Ekonomija u raljama polovične statistike

Prošle sedmice bh. mediji prenijeli su slijedeću vijest: industrijska proizvodnja u BiH u maju 2015. u poređenju sa aprilom 2015. porasla je za 1 posto, dok u poređenju sa majem 2014. bilježi rast od 7,9 posto, podaci su Agencije za statistiku BiH.

(PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ – Oslobođenje)

Iz ove vijesti se može zaključiti da je stanje sa bh. proizvodnjom prilično dobro, jer proizvodnja raste po stopama od jedan posto mjesečno ili 7,9 posto godišnje. No, nažalost, to nije baš tako. To je ustvari svojevrsna “statistička zabuna” jer u pomenutoj vijesti i u cjelokupnom izvještaju Agencije za statistiku BiH nema dobrog i adekvatnog poređenja koje bi nam, naprimjer, u ovom slučaju reklo da je trenutni obim industrijske proizvodnje na nivou jedva nešto većem od polovine prijeratnog obima industrijske proizvodnje u BiH.

Nažalost, cijela naša ekonomska statistika je takva. Nema poređenja sa prijeratnim, mirnodopskim stanjem, jer se sva statistička poređenja završavaju sa prethodnim mjesecom ili najdalje prethodnom godinom. A to daje netačnu sliku. Naprimjer, podatak da imamo 542 hiljade nezaposlenih i da je nezaposlenost manja za 0,4 posto u odnosu na prethodni mjesec ne znači baš previše sve dok se ne kaže da je to najveća stopa nezaposlenosti u Evropi. Bruto domaći proizvod (BDP) BiH za prošlu godinu od 14,8 milijardi dolara nam ne kazuje mnogo sve dok ne znamo da Novi Zeland, sa neznatno više stanovnika od BiH, ima BDP od 148 milijardi dolara! BDP po glavi stanovnika kod nas od 4,2 hiljade dolara nam ne govori previše sve dok ne znamo da Slovenija, sa duplo manjim brojem stanovnika od BiH, ima ravno pet puta veći BDP per capita! I da ne nabrajamo dalje. Svi naši se ekonomsko-statistički pokazatelji ne porede sa sličnim pokazateljima u svijetu, pa čak niti sa predratnim stanjem u BiH.

Mnogi ovdašnji ekonomisti smatraju da je to zapravo namjerno napravljeno kako bi ovdašnji ljudi živjeli u uvjerenju da se nešto u našoj ekonomiji ipak pokreće. Nažalost, naši ekonomski pokazatelji nisu niti izbliza tako dobri kada se porede sa drugim rezultatima, recimo sa prijeratnim bh. pokazateljima. Naprimjer, danas je vanjskotrgovinski deficit BiH ogroman, a minus u robnoj razmjeni BiH sa inostranstvom svake godine prelazi cifru od 7 milijardi KM. A prije rata BiH je imala suficit, izvozila je više robe nego je uvozila! Bosanskohercegovačkim BDP-om prije rata dominirali su industrija i rudarstvo, zatim trgovina, poljoprivreda i ribarstvo, građevinarstvo i tako dalje, a danas najveće učešće u BDP-u imaju javna uprava, odbrana i socijalno osiguranje. BiH je i prije rata imala problem sa nezaposlenošću, ali početkom devedesetih nije se niti pod razno mogla okititi “laskavom titulom” najveće stope nezaposlenosti u Evropi, kako to danas može.

Još goru sliku dobijamo kada poredimo i realno vrednujemo učinak međunarodne zajednice i raznih međunarodnih finansijskih institucija u poslijeratnoj obnovi bh. ekonomije. Naprimjer, malo je poznata činjenica da je Svjetska banka 1996. preuzela na sebe ulogu pokretanja bh. proizvodnje. Ova je međunarodna finansijska institucija tim povodom izradila ekonomsku strategiju pod nazivom “Koncept male, otvorene, efikasne tržišne ekonomije” čiji su osnovni ciljevi bili, kako je to navedeno u tom dokumentu, (1) uvođenje tržišne ekonomije i tržišnih uslova privređivanja u BiH, zatim (2) hitna obnova i rekonstrukcija infrastrukture, (3) trenutačna privatizacija državnih preduzeća, (4) razvoj malog poduzetništva, (5) stvaranje male, efikasne tržišne ekonomije, (6) povećanje industrijske proizvodnje i dostizanje BDP-a iz 1991. godine u roku od pet godina, (7) povećanje zaposlenosti u BiH i (8) veći životni standard i zadovoljavanje socijalnih potreba bh. građana.

Pogledajmo sa današnje vremenske distance rezultate Svjetske banke. Prvi cilj je ispunjen. U BiH su uvedeni tržišna ekonomija i tržišni uslovi privređivanja. Djelomično je obnovljena i infrastruktura, prvenstveno zahvaljujući donatorskoj pomoći. Provedene su i certifikatska ili vaučerska masovna privatizacija, ali su njeni rezultati poražavajući: od 716 privatiziranih preduzeća u RS-u, više od 67 posto tih kompanija danas ne radi (podaci Sindikata RS-a, op. a)! Prof. Ante Domazet je svojevremeno rekao da je do 2013. privatizacijom nepovratno izgubljeno više od četiri milijarde KM državnog kapitala. U FBiH je recimo u toku procesa privatizacije samo 9 posto državnog kapitala plaćeno gotovim novcem, a sve ostalo je prodato za papire, pri čemu je Federacija BiH prikupila 8,4 milijarde KM, ali u certifikatima (Ekonomski institut Sarajevo, dokument “Analiza razloga i uzroka nedovoljnog interesa investitora u procesu privatizacije”, op. a). Dakle, Svjetska banka jeste “izgurala” privatizaciju, ali su rezultati tog procesa doslovno katastrofalni! Idemo dalje. Četvrti cilj Svjetske banke bio je razvoj malog poduzetništva. Danas se može slobodno reći da je to doživjelo potpuni promašaj – malim poduzetništvom u BiH se bavi samo onaj ko nema nikakve druge opcije, ko nema recimo političkih veza da svoju malenkost “natovari” na budžet i zaposli se u javnoj administraciji. Godine 2011. samo u FBiH zatvorena su 7.162 mala preduzeća i obrta, što znači da je svakog dana u većem bh. entitetu 20 poduzetnika podnosilo zahtjev za prestanak rada! Peti cilj Svjetske banke bio je stvaranje male i efikasne tržišne ekonomije u BiH. Taj je cilj tek djelimično ispunjen. Stvorena je mala i tržišna ekonomija – u to ne treba sumnjati  – ali se ona danas može opisati svim drugim riječima osim efikasne. Međutim, šesti cilj je daleko najinteresantniji i ujedno najmjerljiviji. Dakle, Svjetska banka je pred sebe 1996. postavila cilj da poveća bh. industrijsku proizvodnju i da u roku od pet godina od tada – znači do 2001. godine – BiH dostigne prijeratni BDP iz 1991. godine. Rezultat? Industrijska proizvodnja u BiH 2001. godine iznosila je svega 34,9 posto prijeratne bh. proizvodnje (podaci prof. dr. Nikole Grabovca), pa čak i danas bh. proizvodnja doseže jedva 50 posto prijeratne. Naravno, prijeratni BDP nije dosegnut, ali je u međuvremenu značajno promijenjena njegova struktura: za razliku od gore pobrojanog, danas najveće učešće u BDP-u imaju javna uprava, odbrana i socijalno osiguranje. Ozbiljnim ekonomistima se od ovog rezultata ledi krv u žilama jer on veoma jasno ukazuje na “raspad bh. privrede” i na činjenicu da je ona ustvari u fazi “kliničke smrti”. Stoga prof. Grabovac kaže da sa ovakvim stopama rasta kakve trenutno imamo nećemo prijeratnu bh. proizvodnju dosegnuti niti za narednih 50 godina, te da bismo je samo sa izuzetno visokim stopama rasta mogli dosegnuti za narednih 10 do 15 godina. Optimistično, zar ne?

Sedmi i osmi cilj Svjetske banke bili su povećanje zaposlenosti i bolji životni standard građana. Danas imamo najveću stopu nezaposlenosti u Evropi, a za životni standard građanima ne trebaju statistički pokazatelji. Koliko je životni standard dobar, svako osjeti veoma konkretno svakog dana na svojoj koži i na svom novčaniku. Svjetska banka potom 1999. nameće drugu ekonomsku strategiju za BiH pod nazivom “Koncept samoodržive ekonomije”, a nakon toga 2001. i treću pod nazivom “Razvojna strategija BiH – Borba protiv siromaštva”. Koliko su sve te strategije bile uspješne može se zaključiti i iz samog naziva treće – borba protiv siromaštva!