesi država-nacija, nacionalnih i multinacionalnih kompanija, mogu opisati kao borba oko raznih projekata za integraciju Europe.

Kako je rekao Marx: ‘Bratstvo koje će slobodna trgovina uspostaviti među narodima svijeta sigurno neće biti bolje od onog bratstva koje je nametnuto raznim klasama u jednoj i istoj naciji. Nazvati eksploataciju univerzalnog bratstva kozmopolitskom je ideja koja je jedino mogla nastati u glavi buržoazije…’

Sada bi trebalo biti jasno da je, usprkos napadima kojima je ideologija globalizacije bila izložena u proteklom desetljeću, njen mirotvoran, kozmopolitski utopizam slobodnog tržišta samo prenesen na EU, koja se veliča kao pacifistička, nadnacionalna trgovinska zajednica. Kao i na primjeru globalizacije, jedna struja marksističkih pisaca sustavno je opisala teleologiju europske ekonomske integracije, koja vodi prema političkom ujedinjenju u multinacionalnoj državi: od proročanstva Ernsta Mandela 1968. godine kako će uspon američkih multinacionalnih kompanija izazvati sličnu koncentraciju u EU, koja će se onda formirati kao multinacionalna država kako bi odgovorila na ‘défi américane’, do Amsterdamske škole za koju jeEMU izraz interesa ‘transnacionalne kapitalističke klase’, a njene moćne lobističke skupine upravljaju zakonodavnim radom Europska komisije.

Te teleologije samo su ekonomističke varijacije europske ideologije, koju možemo opisati kao kombinaciju telosa, projekta i kontinuiteta. Mit o porijeklu temelji telos postnacionalne zajednice u kojoj se državljanstvo i nacionalnost, ujedinjeni u modernoj državi-naciji, sve više međusobno udaljavaju, posebni projekti i modeli europske integracije usmjereni su na realizaciju konačne kozmopolitske ‘buduće zajednice’, pa su onda telos i projekt materijalizacija zajedničke supstance odnosno biti, kontinuitet europskih vrijednosti i kulture, Balibarova načela ‘eualiberté’ odnosno Žižekove ‘progresivne europske i kršćanske baštine’.

Naravno da čak i najdobronamjerniji zagovornici kozmopolitskog državljanstva, kao što su Habermas, Beck i Balibar, moraju vidjeti ponor koji dijeli telos i sadašnje stanje svari u EU s kojim smo započeli ovu raspravu – monetarna, a ne politička integracija, nejednakost između nacija, strukturni demokratski deficit. Ta suprotnost prevladava se iz dva komplementarna, ali formalno suprotna smjera. Na prvom primjeru, postnacionalno funkcionira kao Kantov regulacijski ideal, koji temelji kategorički imperativ djelovanja prema integraciji (1). Kod Habermasa, ponor koji dijeli pravila i činjenice premošćen je pomoću faktičnog anticipiranja kozmopolitskog zakona, na primjer, pravičnih prava pojedinca na koja se mogu pozvati protiv države-nacije, koja utjelovljuju regulacijski ideal. S druge strane, ako se ratni stroj okrenut prema narodima Europe pojavi kao nepoželjna materijalizacija ideala o vječnom miru, onda umjesto Kanta imamo Hegela, cilj umjesto pravila. Teleologija postnacionalne izgradnje tu je dijalektički proces koji sadržava realizaciju, pomoću lukavstva uma, izvornog cilja, osvještavanje slobode. Prijelaz od činjenica na pravila, od pravila na zadanosti i natrag u začaranom krugu, temelj je europske ideologije i funkcionira kako bi alternative izvan njene episteme bile nezamislive, dakle izvan konteksta EU i EMU.

Čuveno je Habermasovo upozorenje Francuzima kako će ‘posljedice odbijanja [antidemokratskog, neoliberalnog Europskog ustava] biti katastrofalne za proces ujedinjenja, a njemu trebamo biti zahvalni jer više od pola stoljeća uživamo u razdoblju mira, u sreći koju naš kontinent dosad nikad nije imao’. Pozivajući se na regulacijski ideal vječnog mira, on je rekao da je Ustav ‘iskreni kompromis’, jer je pravila pretvorio u činjenice i postao ‘jedina održiva i konkurentna alternativa noćnoj mori nesputanog ‘ultraliberalnog’ kapitalizma’. S druge strane. Balibar, a on je protivnik Ustava, pozdravio je ‘raspravu koja vodi prema transformaciji koncepcije ‘ustava’ ili novom razdoblju pravno-političke znanosti’. Monolog u kojem se volja naroda uvijek izokreće i naposljetku zaobilazi pomoću Lisabonskog ugovora, preobražen je u jedan korak u teleologiji ‘transnacionalnog državljanstva’.

Izjednačavanje neokolonijalnog protektorata i borbe protiv njega
Stoga ne iznenađuje da je iz perspektive europske ideologije jedini moguć odgovor na današnju krizu traženje sve više i više demokratske političke integracije (2), afirmiranje regulacijskog ideala protiv realne dominacije perifernih nacija, rata kapitala protiv naroda i mekog državnog puča protiv predstavničke demokracije. To je zajedničko europskoj ljevici i povezuje inače potpuno različite mislioce, kao što su Habermas, Balibar, Catherine Samary, Walter Baier, Michel Husson i Yanis Varoufakis, s (neo)liberalnim političkim centrom. U kontekstu europske ideologije sva kršenja EU sporazuma unaprijed se osuđuju kao iracionalna, populistička i nacionalistička, a raspad EU je nezamisliv bez povratka fašizma i rata. Konkurencija nacija i imperijalistička dominacija koja je upisana u EMU tu su izbrisani i pretvoreni u njihovu suprotnost. A pojam nacionalizam rezerviran je za sve što iskorištava kontingentne frustracije naroda ili faktična ograničenja integracije – rasističke pokrete, obranu nacionalnog suvereniteta, separatizam. Na taj način izjednačuju se kao reakcionarni i neokolonijalni protektorat nametnut periferiji i borba protiv njega. Između pravila i činjenica, u kontekstu postnacionalnog zatvora nema prava na suverenitet naroda i nacionalno samoodređenje.

Izvan ‘zajedničkog europskog doma’, upozoravaju nas Beck i Balibar, ili je to možda prijetnja, narodi će se utopiti u brzacima globalizacije, ali ako uspiju spasiti život onda će možda imati priliku da utječu na geopolitičkoj razini i promijene pravila globalizacije. Vratili smo se u punom krugu mesijanskoj viziji EUkao političkoj sili koja svijetu donosi vrijednosti ljudskih prava i društvenu solidarnost. Europska integracija uzima se kao premisa dugo očekivanog ujedinjenja čitavog svijeta, kao povlašteno sredstvo afirmacije pripadanja svih zajedničkoj čovječnosti, koje je načelno neograničeno primjenjivo na sve demokratske politike koje su danas na pragu čovječanstva. To je ideologija europskog imperija koji se ukorak s NATO-m širi do ukrajinskih granica s Rusijom, nacionalističke podjele slijede imperijalističke sukobe, a masovna nezaposlenost i građanski rat prate miroljubivu zajednicu društvene solidarnosti koja se budi.

Europejstvo danas je euronacionalizam, koji je ustvari protiv svih internacionalističkih alternativa, a to neokantovski kozmopolitizam euromarksizma ne može prikriti

Drugim riječima, europejstvo je imperijalistička i nacionalistička ideologija, usporediva s ‘la grande nation’ napoleonske Francuske, ili ‘proklamiranom sudbinom’ američkog imperija. Ironično je da su osnovni elementi europske ideologije, telos, projekt i kontinuitet, koji su bitni za Balibarovu teoriju o ‘fiktivnim etnicitetima’, o ‘formi nacije’, usporedivi sa ‘zamišljenim zajednicama’ Benedicta Andersona i ‘izmišljanjem tradicije’ kod Hobsbawma, i neodvojivi od neujednačenog razvoja kapitalističkog načina proizvodnje. Mit o porijeklu ima pravocrtnu teleologiju u kojoj se kontingentna, prednacionalna prošlost pretvara u priču o nacionalnom buđenju i temelji kontingentne projekte o izgradnji nacije, koji se prikazuju kao motor i okvir vječne nacionalne biti, karaktera i duha (danas bismo rekli, identiteta). Naravno da europska nacija još uvijek ne postoji, nju tek treba konstruirati kao krajnji cilj integracije. Kao primjer Gellnerove funkcionalne teorije nacionalizma, tu ‘nacionalizam utjelovljuje nacije, a ne obrnuto’. Zasad, europejstvo je mahom ideologija koja integrira vladajuće klase EU i daje normativan i diskurzivan kontekst za izražavanje konkurentnih nacionalističkih interesa i projekata, a nezamislive napetosti usmjeravaju se prema imperijalističkoj ekspanziji. Kad se govori o Europi, onda se ustvari govori o naciji.

Zanimljivo je da paneuropska rasprava o značenju europskog identiteta prati EMU. Pošto je Europa postala opće poznata kao geografski pojam nakon uspostave granica suvereniteta, odnosno s razvojem europske države-nacije, kad govorimo o europskom identitetu onda pričamo nacionalnu priču smišljenu da narod, kako je rekao Ernest Renan, ‘zaboravi što se zaista dogodilo’ (npr. dva imperijalistička rata i kolonijalni i rasistički genocid koji se razmahao zbog mahnitog nacionalizma velikih sila) ‘i sjeti se onog što nikad nije bilo’, a to je moralno poticajna izmišljena tradicija o ‘europskim vrijednostima’ (3). Naravno da među tim vrijednostima nisu vrijednosti islamske i drugih civilizacija, koje su obilježene kao neeuropske, a njihovo rasističko isključivanje je sredstvo za unutrašnju podjelu stanovništva na građane Tvrđave Europe i imigrante kao Druge, kao i za legitimaciju imperijalističke vokacije EU. I Irak i balkanski otpor europskom ekspanzionizmu etiketiraju se kao iracionalno, predmoderno i nacionalističko odbacivanje univerzalnih vrijednosti europskog moderniteta. Kako je rekao G. M. Tamás, kulturalne vrijednosti dio su identiteta, pa suprotno načelima ne podliježu kritičkoj raspravi. Zaokret od vrijednosti na načela nije slučajan, jer europskim vladarima ni na kraj pameti nije proširenje načela o europskom građanskom društvu, a ona se mogu temeljiti samo na predstavničkoj demokraciji i odgovornosti europske izvršne vlasti izabranom federalnom zakonodavnom tijelu Europe. Europske vrijednosti funkcioniraju kao supstitut za narodni suverenitet na razini nacionalne države kao i EU.

Euromarksizam kao ekonomizam
Vratimo se našoj temi i upitajmo se koje je objašnjenje za pristajanje europske ljevice na imperijalističku i nacionalističku ideologiju, koja poriče pravo na samoopredjeljenje i legitimira dominaciju nad nacijama na periferiji i pograničnim područjima imperija?

Osnovni oblik ljevičarske varijante te ideologije je ekonomizam koji smo nazvali ‘euromarksizam’, po slavnoj austromarksističkoj školi mišljenja. Kao i njegov prethodnik, za njega je tipično da vjeruje u progresivnu narav velikih ekonomskih organizacija, za koje se smatra da povezuju kolektiv radnika i odvajaju naciju od države, kulturu od politike. Za austromarksiste, ako je kapitalistički razvoj dublji i pokriva veće područje, onda će biti širi temelji za podruštvljenje proizvodnih snaga i brže će sazrijeti uvjeti za društvenu revoluciju. Stoga je zadaća austromarksista bila da očuvaju cjelovitost multinacionalnog Habsburškog Carstva kao platforme za socijalističku transformaciju u nacionalističkim sukobima, koji su prijetili da ga pocijepaju. Imperij se uvijek protivio pravu na samoodređenje ugnjetenih ne-njemačkih i ne-mađarskih naroda, pa ih se htjelo umiriti s vizijom demokratske federacije nacija temeljne na etničkim teritorijima, koji imaju kulturalno-jezičnu autonomiju. Pozicija austrijskih socijaldemokrata u vrijeme habsburške aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, pokazuje da su zbog poistovjećivanja s teritorijalnim integritetom Habsburškog Carstva i odbijanja da podrže pravo na nacionalno samoopredjeljenje naposljetku podržali imperijalne ambicije vladajuće habsburške klase. Otto Bauer kaže da su se fragmentirane i podijeljene nacije na Balkanu mogle nacionalno ujediniti u okviru Austrougarske pomoću njegove politike o nacionalnoj kulturalnoj autonomiji, ali nadjačala je ‘austrijska ideja’ koja je uoči 1914. progurala Drang nach Osten tog carstva.

Ako pogledamo sastavnice, npr. osnovne strukturne razlike između EU i Habsburškog Carstva, onda vidimo upečatljivu sličnost između austrijskog i europskog marksizma. Prvo, za New Left Review 1970ih u njenoj filotrockističkoj fazi, integracija Europe prevladat će političku formu države-nacije i njenu nacionalističku ideologiju, stvorit će materijalne osnove za internacionalizaciju proletera i ujedinjenje europske radničke klase. U toj teleologiji, zajedničko tržište je napredno iako je kontradiktorno, kao i druga obilježja buržoaskog društva, kao što je slobodna trgovina, koju je Marx podržao zbog toga jer ona ‘razbija stare nacije, a sukob proletarijata i buržoazije dovodi do usijanja’. (4) To je u biti osnova na kojoj današnja europska ljevica podržava kapitalističke sjedinjene države Europe. S te pozicije zaboravlja se da međunarodna integracija u kapitalizmu perpetuira, umjesto da potkopa neujednačen razvoj, a onda i imperijalistički sustav države-nacije i nacionalističke sukobe. Kako je rekao Marx: ‘Bratstvo koje će slobodna trgovina uspostaviti među narodima svijeta sigurno neće biti bolje od onog bratstva koje je nametnuto raznim klasama u jednoj i istoj naciji. Nazvati eksploataciju univerzalnog bratstva kozmopolitskom je ideja koja je jedino mogla nastati u glavi buržoazije… Ako slobodni trgovci ne mogu shvatiti kako se jedna nacija može obogatiti na račun druge, onda se ne moramo čuditi, jer ta gospoda ne žele shvatiti ni kako se u jednoj zemlji jedna klasa može obogatiti na račun druge.’ (5)

Drugo, kao i austromarksistički prethodnici, euromarksisti misle da regionalna koncentracija moći pomoću ekonomskog procesa integracije, ako ljevica ikad preuzme uzde, usmjerava koordinirani put kontinenta u socijalizam. Ernst Mandel je opisao ekonomske pretpostavke i reformističkih i revolucionarnih vizija o kontinentalnom putu u socijalizam. Dakle, ‘zbog toga jer kapital još uvijek nije formirao učinkovitu Europsku uniju i još nije postavio moćnu europsku izvršnu vlast koja ima konkretnu državnu moć’, područje za svaki prijenos vlasti i dalje će biti nacionalno. Za pisce kao što je Negri, ili za teoretičare ustava Europe, ta faza je iza nas, a reforma se jedino može ostvariti u kontekstu nadnacionalnih institucija EU. Međutim, taj prostor ustvari ne postoji.

Europejstvo danas je euronacionalizam
Kako smo vidjeli u radovima Perry Andersona, Stathisa Kouvélakisa, Cédrica Duranda i Costasa Lapavitsasa, tu se ignorira činjenica da su institucije Unije osmišljene kao antidemokratske, one su tvrđave međusobno preklopljenih struktura koje stoje visoko iznad svih predstavničkih tijela, pa nameću neoliberalnu logiku koja je upisana u njihove povelje (6). Ustvari, na nacionalnoj razini ne samo da se kriza koncentrira, nego je to mjesto na kojem se upravlja krizom zbog slabe fiskalne, financijske i političke integracije. Dakle, ‘dok na papiru ništa nije nemoguće, iz te [europejske] perspektive ne može se izbjeći raskid s realno postojećim institucionalnim okvirom Europe, kojem treba vremena da se učvrsti, a to velika previranja danas ne dopuštaju’ (7). S druge strane, Syrizino odbijanje memoranduma Trojke uklonit će tiraniju financijskih tržišta nad javnim financijama, a onda i EMU-om. Štoviše, pucanje najslabije nacionalne karike u lancu izazvat će domino efekt diljem Europe i dovesti u pitanje ‘la pensé unique’ i tvrđavu EU-a, pa će započeti razdoblje u kojem ideja o ‘drugoj Europi’ neće biti puko priželjkivanje.

Treće, podrška integraciji Europe funkcionira kao svojevrsni ideološki nadomjestak, zadani Veliki naum zbog toga jer je sovjetsko iskustvo navodno diskvalificiralo socijalizam. Ali poistovjećivanje s EUnužno vodi prema adaptaciji EU institucija i europskoj ideologiji, odnosno teritorijalno-političkom statusu quo europskog kapitalizma. A to je nazadak u kojem se napredne alternative neprestano žrtvuju zbog održanja neoliberalnog, antidemokratskog i antinarodnog imperija, golemo ublažavanje koje danas vidimo na primjeru Syrize, odnosno općenito u obrani eura od strane europskih ljevičarskih stranaka. Možda smo došli do jedinstvenog paradoksa. 2003. godine Frederic Jameson je rekao da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Nakon velike recesije, europskoj ljevici ipak je lakše zamisliti kraj kapitalizma nego kraj Europske unije. Dijalektički, to je slijedeći obrat: ukidanje kapitalizma jedino se može zamisliti u kontekstu EU. Logički, to je isto kao i da se traži ukidanje kapitalizma, ali ne i eura! Kako bi rekao Derrida, i okvir je dio uokvirenog sadržaja.

Četvrto, euromarksizam, kao ideologija očuvanja države, ne može ni teorijski shvatiti nacionalno pitanje(a) ni imati dosljednu međunarodnu poziciju o njima. Austromarksisti htjeli su riješiti nacionalno pitanje pomoću razdvajanja kulture i politike. Baureova definicija nacije kao ‘zajednica kulture’ implicite je razdvojila ono što je država-nacija ujedinila – državljanstvo, nacionalnost i suverenitet. Bauer je nacionalizam shvatio kao puki kulturalni identitet te je uklonio bitno političko pitanje, pravo svih nacija da se odvoje i konstituiraju neovisnu državu. A Lenjin mu je odgovorio da ‘autonomna nacija’ ne uživa sva prava kao i ‘suverena nacija‘. Bauer je to morao shvatiti da nije ‘kao i naši stari ekonomisti tvrdoglavo izbjegavao analizu političkih koncepcija i pojmova’. Lenjin je odbacio sve pokušaje da se nacionalno pitanje suzi na ekonomsku ili kulturalnu dimenziju tog problema i rekao da to ‘u cjelini isključivo pripada području političke demokracije’. Demokracija i međunarodno jedinstvo ugnjetenih ovise o priznanju prava nacija na samoodređenje.

S druge strane, za euromarksizam, na putu prema ekonomskoj i političkoj integraciji razdvojit će se politika i kultura, državljanstvo i nacionalnost. Pravo na samoodređenje shvaćeno je kao korak natrag u svijet sukobljenih kapitalističkih država-nacija. Pošto je EU napredan nadnacionalan projekt, onda se mora očuvati njen teritorijalni integritet. Nacije će dobiti punu kulturalnu ili personalnu autonomiju, u obliku regionalizma i supsidijarnosti. (8) Iz te perspektive besmislena je razlika između nacija koje ugnjetavaju i nacija koje su ugnjetene, odnosno dominantnih i podložnih nacija. Europejstvo danas jeeuronacionalizam, koji je ustvari protiv svih internacionalističkih alternativa, a to neokantovski kozmopolitizam euromarksizma ne može prikriti. Trebamo se sjetiti riječi Rose Luxemburg:

Obećanje integracije u Europu po sebi je bilo čimbenik dezintegracije, zbog toga jer su bogate sjeverne republike smatrale da će se pomoću Europe otarasiti ekonomskog opterećenja siromašnim jugom, dok je srpski nacionalizam, uz prešutnu podršku EU, recentralizaciju htio iskoristiti za proširenje domaćeg i europskog tržišta

‘Ideja o europskoj kulturalnoj zajednici potpuno je strana klasno osviještenom proletarijatu. Kamen temeljac socijalizma u marksističkom smislu nije solidarnost Europe, nego Međunarodna solidarnost, koja obuhvaća sve kontinente, rase i narode. Međutim, svaka parcijalna solidarnost nije korak naprijed prema ostvarenju istinske internacionalnosti, nego upravo suprotno, njen neprijatelj, jedna dvosmislenost iza koje vreba grabežljiva pandža nacionalnog sukoba. Kao što smo se uvijek borili protiv pangermanizma, panslavizma i panamerikanizma kao reakcionarnih ideja, ne zanima nas ni ideja paneuropejstva.’ (9)

Obećanje integracije kao čimbenik dezintegracije
Štoviše, kao oblik euronacionalizma, euromarksizam je prisiljen da se prilagodi ekspanziji europskog imperija. Na primjer, u hrvatskom referendumu o pristupanju EU, neki na ljevici (kao i liberali) rekli su da će EU donijeti vladavinu prava i općenito pacificirati Balkan (10). U začudnom ponavljanju argumentacije Otta Bauera, balkansko nacionalno pitanje može se jedino riješiti unutar europske imperije. Ali EU je imala središnju ulogu u imperijalističkom komadanju regije na skup sukobljenih državica i neokolonijalnih protektorata (Bosna, Makedonija i Kosovo) koje sada nadgleda EU. Prvo, jugoslavenska trgovačka integracija u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) 1970. godine pokazala je strukturu ovisnog, financiranog razvoja, koju ćemo kasnije vidjeti na periferiji eurozone. Drugo, dužnička kriza koja je zatim izbila bila je povod za nametanje neoliberalnih strukturnih programa prilagodbe, koji su zahtijevali fiskalnu recentralizaciju kako bi se vratiti dugovi, a zbog toga su raspirili nacionalističke sukobe između republika. Treće, obećanje integracije u Europu po sebi je bilo čimbenik dezintegracije, zbog toga jer su bogate sjeverne republike smatrale da će se pomoću Europe otarasiti ekonomskog opterećenja siromašnim jugom, dok je srpski nacionalizam, uz prešutnu podršku EU, recentralizaciju htio iskoristiti za proširenje domaćeg i europskog tržišta. Četvrto, EUje bila podijeljena glede opstanka Jugoslavije, a uvjet za priznanje bosanske neovisnosti, podjela te republike na tri ‘etnička kantona’, bio je otvoren poziv na etničko čišćenje. A do njega je došlo nakon ekspanzije NATO-a u zrakoprazni prostor koji je nastao nakon povlačenja Rusije i tada su uspostavljeni strogo nadzirani protektorati. Peto, upravo taj imperijalistički kontekst blokira sva rješenja regionalnih nacionalističkih sukoba, i nameće političku ekonomiju dužničkog ropstva i štednje kao i na periferiji eurozone.

Ljevica ne može krenuti naprijed ako ne pokaže kako je socijalna jednakost neodvojiva od nacionalne jednakosti, a ni jedno ni drugo ne može se ostvariti bez međunarodne borbe protiv saveza nacionalista diljem regije i konkurentskih velikih sila

Na primjeru Bosne, federalna struktura koja je nametnuta u Daytonu stvorila je novi kontekst za nacionalističku konkurenciju i trajnu potrebu za protektoratom kao realnom izvršnom vlašću i jamcem teritorijalnog integriteta. Reagirajući na paralizu federacije, SAD i EU htjeli su očuvati ujedinjenu Bosnu pomoću njene integracije u EU i NATO, i recentralizirati federaciju kako bi konačno ukinuli autonomiju Republike Srpske i spriječili povratak Rusije na regionalnu scenu pod novom krinkom energentske supersile. Sadašnja socijalna pobuna usmjerena je na nacionalističku političku klasu, ali ne i na protektorat koji ju održava – odnosno, omogućava joj da gura narod u nacionalističke čarke, dok oni pljačkaju državno vlasništvo – i nije se proširila na Republiku Srpsku. Ako taj pokret postane konkretna opozicija imperijalističkom petljanju i ekonomskoj ovisnosti, onda će moći raskrinkati ovisnost nacionalista o stranim pokroviteljima. Kad se socijalno pitanje poveže s nacionalnim, kad se pokaže da se klasna nejednakost ne može suzbiti ako je radnički pokret nacionalno podijeljen, ako ne brani pravo na slobodno udruživanje svih nacionalnosti protiv svih oblika prisile, onda će se napraviti prvi korak prema prevladavaju nepovjerenja između naroda i otvoriti put prema ujedinjenju radničkog pokreta. Ljevica ne može krenuti naprijed ako ne pokaže kako je socijalna jednakost neodvojiva od nacionalne jednakosti, a ni jedno ni drugo ne može se ostvariti bez međunarodne borbe protiv saveza nacionalista diljem regije i konkurentskih velikih sila.

U postjugoslavenskoj varijanti euromarksizma nacionalno pitanje je izbrisano, ignorira se imperijalna dominacija, pa naposljetku imamo samo apolitičko kritiziranje. Nacionalizmu se suprotstavlja čistu klasnu borbu protiv neoliberalizma. Na primjeru Makedonije, Artan Sadiku nedavno je pozvao na ozbiljno preispitivanje lijevih političkih perspektiva, zbog toga jer su opće usvojeno stajalište kako će socijalno pitanje neizbježno potisnuti nacionalne podjele osporili nacionalistički sukobi, koji bi ubrzo mogli ‘dovesti u pitanje Makedoniju kao državu’. Ekonomistički marksizam po sebi nema odgovor na nacionalna pitanja, zbog toga jer ne može shvatiti da su to politička pitanja, oblik depolitizacije koji odražava jedan oblik tehnokratske ideologije o vladavini tržišta, koji je tipičan za neoliberalizam. Štoviše, ako se problem ovisnosti o EU ne shvati kao problem ekonomskog, političkog i nacionalnog samoodređenja, onda ćemo vidjeti kako se socijalni pokreti izokreću i pretvaraju u nacionalističku podršku integraciji u EU i moralnoj reformi pomoću tržišne stege. Stoga je iskustvo bugarskih prosvjeda 2013. godine i Euro-Majdana 2013-2014. realan scenarij za Bosnu, ako se socijalni pokret ne bude mogao nametnuti pomoću demokratskih reformi kao progresivna alternativa neoliberalizmu.

Na primjeru Balkana, raskid s EMU na razini države-nacije samo je prvi korak u prevladavanju izvanjske ovisnosti i unutrašnjih podjela u tog regiji. Ali taj korak može se učiniti samo ako je povezan s perspektivom o novom regionalnom obliku udruživanja i solidarnosti. A to je perspektiva o balkanskoj federaciji (11), odnosno jednom obliku suradnje u kojem se narodi iz regije ujedinjuju oko zajedničkog cilja: oslobađanja regije od izvanjske ovisnosti i nacionalističkih sukoba, maksimalizacija socijalne zaštite za njene narode i naučiti ih da su oni odgovorni za svoju sudbinu. Iskustvo Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije je dokaz da logika tržišne konkurencije stvara neujednačen razvoj, da samo povećava postojeću nejednakost između regija i raspiruje nacionalističke strasti.

Povijesno iskustvo Balkana općenito pokazuje da su države-nacije u toj regiji neodržive zbog pritiska moćnijih izvanjskih aktera i unutrašnjeg procesa nacionalističkog trvenja, i da sve isključivo nacionalističke perspektive ne mogu prevladati izvanjsku ovisnost ni promaknuti unutrašnju jednakost i bratstvo. Jedino balkanska federacija može biti internacionalistička alternativa nacionalističkim sukobima oko Kosova, Bosne i Makedonije, sukobima koji imperijalističkim silama omogućavaju da podijele i vladaju. Naposljetku, samo je balkanska federacija koncepcija koja je dovoljno široka za nacionalno ujedinjenje svih balkanskih naroda i koja će im omogućiti da žive zajedno u miru i jednakosti.

Dakle, prvi korak prema novom poretku u regiji je raskid s političkom ekonomijom financiranja i prihvaćanje političke ekonomije, koja se zalaže za dobrobit radnika pomoću preraspodjele resursa s ciljem pune zaposlenosti, bolje socijalne zaštite i višeg životnog standarda. Nacionalizacija banaka i industrije bit će instrumenti za regionalnu koordinaciju ulaganja kako bi se suzbio neujednačen razvoj, uspostavili mehanizmi regionalne solidarnosti i suradnje i participacijska ekonomija u kojoj je suverenost u rukama neposrednih proizvođača i lokalnih zajednica. Zbog toga moramo opet govoriti o balkanskoj federaciji, ali u kontekstu svih dimenzija naše svakodnevne borbe protiv neoliberalnih mjera štednje, kako bi se povezale borbe u našoj regiji i izmjestile iz isključivo nacionalnog okvira.

S engleskog preveo Miloš Đurđević

(1) ‘Ako ne može dokazati da neka stvar jest, onda može pokušati da dokaže da ona nije. A ako mu ne uspije ni jedno ni drugo (to se najčešće dogodi), on ipak može upitati je li u njegovu interesu da, s teorijskog ili praktičnog stajališta, hipotetski prihvati jednu ili drugu mogućnost. Dakle, to više nije pitanje je li trajan mir stvaran ili nestvaran, ili se mi možda zavaravamo ako prihvatimo prvu mogućnost, nego da moramo djelovati pod pretpostavkom da je stvaran.’ Immanuel Kant, The Science of Right (1970)

(2) Zbog toga Habermas traži učvršćivanje integracije Europe i kaže da će to jedino biti moguće ako imamo trostruku ‘redemokratizaciju’: rehabilitaciju politike nauštrb financija, koja kontrolu nad srednišnjim odlučivanjem stavlja u ruke osnaženog Europskog parlamenta, vraća načelo solidarnosti i smanjuje nejednakosti između europskih zemalja.

(3) Jacques Delors, arhitekt EMU, kaže da ‘europsko društvo ima svoje vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u grčkoj demokraciji, rimskom pravu, židovsko-kršćanskoj tradiciji, reformaciji i, naravno, Francuskoj revoluciji. Mi smo baštinili te povijesne tradicije. Postoji europski način razmišljanja, a on je povezan s tom baštinom.’

(4) Karl Marx, On the Question of Free Trade (1848),MECW sv. 6, s. 465.

(5) Ibid., s. 365.

(6) Vidi Perry Anderson, The New Old World, London: Verso, 2009: Cédric Durand, (ur.), En finir avec l’Europe, Pariz, La Fabrique, 2013;  Stathis Kouvélakis, ‘La Fin de L’européisme’, u Durand op. cit., s. 49-58 ; i Costas Lapavitsas i dr., Crisis in the Eurozone, London: Verso, 2012.

(7) Vidi Cédric Durand, ‘Épilogue: face à la crise, face à l’Europe’, u Durand 2012 op. cit., s. 137-8.

(8) Neujednačen kapitalistički razvoj može se vidjeti i u širenju internih pukotina u suočenju s krizom, a napose u središnjim državama-nacijama, u kojima je neizbježan referendum o neovisnosti Škotske, Katalonije i Flandrije. Podjele su produbili fiskalni rezovi i povećanje poreza, u kombinaciji s recentralizacijom fiskalne vlasti, kako bi se nametnule mjere štednje. Istodobno, neovisnost se shvaća kao put prema boljoj i konkurentnijoj integraciji u EU i oslobođenje od haračenja resursa od strane uvijek gladnog središta. Ljevica općenito brani pravo na samoodređenje tih pokreta, ali ne dovodi u pitanje kontekst EU-a. Zbog toga je naposljetku zauzela perverznu poziciju jer je protiv secesije samo kad je usmjerena protiv države-nacije, ali ne i EU.

(9) Rosa Luxemburg, ‘Friedensutopien’, Leipziger Volkzeitung, 6. i 8. svibnja 1911, Gesammelte Werke, 2, svezak, s. 491-504

(10) Ili, na primjer, oni s ljevice na Majdanu koji su podržali ukrajinski sporazum o priključenju EU, bez trgovinskog sporazuma, na temelju Društvene povelje EU. U kontekstu sukobljenih nacionalističkih pokreta koje su konkurentske imperijalističke sile instrumentalzirale, to je značilo podržati jednu nacionalističku stranu protiv one druge.

(11) Za povijest socijalističke rasprave o balkanskoj federaciji, vidi Andreja Živković i Dragan Plavšić (ur.), ‘The Balkan Socialist Tradition: Balkan Socialism and the Balkan Federation, 1871-1915’, Revolutionary History Journal, 8:3, 2003.