EU – dvolična i nesposobna

Očajne izbjeglice na grčko-makedonskoj granici pokazuju u punoj tragici da Evropska unija nije u stanju da prevlada izbjegličku krizu. „To je sramota za EU“, smatra Bernd Rigert.

Politika i mediji u Evropi su, razumljivo, poslije terorističkih napada u Parizu, usredsređeni na pitanja bezbjednosti i potrage za počiniocima, kao i na borbu protiv tzv. „Islamske države“. Međutim, izbjeglička kriza se u sjenci terorističkih napada i dalje zaoštrava. Od toga se ne smije okretati glava. Problemi na balkanskim granicama sve su veći. Dosadašnji nedovoljno energični pokušaji da se dođe do zajedničke evropske politike prema izbjeglicama, ostali su bez rezultata. Cilj usporavanja migracije, od Turske, preko Grčke i Balkana, do Njemačke, nije postignut – uprkos mnogim kriznim samitima i konsultacijama.

Na tim susretima je šefovima država i vlada moralo od početka biti jasno da njihovi recepti neće donijeti rezultate. Ne postoji efikasna kontrola spoljnih granica Evropske unije. Ne postoje kapaciteti za zbrinjavanje izbjeglica u Grčkoj. Ne postoji pravedan ključ za raspodjelu izbjeglica u Evropskoj uniji. Ko može – ogradi se žicom, nadajući se da će ga izbjeglice zaobići i otići za Njemačku. Izbjeglice i migranti prisiljeni su da i dalje, po hladnoći i kiši, pješke prevaljuju put preko cijele Evrope.

Kad će sve da krene naopako?

Bernd Riegert

Pred navalom izbjeglica Švedska je kapitulirala, pa tako u suštini ostaje samo Njemačka kao zemlja koja ih prima. A u Njemačku dnevno dolazi 6.000 ljudi. Takav tempo neće moći dugo da se zadrži. Pokrajine se bune protiv savezne države, njemačka kancelarka je pod enormnim pritiskom . Negdje oko Božića broj došljaka premašiće milion ljudi, a sljedeće godine će se sve to nastaviti.

Neke tranzitne zemlje sada su počele da na svojim granicama zaustavljaju ljude iz Pakistana, Irana i iz afričkih zemalja. Hiljade njih su već na makedonsko-grčkoj granici pod teškim, nehumanim uslovima. Ljudi su toliko očajni da sami sebi nanose povrede zašivajući sebi usta. Policija se pribojava da može doći do izbijanja nasilja između različitih izbjegličkih grupa. Ali to je tek nagovještaj svega što će uslijediti ako Njemačka ostvari svoju najavu i vrati sve ljude koji nemaju šansu da dobiju azil.

Hiljade i hiljade ljudi završilo bi u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. Bile bi to žrtve izbjegličke politike EU koja je potpuno zakazala. Tvrdnja političara da bi sa registracionim centrima i kontigentima riješili problem, naprosto je licemjerna. Pretpostavka takvog sistema jeste da se spoljna granica Evropske unije hermetički zatvori. To se na tursko-grčkoj granici ne može sprovesti ni politički, ni logistički.

Turska je preopterećena

Potpuno je besmisleno sve nade sada polagati u Tursku i tvrditi da bi sa novcem i lijepim riječima bilo moguće ubijediti tu zemlju da zadrži sirijske izbjeglice kod sebe. Prvo, Turska to uopšte nije u stanju. Zemlja bi morala da potpunom ogradi svoju obalu i da u roku od nekoliko nesedmica dramatično popravi životne uslove izbjeglica. Drugo, kroz Tursku ne idu samo Iračani i Sirijci. Sve više izbjeglica dolazi i iz Avganistana, Pakistana, Irana i Eritreje. Zar da ih Turska sve zaustavi? Kako? Uz sve to, ljudi spremni na bijeg dobijaju signal iz Evropske unije: „Bježite sada, prije nego što se kapija zatvori!“ To dodatno povećava broj izbjeglica.

Muškarcima, ženama i djeci koji trenutno tavore na makedonskoj granici, potpuno je svejedno kakve se igre igraju u EU u pogledu izbjegličkog pitanja. Oni trpe, a ne znaju zašto. To je sramota za Evropsku uniju. Moramo se sa tim suočiti.

Bernd Riegert