Dvije Sirije

Sinkretizam i pluralizam kultura prisutnih u Edesi spajaju se u ovim filozofsko-religioznim doktrinama, koje su sve markantno asketski obilježene, a što doprinosi zaključku da se kršćanstvo u Siriji razvilo u eminentno asketskom ambijentu

 

Pod imenom Sirija, u prošlosti se podrazumijevalo vrlo široko područje, čije je granice teško definirati, jer su se one vrlo često pomicale. Na zapad se ona prostirala sve do Mediteranskog mora, na istok do Tigrisa i Eufrata, uključujući Mezopotamiju, na sjever prema Anadoliji i Armeniji i na jug do Arabije i Egipta.

Aleksandar Makedonski osvaja Siriju 332. godine prije Krista, i od tog perioda ovo područje dolazi pod utjecaj helenističke kulture. Seleucije Nicator, jedan od Aleksandrovih generala osniva grad Antiohiju (danas u jugoistočnoj Turskoj), nazvavši je po svom ocu Antiohu i ona ubrzo postaje carski grad, mjesto seleucijskih vladara za dugi niz godina.

Kozmopolitski grad Antiohija

Kršćanska zajednica Antiohije bila je po starini odmah iza Jeruzalema. Crkveni povjesničar, Euzebije Cezarejski (koji piše oko 340.), tvrdi da je sv. Petar, Isusov učenik, bio poglavar antiohijske kršćanske zajednice (biskup) četvrte godine nakon Kristova ‘uzašašća’. Poslije razorenja Jeruzalema grad Antiohija ostaje dugo vremena jedina metropola s razvijenom kršćanskom zajednicom na istoku i zato je proširila svoj utjecaj na kršćanske zajednice u Siriji, Feniciji, Arabiji, Palestini, Ciliciji i Cipru. Od samog svog početka Antiohija je, kao i Aleksandrija u Egiptu, a možda i više nego ona, izrazito kozmopolitski grad u kojemu su živjeli jedni kraj drugih pripadnici različitih kultura: Grci, Sirijci (u manjoj ili većoj mjeri helenizirani), Židovi, i veliko mnoštvo naroda iz Male Azije ili drugih područja carstva.

U Antiohiji se nastanjuje grupa heleniziranih judeo-kršćana iz Jeruzalema, čiji je govorni jezik bio grčki. Pored ovih kršćana, evanđelje se širi i među stanovništvom koje govori aramejski, jezik kojim je govorio Isus. Radi se o istočnoj Siriji čije je središte bila grad Edesa, (današnja Urfa u Turskoj), s jakim utjecajem partske i armenske kulture.


U ovoj regiji u II. stoljeću cvjeta čitav niz ranokršćanskih pokreta koji žive rame uz rame s pripadnicima mazdaizma i drugim perzijskim religijama, kao i s mnogobrojnim židovskim zajednicama. Marcionizam je prema stručnjacima bio neka vrsta „spasenjske doktrine“ koja je kombinirala filozofske ideje platonizma i Pavlovske interpretacije evanđelja



Sinkretizam i pluralizam kultura

Edesa je održavala stabilne trgovačke i kulturne veze i s Indijom, stoga joj nije bila tuđa ni indijska religiozna i filozofska misao. U II. stoljeću Edesa igra važnu ulogu za razvoj prvotnog kršćanstva u Siriji. „Chronicon edesenum“ spominje tri imena koja su duboko obilježila prvo kršćanstvo u Siriji: Marcion, Bardesen i Mani. Sve tri ove figure ostavile su duboki trag o sebi u ranom sirijskom kršćanstvu. Iako Mani nije bio kršćanin, strogo gledajući, ipak barem u prvoj fazi svoga djelovanja on je zajedno sa svojim ocem bio usko povezan s pokretom Elkasita, koji su naglašeno štovali Ivana Krstitelja, ali su poštovali i Isusa. Osim Elkasita u Edesi su bili aktivni i Marcioniti, Bardesaniti, Encratiti, Valentinijani i možda kršćanska grupa koja bi se mogla nazvati „Tomini kršćani“. U ovoj regiji u II. stoljeću cvjeta čitav niz ranokršćanskih pokreta koji žive rame uz rame s pripadnicima mazdaizma i drugim perzijskim religijama, kao i s mnogobrojnim židovskim zajednicama. Marcionizam je prema stručnjacima bio neka vrsta „spasenjske doktrine“ koja je kombinirala filozofske ideje platonizma i Pavlovske interpretacije evanđelja. Marcionitske zajednice koje su djelovale na području Edese karakteriziraju se po svom radikalnom asketskom usmjerenju. Oni su odbacivali brak smatrajući ga djelom nižeg božanstva (demijurga) zato su od svojih sljedbenika tražili potpunu seksualnu uzdržljivost. Osim Marcionita dubok trag u sirijskom kršćanstvu ostavili su i Bardasaniti i Valenitijani, kršćanske struje koje nastaju upravo u Edesi i vezane su za njezin kulturološki vrlo bogat kontekst. Među mnogim kršćanskim strujama u Siriji treba svakako spomenuti i Enkratite, s Tacijanom kao glavnim predstavnikom, kome Irinej Lionski spočitava određeno neprijateljstvo prema braku i sklonost odbacivanju obiteljskih veza.

Sinkretizam i pluralizam kultura prisutnih u Edesi spajaju se u ovim filozofsko-religioznim doktrinama, koje su sve markantno asketski obilježene, a što doprinosi zaključku da se kršćanstvo u Siriji razvilo u eminentno asketskom ambijentu.

„Dvije Sirije“, kulturološki različite, odgovaraju dvama dijelovima Antiohijske crkve: zapadni dio (između Eufrata i Mediterana) kojemu pripadaju Turska, Sirija, Palestina i Libanon i istočni dio, kome pripada Mezopotamija i Perzija. Zapadno-sirijska crkva bila je pod utjecajem helenističke kulture i vezana za rimsko carstvo. Istočno-sirijska crkva nije nikada bila u sustavu rimskog carstva i nije imala doticaja s grčkom kulturom, tako da u njoj prevladavaju semitski elementi.

Dugotrajni antagonizam između Rimskog carstva i Perzijskog (sasanidskog) carstva, u okvirima kojih su ove kršćanske zajednice morale živjeti, doprinio je dodatnom međusobnom udaljavanju ovih dviju sirijskih kršćanskih tradicija. Stalno sumnjičenje i povremeni progon kršćana u Perzijskom carstvu, te sve teža komunikacija s matičnom crkvom u Antiohiji, dovodi konačno do odvajanja istočnog dijela i proglašenja samostalnosti 410., na saboru u Seleuciji-Ktesifontu.

Apelativ „sirijski“ povijesno bi se mogao aplicirati na sva ova područja koja su pripadala antiohijskom patrijarhatu. Danas se ipak on odnosi uglavnom na kršćane zapadno-sirijske Crkve, one koji pripadaju ne-kalcedonskom (jakobitskom) patrijarhatu, kao i onaj dio ove Crkve koji je u jedinstvu s Rimskom crkvom.

Carska stranka i jakobiti

Jedinstvo Antiohijske crkve prekida se u kristološkim diskusijama u V. stoljeću, kada je jedan dio hijerarhije odlučio ne prihvatiti odluke Kalcedonskog sabora (451). Poslije puno bezuspješnih pokušaja da se dođe do pomirenja, biskupi koji su odbacivali sabor pritvoreni su u razne samostane u Carigradu, po naređenju cara Justinijana (527-565). Strana koja je odbacivala odluke sabora o dvije naravi Kristove, prozvani „monofiziti“ našla je podršku i zaštitu kod carice Teodore. Ona je bez znanja cara, uspjela u zatvorima tajno organizirati biskupsko ređenje dvojice monaha od strane aleksandrijskog patrijarha Teodozija, koji je i sam bio pritvoren u Carigradu. Jedan od ređenih biskupa, Jakob Baradej (+ 578), uspio je pobjeći u Egipat, gdje su ‘monofoziti’ imali više slobode, ondje je zaredio druga dva biskupa, tako su sva trojica, u kratko vrijeme formirali novu protiv-kalcedonsku hijerarhiju u Egiptu.

Strana koja je ostala vjerna odlukama sabora, prozvana je „carska stranka“ ili „melkiti“, od arapske riječi ‘malek’ – car.

Jakob Baradej se vraća u Siriju i s njime počinje nova Crkva, koju drugi kršćani po njemu nazivaju „jakobitska“. Danas ova Crkva sebe radije naziva Sirijska pravoslavna crkva ili Sirijska prekalcedonska crkva.

Nastaju tako opet „dvije Sirije“, obe vezane uz Antiohiju, ali ne više u doktrinarnom jedinstvu. Dio Crkve koji je prihvatio odluke sabora o dvije naravi Kristove, nazvani „melkiti“, vremenom sve više poprima grčki karakter, prihvaća i carigradski (bizantski) obred u liturgiji, dok strana koja je odbila sabor u Kalcedonu, „jakobiti“, zadržava više lokalni semitski karakter, s antiohijskom liturgijom koju služi zapadno-sirijskim dijalektom.

Sjedište ‘Jakobitskog’ patrijarhata nije nikada moglo biti u Antiohiji, nego uvijek u jednom od samostana u današnjoj jugoistočnoj Turskoj. One dijelove sirijske Crkve koji su se nalazili na području Mezopotamije i Perzije a nisu pripadali nestorijanskoj zajednici, patrijarh je vodio posredstvom jednog nadbiskupa koji se nazivao ‘mafrijan’ i stolovao je redovito u samostanu Mar Mattai, kod Mosula u Iraku.

Prije muslimanskog osvajanja Sirije, ‘Jakobitski’ patrijarhat brojio je oko dva miliona vjernika, većim djelom aramjeskog jezika, i manji dio grčkog jezika. Otprilike isto toliko brojao je i ‘melkitski’ patrijarhat, gdje su vjernici uglavnom bili po gradovima i govorili su grčki, a manji dio po selima govorio je aramjeski.

Jedan dio Jakobitske crkve 1662. Na području Halepa u Siriji, ulazi u potpuno jedinstvo s Rimskom crkvom. Izabrali su svoga biskupa u Halepu koji je kasnije posvećen za siro-katoličkog patrijarha. Novi patrijarh naišao je na veliko protivljenje kod klera koji je ostao vjeran staroj hijerarhiji i dugo vremena mala siro-katolička zajednica živi u skrovitosti. Poslije smrti patrijarha zajednica ostaje s nešto svećenika, ali bez patrijarha, predvođena jednim biskupom koji je konstantno mijenjao boravište.

Do poboljšanja stanja dolazi 1781., kada se siro-pravoslavni nadbiskup Halepa, Mihael Giarveh odlučuje ući u zajedništvo s Katoličkom crkvom i biva izabran za novog patrijarha siro-katoličke Crkve. ispočetka je stolovao u samostanu Deir al-Zafran na području Mardina u Turskoj, a poslije prelazi u Libanon, gdje se i sada nalazi sjedište patrijarhata. S njime započinje neprekinuti niz patrijarha Siro-katoličke crkve koji traje sve do danas. Sa Siro-pravoslavnom crkvom ona dijeli istu liturgijsku i teološku baštinu drevne Antiohijske crkve.

Doktrinarni i drugi nesporazumi danas su nadiđeni i dvije Crkve imaju dobru suradnju i rade zajedno na mnogim pastoralnim i odgojnim projektima.

U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama’ bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.

Prometej.ba

Izvor fotografije: en.wikipedia.org (Carica Teodora s dvorjanicima – Mozaik u Bazilici sv. Vitalea, VI. stoljeće)

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close