Elma Zeba: Na kojem jeziku sanjaš?

Sjedim na prozorskoj dasci i gledam u most. Ako dovoljno brzo trčiš, možda ćeš moći da pobjegneš od svoje prošlosti. Nije to mržnja, nije to ni strah- jer strah traje, a ja sanjam bolju, ljepšu budućnost. Dok sam šetala ulicom ljuta, bijesna na sebe, na život koji ja živim i proživljavam, vazduh me sjekao kao da je oštrica.

Piše: Elma Zeba

Svaki put kada bih shvatila da je nakon toliko godina, san isti…jezik i sporazumijevanje nisu više bili u mogućnosti da se ja osjećam dobro. Zapalila bih cigaretu i sjela na svoju prozorsku dasku gdje bih smiraj pronašla. A moj san o mostu, moj način gledanja na most, osjećaj kada bih posmatrala most i ljude kako žure, odlaze uvijek je zvučalo smiješno, tek tada bih pronalazila divljenje za sve što je mrvilo moje samopouzdanje. Dok sam posmatrala ljude, mogla sam čuti razne riječi i razgovore: ”Umukni”, ”Odlazi”, ”Ukrao mi je novac”! Niko nije mogao shvatiti da je sve prolazno, da sve nestane, ode i pretvori se u sivilo. Kao neka čarobna nota, lijepa je, savršena odmaramo uz taj zvuk, ali kada prestane? Kada prestane vratimo se u stvarnost, prestanemo sanjati! Godine prolaze, poruka je sada očita…Slabost je velika, a snaga je ništa.